Volite se, ljudožderi! (Priča o Tomi Bebiću)

Velika šarena besmislena parada oko vjenčanja princa Williama i Kate Middleton, podsjetila me na aforizam Tome Bebića – Svijet = malo flora + malo fauna + mnogo klauna. Ali, ovaj članak nije o klaunovima, o njima se ionako previše piše. Ovo je priča o jedinstvenoj pojavi na hrvatskim prostorima, pomalo nagriženoj od patine vremena, a toliko potrebnoj ovakvim vremenima. Priča o glazbeniku, slikaru, kantautoru, pjesniku, aforističaru, performeru, novinaru, mornaru i čovjeku, Tomi Bebiću.

Čovik od soli

Toma Bebić rođen je u Splitu 1935.godine. U životu se bavio svim i svačim, mijenjajući svoje interese, poslove i zvanja. Nikako nije mogao postati ono što je želio, vječito je nešto tražio i pomalo učio. Kako je sam rekao: “Do mrvice znanja kroz tisuću zvanja.“ Anarhist i humanist koji je volio prirodu, ljude i život.  Njegov istančan osjećaj za nepravdu, za svakodnevne boli ljudi u prolazu, za brzo mijenjajući svijet, primjećuje se u njegovim pjesmama, koje, koliko god puta ih slušali, uvijek izazivaju buru emocija. Kad Toma sa svojim hrapavim glasom uzvikne Tu – tu auto, vrag ti piz odnija ili Brodovi su isti ka i ljudi, zlu moru daju život svoj, u čovjeku se nešto uznemiri, postaje svjestan koliko sve nema smisla, kako gubimo osjećaj za ono što je zbilja vrijedno, kako smo otišli u onu stvar, kako nam život bježi, kako je sreća mnogo jednostavnija.

Tomino pero ispisalo je bitne splitske glazbene i spisateljske stranice. Jedna od tih je i Feral Tribune.  Njegove novinske kartice u Nedjeljnoj Dalmaciji predstavljaju začetak tog budućeg splitskog satiričkog lista. Čak i dečki iz grupe TBF, naglašavajući koliki im je Toma uzor znaju reći da skraćenica u imenu njihove grupe znači “Toma Bebić Fan”.

Za moj raj pitajte mene

Bio je nekonformist i boem, na pozornicu bi izišao raščupan, u mornarskoj majici s rupicama, s velikim osmijehom na licu. Smijao se licemjerima, prijetvornima, pomodarima, ljudskoj gluposti, banalnosti. Bio je ispred svoga vremena i savršeno je nagovjestio vrijeme koje dolazi. U njegovim pjesmama čovjek osjeti kataklizmu sadašnjosti, trivijalnost i glupost vrijednosti kojima težimo, stvari koje upravljaju našim životima. U jednoj svojoj pjesmi napisao je kako u školi uči da se socijalizam može izgraditi samo sa žuljem na ruci, a i tata mu kući kaže da je radnik svetinja. I onda, kad je sve to sebi razjasnio, kad se u njemu, kako kaže, more čistoće skrojilo, došle su mama i tetka i još neki iz porodice i skresali mu u lice – uči, uči, ako želiš biti gospodin, ne budeš li učio, bit ćeš „šporki“ radnik.

Kontradiktornost i licemjerje Toma je detektirao zapanjujućom preciznošću, bez imalo ustručavanja. Često je bio neshvaćen za života, a neshvaćen je i danas. Rijetko se o njemu pišu tekstovi, ne posvećuju mu se emisije, ne rade se prilozi. Toma živi među ljudima, u raspjevanim ljetnim noćima među družinama od 7 do 77 godina, u onima kojima je dovoljan pogled na zvjezdano nebo da budu sretni, onima kojima hrapave ruke bacaju mreže svaki dan bez obzira hoće li uloviti koju ribu, jer to je manje bitno, bitno je izići na more.
Nije mario za mišljenje drugih, nije želio hvalospjeve, nije tražio spomenike i svoje ime ispisano na nekom kamenu zauvijek. Kao da bi Toma Bebić mogao stati u nekoliko udubina nekog kamena na nekom trgu! Kako je živio i što je o životu mislio govori njegov legendarni stih – Za moj raj pitajte mene, spavao sam na njedrima zadovoljene žene.

U svojoj autobrigrafiji zapisao je;  „Volio sam oguljene zelene narance i potopljene dirigirane podmornice s malo leda;prezirao ljude bez etikete “prije upotrebe opsovati”, mrzio oguljene zelene podmornice i potopljene dirigirane narance bez leda. I smijao se cinjenici da se u zahodu najbolje i najvise stvara.“

Nije gotovo kad je gotovo, nego je…

Poseban smisao za humor, njegova ironija i sarkazam, ali ponajviše od svega njegovo djelovanje ondje gdje mu se činilo da nedostaje ljudskosti, njegova borba za čovjeka, čine Tomu toliko velikim. Volite se ljudožderi!, govorio je. Napisao je jednom intervju s vagonom koji je započeo sa “Dobar dan, šjor Vagon, kako ste?”.  Knedla u grlu, iskrena suza, osmijeh od uha do uha, to su Tomine pjesme. To je njegov način života poslije smrti. Kroz nas i ono što u nama izaziva.

Neki su ga zbog hrapava glasa i posebna stila nazivali hrvatskim Tomom Waitsom. Neki su isticali  kako je najveći hrvatski pjevač uz Arsena Dedića. Ali, Tomu ne treba uspoređivati. On je jedan. Čovjek od soli i mora, od brodova, onaj koji bos hoda po rivi i osjeća sasvim drugačije svijet pod nogama.
I možda više od svih, jedna Tomina rečenica potrebna nam je danas, u ovoj besmislenoj paradi, među gomilom klaunova koji se smiju krivim stvarima. Toma Bebić znao je reći; Nije sramota usrati se. Sramota je prduckati.

autor: Ivana Perić/izvor: drugacije.hr