Aleksa Bečić: Aco je mađioničar

Ovo je izborna, 2016. godina. Demokratija cvjeta, pokazujemo na djelu da smo perjanici u reformama i primjer našim susjedima, kako često kaže Đukanović. U januaru vatreno krštenje političke korupcije na najvišem nivou. Nakon nekoliko opština, zakucala i na vrata državnog parlamenta. U Budvi je DPS namicao jednog po jednog bivšeg pozitivca, dok nije došao do tri i  brojke od 17 odbornika u lokalnom parlamentu. Trebalo im je godinu-dvije. U državnom parlamentu tri iz cuga, ali bez četvrtog. Ubjeđivali su građane i kolege iz opozicije da oni u stvari čuvaju državu, ali ne mogaše ubijediti svog poslanika u iskrenost njihove nevaspitane teze. Međutim, ponovo „perjanici demokratije“ namakoše i dođoše do 41. Očigledno im je bitna matematika, koga briga za demokratiju. Odnosno oni smatraju da je matematika isto što i demokratija. Može i tako, ali čemu onda izborna volja građana, višepartijski sistem, parlament, Ustav, zakoni… Legalizacija antidemokratije je uvod u autokratiju, a njene rane teško zarastaju jer postaju pravilo, pa se učinioci ohrabruju po onoj narodnoj „kad mogu oni, možemo i mi“.

Još po koju o crnogorskoj demokratiji. Sjećamo se svi opština gdje je DPS ostvarivao najubjedljivije pobjede. A tek nakon pobjeda, oda o demokratskim procesima i slobodno izraženoj volji. Kad ono, nakon par godina, početkom 2016, „pobjednici“ sporazumima sa Tužilaštvom priznaju da su kriminalci i članovi organizovanih kriminalnih grupa, a drugi čovjek i predsjednik Političkog savjeta DPS-a proglašen je šefom organizovane kriminalne grupe. Naravno, nema i dalje odgovora ko je šef nad šefovima? Ko je koordinirao, delegirao, predlagao, dijelio, uzimao, profitirao?

Možda je šef bio neinformisan, kao u slučaju brata Aca. Kaže nije znao da izvršna vlast na čijem je čelu ne ispunjava dvije godine ugovorne obaveze sa njegovim bratom i nakon toga „ni kriv, ni dužan“ građanin Aco postaje dobitnik 11 miliona eura u slučaju Limenka. Sjajan vizionar. Ma koji preduzetnici, magistri i doktori ekonomije. Ma koje škole, rad, trud, energija. Aco je mađioničar. Februarska čestitka građanima Crne Gore. Častili ste brata Aca posljednju tranšu od 8,6 miliona. Glavni račun je bio u blokadi. Ma nema veze. Zaduživaćemo se i prodavati, ostalo je još po nešto. Briga njih za buduće naraštaje, njihovi će biti na sigurnom, daleko od tužne crnogorske zbilje. Koliko će brat Aco uložiti od ovih teško zarađenih miliona za slobodne i fer izbore? Ma neće žaliti, siguran sam. Kada je on žalio za demokratiju? Nikada. Uvijek je bio prvi na frontu.

Početak godine je donio i nešto lijepo jednom dijelu majki u Crnoj Gori. Počinje primjena Zakona. Čekaju rješenja o doživotnim naknadama. Dok one čekaju, predstavnici Vlade se smjenjuju u napadima na Zakon koji je donijet bez glasova DPS-a. Kažu, stanje je alarmantno, moraće zbog majki da se radi rebalans Budžeta. Dati naknade majkama je udar na državu. To su isti oni ministri i predstavnici u Vladi koji su ćutali kada je brat Aco skidao desetine miliona sa glavnog računa. Ćutali su i kada su padale stotine miliona garanicija „strateškim investitorima“. Ćutali su i kada su građani plaćali te garancije taksom „euro po euro“, zamrzavanjem penzija, kriznim porezom, povećanjem PDV-a, neustavnim akcizama na gorivo. Ćutali su i dok poreski dug nije stigao na 720 miliona, a javni  na blizu 2,5 milijarde. Ćutali su i prije par mjeseci kada je bogatstvo na pjeni od mora zvano Institut Dr Simo Milošević prodato u bescijenje. Ćutali su i dok su zatvarane fabrike, rasrodavana imovina, a radnici ostajali na ulici. Ma, ćutali su uvijek, osim u slučaju naknada majkama. Principijelno, nema što? Crnogorska demokratija ponovo na djelu.

I na kraju ovog početka nove nam godine. Znali smo da Đukanović želi da NATO tema obilježi 2016.  Jasno nam je to bilo i u 2015. Njegovi mediji su nam poslali poruku. Hoće čovjek ponovo da se sakrije, ovoga puta iza NATO-a. Lakše mu to, nego da pričamo o platama, penzijama, praznim frižiderima, bratu Acu, kriminalcima u DPS-u (po njihovom priznanju), Telekomu, KAP-u, javnom dugu, odnosu uvoza i izvoza, nezaposlenosti mladih, rasprodaji onoga što su generacije stvarale, platežnoj moći građana, devastaciji i degradaciji po mnogo čemu. Međutim, očito da   i neki njegovi omiljeni „protivnici“ žele  ponovo da odigraju utakmicu na ideološkoj podjeli. Kažu “ma ko će pričati na parlamentarnim izborima o životnim pitanjima, tu skoro svi iste muke muče”. Lakše je ponovo da se podijelimo. Opet neko za, drugi će protiv. Bitno je da i jedni i drugi predvodnici ugrabe još koju godinu funkcija i privilegija. Razmišljaju oni racionalno, i u slučaju nastavka poraza, svako čudo za tri dana. Istrpjeće. Bitno je da mandate niko ne može uzeti. Mnogi vole da dijele, ušlo im u krv. Nije ni čudo. Isplative navike se teško mijenjaju.

Da dijelimo, a ne da se dijelimo! I zato pobjede, a ne podjele!