Put kroz vrijeme…Goran Sito Rakočević

ambasador Crne Gore u Zagrebu prije dvadeset godina je imao košmarni san o “neovisnoj deželi Crnoj Gori”. . .

izvor:  pobjeda.co.me 

06.12.1990.

Steže jutarnji mraz. Teška magla se još ne odiže od zaleđene zemlje. Dvadeset drugi je decembar 1991. godine. Avetinjski puste ulice tuđingrada, metropole Neovisne dežele Crne Gore tek sporadično zaparaju cokule redarstvenika sekuritatee (nazvane po Sekuli Drljeviću) specijalno (u Zagrebu) obučenih tjelohranitelja crnogorske samobitnosti ilirsko-kroatskog podrijetla.

Na glavnom gradskom trgu, odskora Štedimlijinom placu, kočoperi se svečana tribina, sva u zelenom, a na njoj dva u sebe najzaljubljenija Crnogorca: mister Ljubiša Stanković, predsjednik Neovisne dežele Crne Gore i mister Slavko Perović, član predsjedništva, inače predsjednikova svijest i savjest.

Mister Ljubiša, kao komandant oružanih snaga Crne Gore i mister Slavko, glavni polit-komesar treba da izvrše smotru jedinica na armijski praznik, i da održe prigodno slovo o najnovijim vojnim vještinama i bezbjednosnim dostignućima sa sajmova NATO-a koje su upravo obišli. Cupkaju u mjestu, duvaju u dlanove, pogledavaju očajno na sat jedva obuzdavajući nervozu – zašto se jedinice već ne pojavljuju.

Znatiželjnim svijetom, na dobrovoljnu silu okupljenim, prenosi se vijest da vojnici i starješine nipošto neće da izađu iz kasarni, jer ne mogu podnijeti taj blam nad blamovima da ih postrojavaju i o vojsci im govore mister Ljubiša i mister Slavko koji su izbjegli služenje vojnog roka… Da ne bi uporne telefonske zvonjave, ko zna koliko bi trajao i kako bi se završio ovaj moj košmarni san, očito opterećen prenapregnutom predizbornom zbiljom.

No, i nakon buđenja, osta kao olovo teška i kao sramota neprijatna za sve Crnogorce – istina da ova dvojica («mister dolara» kako im tepaju politički protivnici) kandidata kvazireformske koalicije za najviše državne funkcije u Crnoj Gori – zaista, nijesu ispunili najsvetiju dužnost, kako su odvajkada ljudi ovog junačkog i epskog podneblja doživljavali odsluženje otadžbinske vojske.

Morale su najprije ove dične muškarčine (Perović je, sjećate se, na svoju neodoljivost kod ljepšeg pola računao kao na svoj glavni predizborni adut u stilu: “ja se volim na svoj način”), a napose i njihovi predlagači su morali znati ono što ne znaju: ovo je Crna Gora – iako su to u formi neukusne i primitivne grafitne prijetnje ispisivali titogradskim fasadama.

Upravo, gospodo, u gori čarnoj se momak doskora nije mogao, čitaj zasluživao, oženiti ako nije vojsku služio, a kamoli da se drzne da umisli kako može postati predsjednik “svijeh Crnogoraca” i komandant “njene vojske”…

09.06.2009.

Ponosan sam i radostan što me je moja draga i dična domovina odredila da je predstavljam u vašoj lijepoj zemlji, duge, slojevite civilizacije i raskošne perspektive. Iznimno sam privilegovan što akreditive predajem upravo Vama, neka ne zazvuči kao laska, mudrom državniku u nekomfornim vremenima i nemirnom okruženju.

Crna Gora i Hrvatska imaju odlične odnose u svim domenima saradnje. Jedan, ustinu, impresivan dijapazon i sadržajno bogat bilateralni spektar, svijetli primjer regionalne bliskosti i kooperacije, na istom vrednosnom i evropskom fonu. U tom smislu, Hrvatska je kardinalno važan putokaz Crnoj Gori, dragocjen uzor, temeljit i pouzdan oslonac.

Da bi ovako kolosalni odnosi bili mogući, Hrvatska je pokazala snagu razboritosti i veličinu praštanja, a Crna Gora hrabrost da se suoči sa bolnim i neslavnim tačkama svoje nedavne prošlosti. Ne izbjegavajući istoriju nijesmo joj ostali taoci, umjesto zlog pamćenja izabrali smo novo iskustvo, umjesto svađa i rasprava – dogovor i prijateljstvo. Na ovom često zlehudom poluostrovu ratobornih truba i besmislenih pokliča osvete, treba nam nasušno sve više ljudskosti, a sve manje junaštva. Jer, ’’junak čoeku konja vodi’’, rekao bi Njegoš, taj besmrtni crnogorski Homer. I zaista, ovo je vrijeme ljudskosti, u kojem se dobri ljudi mire, žive u slozi i gledaju naprijed, a junaštvo i mitove, slavne i neslavne, ostavimo čitankama, arhivima istorije i sudovima…”