Lomparanje do Japana

piše: Đakomo Galanda

Umoran od posla, podgoričkog žaropeka, saobraćajne ludnice, taksista, gužve na šalterima, birokratije i papirologije, umoran od bilborda i reklama za kleptoperatere mobilne telefonije, zvukova iritirajućih poruka, odlučih da vikend provedem u Japanu. Planina, čist vazduh, najbolja voda, mir i zvuk vjetra, voće cvjeta, snijeg u vrhovima, zelena boja koja svakim danom savladava braon-smeđu. Sve mi je to prolazilo kroz glavu i sve me više vuklo. Žeđ za japanskom tradicijom, jutarnjom kafom, japanskom kuvanom rakijom sa sve lokumom, kuvanim krompirom i domaćim kajmakom. Čovjek sjedne pod trešnju ili krušku, baci pogled niz dolinu rijeke i ….. i ništa…..ništa mi treba. A Japan je prepoznatljiv po trešnjama, kad cvjetaju sve pobijeli, pa za pronalaženje svojeg „ništa“ ima puno mjesta. I po samurajima je poznat, naravno.

Razmišljao sam se kako da krenem na put: avionom, vozom, busom ili kolima. Stara, vremešna „buba“ nije bila spremna za tako dug put, treba ulje promijeniti, gume, a i gorivo nije jeftino. Odlučih se za voz jer avioni nisu letjeli,  a busom je veliko cimanje. Nije Japan blizu. Prošlih puta, kada bih išao kolima, često bi me zaustavljala policija tražeći isprave i pitajući gdje sam se uputio. Kada bih odgovorio da idem za Japan, gotovo u 99% slučajeva bi me još makar dva puta pitali – Gdje???!!! Bilo im je strašno čudno, gledali su me kao kojekakvog ludaka, poput komšinice sa balkona naspram mog. Izbezumljenim pogledom su mi vraćali isprave i, onako iskreno, poželjeli srećan put.

Voz je kasnio sat vremena u polasku i još sat vremena u toku puta. Izašao sam u Tarzangradu, pun mirisa i dima sjajnog kočionog sistema, nervozan i srećan sto sam pretekao. Pijani kondukter je, ljuljajući se, mrmljajući psovao, čini mi se, Lamparda. Nije mi bilo jasno, bio je petak, „englezi“ nisu igrali. Uzeo sam taxi do Japana jer sam se vec previše iscimao. Zaklao me je. Pa ja radim nedjelju dana za te pare koje je on uzeo za jednu vožnju. Ali nisam prigovarao, put je bio loš, odnijela ga voda, lomio je svoja kola i psovao nekog Lompara. U Japanu katastrofa, voda ponijela puteve, plodnu zemlju, rušila mostove, potkopavala kuće… I pored katastrofe, mučne i višečasovne vožnje, konačno sam mogao da iskuliram dva dana i uživam u gore već ispričanom.

Dva dana su proletjela. Odmorio sam od svega. Od buke, od trke, od ljudi, od TV-a, Interneta i telefona. U Japanu bješe totalni mir, pustoš, nigdje ljudi, nema djece, nema životinja. Nije ni čudo jer su škole, domovi kulture, prodavnice, pa i kuće zatvorene. Kao da je, nedajbože, radioaktivno područje. Samo ja i priroda koju sam morao da ostavim da samuje. Opet se bacih u razmišljanje kako nazad ???!!! Vozom mi ne pada na pamet, avioni i dalje nisu pušteni u promet, a kola sam ostavio kući. Bus je bio jedino rješenje. I tu se cimanje nastavlja. Opet očajnim putevima nazad, propuštanje kolona jer je samo jedna traka „ostala živa“, makadami, autobusi bez klime. Poslije dužeg putovanja konačno stigoh do kanjona Morače i pomislih blizu sam. Tu sam, za najviše sat vremena sam u Pośi. Ali ne. Renoviranje tunela 15-og juna je kod nas postala tradicija. To se izgleda radi protiv uroka, da nam sezona ne propadne. Vozač ugasi autobus, uze flašu piva i neku kesu, a preko mikrofona nas obavijesti:

„Zastoj je, pravimo pauzu 3-4 sata. Možete slobodno izać’ !!!“

Samo mi je još to trebalo. Ispred i iza nas je bila kolona vozila, iz kojih se nerijetko moglo čuti psovanje. Vozač sa nekim simpatičnim bradonjom koga je pratila kamera, raspališe roštilj, otvoriše pivo i pozvaše nas da se poslužimo. Vozač imaše punu kesu roštiljskih kobasica, znao je da će imati vremena da se opusti i nakrka. A ni meni nije bilo loše. Pridružih im se, najedoh roštilja i napih piva u tjesnacu u kojem suncevi zraci ne prodiraše. I tako 4 sata. Preslatko !!!

Puna dva dana sam potrošio u putu, tako da mi odmor u Japanu „ ne legnu“ ka’ sto je trebao. Onako umoran i svježe istuširan, upalih TV da ispratim treći dnevnik za retarde Crne Gore, iliti  RTCG. Kad, u udarnim vijestima iskoči neki Ministar saobraćaja i pomorstva, sav onako zbunjen i preplašen, govoreći o sjajnom stanju na našim putevima, o uspješnim pripremnim radnjama za turisticku sezonu, o renoviranju aerodroma, o nekakvim autoputevima i cemu sve ne. Ne mogah vjerovat’! Gleda me iz onog TV-a pravo u oči i laže. Prezivaše se Lompar,  a ja konačno skapirah koga je psovao taxista. A i bio sam u pravu, „englezi“ nisu igrali za vikend, već je kondukter psovao istog , a ne Lamparda.

Novinarska znatiželja, nemiran duh pomiješan sa nervozom i skorašnjim iskustvom, natjeraše me da se raspitam o njemu, sa namjerom da odradim jedan intervju. Andrija Lompar !!! Zvučaše nekako svjetski, moderno, nesvakidašnje. Kao Lamar Odom!!! …završio osnovnu i srednju školu…..dobro….fax u Begišu …..čudno ………doktorirao u Crnoj nam Gori…….sumnjivo…….direktor Jugooceanije koja je propala……….pa normalno………… sto godina u Vladi……. očekivano……….. obožava vaterpolo, „kapri“ sladoled i crtani film „Bambi“ ……… izvinio se Bojanu Deliću zbog propalog hita „voz“………… proveo 8 sati na bandži skakaonici kaneći se da skoči……………. omiljena knjiga „Vlak u snijegu“.

Sljedećeg dana riješih da kontaktiram Ministarstvo zbunjenog Ministra, zakažem sastanak ili saznam gdje se trenutno nalazi kako bih ga našao i pozvao, onako direktno, na časicu razgovora.

Preplasen glasić: „Dobar dan, Ministarstvo je saobraćaja i pomorstva Crne Gore. Izvolite?“

Ja: „Dobar dan bella donna, ja sam Djakomo Galanda, diretore kompanije za izgradnju autoputeva iz Italia. Mia kompanija „DivertenteStrada“ bi rado konkurisala za ovaj progetto Bar – Bolare! Capisco, Bar Bolare?!“

Preplašen glasić: „Da, da, ovaj si, si….Bolare! ….Milka, zovi ministra brzo, neko se konačno javio, brzo (reče tiho, sa rukom preko slušalice)“

Ja: „Si, si…..bolaaaaareeeee, ooo-ooo-oooo, cantareeeeee, ooo-ooo-ooo!!! Bar-Booooolaareeeee…!!! ti capisco, a gdje je ministro Lompar???!!!“

Preplašen glasić: „Just a second, please. Uf, ne engleski kokoško (stavi ruku preko slušalice, a ja jedva čuh razgovor). Milka, ol’ mi reć’ gdje je onaj čovjek, gdje se zagubio? Gdje? Opet? Pa je li on normalan? Kad će se vratiti??? …neće brzo?…..možda se i ne vrati?! Kako čovjeku da objasnim gdje je, šta ako nam i ovaj strateški investitor pobjegne. Opet će nas Milo ribat, kuku nama. Da mu kažem, a?! (miče ruku sa slušalice) Gospodine Galanda, nas ministro je na početku. Capisco?!“

Ja: „Na početku? Na početku čega bella donna?!“

Preplasen glasić: „Aaaaa, na početku Bar Bolare! Auto-put, start, Piperi, capisco???!!!“

Ja: „Aaaaaaaa, hvala, grazie! Capisco sam. Hvala bella donna. Booooollaaaareeeee, ooo-ooo!!!“

Preplašen glasić: „(ushićena uspješnim objašnjavanjem) Kaaaaantaaaare, ooo-ooo-oooo!!! Nema na čemu!“ – u pozadini se samo čula Milka kako viče i kori „Što radiš to Nado???!!! Prijaviće nas jadna. Milo ce nas nagrdit’!“

Poslije spuštanja slušalice, mom zadovoljstvu, smijehu i entuzijazmu ne bješe kraja. Uslijedi brzo spremanje: tuširanje, udaranje malog prsta o ivicu kreveta, skakanje na jednoj nozi ka plakaru sa stvarima, košulja u pantalonama, cvidže, adidas patike, „ekser“, ključevi od bube i trk niza stepenice. Protrčah pored komšinice (sa balkona preko puta mog) uz izvinjenje i osmijeh od uva do uva, a ni ovog puta ne prođoh a da me ne časti njenim „ljupkim“ pogledom. Međutim, osmijeh se vrlo brzo izgubi, a nivo zadovoljstva brzo pade. Buba je verglala, verglala, verglala.

Zahvaljujući snažnim, nabildovanim komšijama, nakon 500m guranja duž glavne ulice, „buba“ konačno upali. Osmijeh se opet vrati na lice gledajući o retrovizor kako „snagatori“ stežu svoje bicepse i grudi jedan ka drugom, skroz zadovoljni zbog postignutog uspjeha.

Dođoh na mjesto početka. Bageri bjehu poravnali zemlju površine jednog fudbalskog igrališta. Ne bješe ništa tamo, ni bagera, ni valjkova, ni dizalica, ni bilo kakve mehanizacije. Samo par starih guma različitih veličina, crvena traka i makaze. Čovjek u crnom odijelu, pognute glave sa naočarima za vid, dugačkim štapom vrtjevše jednu od guma po igralištu. Prepoznah ga. To je bio on, ministro Lompar.

Ministro: „Jeste li vi strateški investitor ili ste samo jos jedan moj izmišljen lik, moja iluzija?!“

Ja: „Molim?!“

Ministro: „Jeste li stvarni ili ne?!“

Ja: „Kako to mislite?!“

Ministro: „Ma neee. Ništa. Vjerovatno ste još jedan strateski investitor koji mi se pricinjava?! Jesam u pravu?“

Ja: „Niste u pravu.“

Ministro: „Ja nikad nisam u pravu. Bojane, jesi li to ti?! Izvini ako si ti…“

Ja: „Nisam ja Bojan Delić, opustite se!“

Ministro: „Kako čovječe, kako da se opustim?! Imam osjećaj da ova guma sama ide!“

Ja: „Evo uzmite ovu tableticu, biće vam bolje“- pružih mu bensedin koji sam ponio.

Ministro: „Hvala. A ko ste vi čovječe? Šta radite ovdje?“ – pitao me je gutavši tableticu.

Ja: „Ja sam Djakomo Galanda, došao sam na časicu razgovora, na jedan kratak intervju sa vama. Evo možemo zajedno da kotrljamo gumu i pričamo, ako se slažete?“

Ministro: „Ok, može. I onako nemam pametnija posla. Šta vas zanima?“

Ja: „Prvo, recite mi nešto o sebi. Zašto ste tako deprimirani? Čemu toliko razočaranje, tolika tuga i strah u vašem glasu?“

Ministro: „E moj Galanda, toliko toga ima da sam počeo da zaboravljam. Ja sam Ministar saobraćaja i pomorstva države sa najgorim putevima i prugama u Evropi, drzave sa najozloglašenijom zastavom među pomorcima, države gdje gotovo svaki dan neko „odlazi“ jer nije uhvatio krivinu. A moram narod da ubijedim da je kao u Monaku. I sve to uz pomoc trećih traka. I svakodnevno trpim kritike i šklempe od nadređenih. Ne znam šta da radim.“

Ja: „A što, jednostavno, ne podnesete ostavku?!“

Ministro: „Ostavku da podnesem?!“

Ja: „Da?! Ostavku.“ – zastadosmo na trenutak i blijedo se pogledasmo. Guma nastavi da se polako odaljava od nas. On, sa sve štapom u ruci, podiže glavu i pogleda me kroz naočare koje stajaše na vrhu nosa.

Ministar: „Nisam ti ja toliko lud!“

Muk par sekundi. A onda obojca potrčasmo za gumom koja se bješe naginjala.

Ja: „Ali zar ne osjećate odgovornost, tezinu ljudskih života? Zar se ne osjećate odgovornim?! Zar se zbog toga ne osjećate deprimirano i tužno?“

Ministro: „Zbog toga da se osjećam deprimirano? Ma nisam lud. Deprimiran sam jer sam u ocima žene pi…. pi….. ništa roba.“

Ja: „Zbog žene?!“

Ministro: „Htjela žena da me časti za rođendan da skočim „bangee“ sa mosta na Djurdjevića Tari, ali ja nisam smio i pored visečasovnog skupljanja hrabrosti. Svi su mi se kasnije smijali, i klinci i žena. Zatim mi stalno govori da moram da se branim kad mi nadređeni pale šklempe, da moram da kažem stop, ali mi ne uspjeva evo punih 15 godina i ne….“

Ja: “Nadređeni vam pale šklempe ???!!! “

Ministro: „Nemojte i vi. Malo mi je sto me zena smara sa tim. A tek klinci.“

Ja: „Ok, neću. Ali osjećate li kakvu odgovornost zbog svih izgubljenih života na putevima? A voz ???!!!“

Ministro: „ A voz! Voz me proganja. Izgleda ću cijeli svoj život morati da živim sa tim. Bice to teško breme do kraja mog života. A dobra pjesma.“

Ja: „Molim?! Dobra pjesma?!“

Ministro: „Hit. Sjajna stvar. Bila bi veliki hit da se nije pojavila u isto vrijeme kad nam je onaj masinovođa slupao voz i usmrtio 40 ljudi. Onda TV stanice iz obzira… Propade! Šteta! “

Ja: „Šta bre???!!!“ – podignuh glas, zastadoh, a guma se opet polako odaljavaše od nas.

Ministro: „Znam. Ništa ne govorite. Bojan Delić mi se javlja u snovima, vidim ga dok šetam gradom, proganja me stalno njegov glas, čak i dok sam stojao nad Đurđevica Tarom. Javno sam mu se izvinio ali…Nikad mi neće oprostiti !!!“

Guma bješe skroz usporila, počela se naginjati, a mi prekinusmo priču i  potrčasmo u strahu da ne padne, da se ne zaustavi.

Ja: „Zaista nevjerovatno (promrmljah). Nego, šta će biti sa ovim auto-putom?! Ima li išta od njega?!

Ministro: „Pa sa tim ste već upoznati. Otišli su svi, i Grci, i Hrvati, i Kinezi, ma svi. Mada ne gubim nadu, ima nekih naznaka da bi Maldivi rado gradili auto-put, a juče nam je stigao i mail od carstva Inka da su zainteresovani.“

Ja: „Maldivi???!!! Inke???!!!“

Ministro: „Da, da. Maldivi tonu Galanda. Neće ih biti za 50 godina. Okean će da ih pokrije. Oni bi nama napravili put, a mi njima zauzvrat dali pola Durmitora. Ali..“

Ja: „Pola Durmitora?!“

Ministro: „ Ali je malo to neizvodljivo. Nikad nisu pravili autoput, nemaju iskustva, mehanizacije, stručnjaka. Neizvodljivo je.“

Ja: „Ali zato ovo za Durmitor……ma nebitno…a kažete i Inke su zainteresovane?! Carstvo?!“

Ministro: „Da. Pozivaju se na viševjekovno iskustvo u građenju puteva. U svom carstvu su napravili 800km autoputeva. Mada u periodu između 1300 – 1500 godine. Onda pominju neki pad, neku pauzu, konkvistadore, velike boginje,  Španiju, zlato… Poslije duže pauze se opet vraćaju na staze uspjeha, a preporuka su im putevi koji i danas postoje, poslije više od 500 godina. To nama treba.“

Ja: „Ma nama trebaju konkvistadori !!!“

Ministro: „ A je li to neka firma slična „konstruktoru“? Onako, slično zvuče pa reko….“

Ja: „Da, da, jeste, naravno. Samo nisu Hrvati, nego Asteci. Nego imam ja jedan predlog za vas, a vi razmislite, može?!“

Ministro: „Recite.“

Ja: „Ovako. Prvo morate da pojačate moždano hebanje. Za vrijeme dnevnika, da pustite 3 puta onu kompjutersku projekciju. Zatim, na CDM-u da, umjesto dnevnih 2, izbače po 5 teksta vezana za auto-put. Na svim državnim televizijama puštati filmove o izgradnji puteva za vrijeme SFRJ, radne akcije, svi srećni, nasmijani. U svim novinama da imaju sliku auto-puta na naslovnicama, a poželjno bi bilo i među čituljama. I tako 3 mjeseca, svaki dan.“

Ministro: „ Dobro. I…?!“

Ja: „ E, onda slijedi drugo. Preko vaše političke, manipulatorske mašinerije ubaciti „šargarepu“ – ko bolje pravi auto-put, Srbi ili Crnogorci???!!! Pa ih pozvati na javno nadmetanje. Srbi da krenu sa sjevera, a Crnogorci sa juga. A preko medija samo dolivati ulje na vatru.“

Ministro: „I dokle tako?“

Ja: „Cim vidite da je entuzijazam splasnuo, vi dolijete novo ulje, jezičko ulje – ko bolje pravi autoput, ovi sto pričaju crnogorski ili srpski?! I opet imate koji mjesec ludačke izgradnje. I tako redom dodajemo ulja na vatru: crkveno ulje, pa ulje sa posebnim zastavama i grbovima na ambalaži, pa partijsko ulje, pa sportsko ulje…“

Ministro: „I šta ako ga i tada ne završimo?!“

Ja: „E tada nastupa treća faza. Kažete Albancima da će dobiti opštinu Tuzi, a Muslimanima i Bošnjacima opštinu Petnjica ako završe auto-put. I vjerujte, biće završen. I ne treba da se nervirate što ćete ih opet prevariti, dobićete auto-put. Zamislite sebe kako prekidate crvenu vrpcu! A?!“

Ministro: „Nema šanse. Prije će Barke imati tu čast nego ja.“

Ja: „ Ali makar nema više kritika i skl…..Neću. Nema više, a?! I to je nešto.“

Ministro: „Jeste, jeste. Hvala Galanda, probaću! “

Ja: „Dobro, evo auto-put smo praktično završili, nego da vas ja još nešto pitam. Razgovarao smo skoro sa jednim Vašim kotoraninom, koji nam je do tančina objasnio kako se i na koji način doprema najvrjedniji, uvozni proizvod u Crnu Goru iz daleke Južne Amerike. Koliki je Vaš doprinos tome da Crnogorci konačno više na tim prekookeanskim brodovima ne rade prljave i slabo plaćene poslove strojara, električara, čistača, već da kao gospoda svoj novac zarađuju zahvaljujući import-export umijećima i dobrovoljnom, naravno i kukavičkom sljepilu takođe Vašeg partijskog kolege, Ministra unutrašnjih poslova?“

Ministro: „Hvala Vam što pomno pratite rad naše partije. A što se tiče doprinosa, ja mislim da sam ja svoj doprinos dao „potapanju“ Jugooceanije, jer zamislite kakva bi mi bili država da imamo kompaniju, čije samo ime odražava pretenzije na našu suverenost i državnost.“

Ja: „Recite nam Ministre, šta se planira sa Aerodromima? Znamo da tim resorom po kleptopredizbornom koalicionom dogovoru takođe već godinama upravljaju Vaše partijske kolege?

Ministro: „Da, hvala Vam na tom pitanju. To je zbilja jedna svijetla tačka u mom resoru. Ako ste čitali crnogorske Internet forume mogli ste da naletite na jednu ideju, koju je naše ministarstvo zdušno prihvatilo i u čiju realizaciju krećemo odmah nakon završetka autoputa. Naime, radi se o povezivanju crnogorskih aerodroma u jedan veliki, u Evropi najveći aerodrom. Kao što znate, mi imamo aerodrome u nekoliko Opština: Pljevlja, Berane, Nikšić, Podgorica, Tivat, Ulcinj. Dakle, nedostaje nam samo nekoliko aerodroma u Kolašinu, Bijelom Polju i Sutomoru, kako bi ih sve onda povezali i time stvorili konkurentsku kompaniju Londonskom i Frankfurtskom aerodromu.“

Ja: „Zanimljivo. Konačno ću moći do Japana avionom. Recite mi zašto Sutomore?“

Ministro: „Tamo ima najviše izbjeglica sa Kosova srpske nacionalnosti, a moja se partija kao što znate zalaže za rješavanje tog pitanja.“

Ja: „Da, da, poznata su vaša zalganja za rješavanja statusa ugroženih. Znači, vi ćete tim ljudima ponuditi posao na aerodromu, da konačno nađu sigurno zaposlenje, ako pravilno razumijem Vaše namjere?“

Ministro: „Niste ni blizu. Na prostoru gdje žive ćemo napraviti pistu, oni će biti iseljeni i prvim avionom vraćeni na Kosovo.“

Ja: „Da, da, odlično promišljanje, baš u duhu socijaldemokrature.“

Ministro: „To će ujedno biti i prvi putnici novog Embraera tipa Foker „madafaka 666“, čiji će to ujedno i biti prvi probni let. Trebalo bi da let bude uspješan, ali mi se time ne zanosimo mnogo, ipak ima bitnijih pitanja.“

Ja: „Eto nama jos jednog povoda za brilijantan govor Đurišića. Da, kad smo već kod bitnijih pitanja, interesuje me Vaše mišljenje o situaciji u željeznici. Konkretno, kada je Željeznica Crne Gore razdovjena na 2 preduzeća, tadašnje rukovodstvo je sebi upisalo ogromne otpremnine, nesvojstvene našim ekonomskim prilikama?“

Ministro: „’ebi ga, to je kadar.“ (jedva čujno, zanesenog pogleda)

Ja: „Pa je novo rukovodstvo iskoristilo priliku da pozapošljava svoje prijatelje, članove porodica, čak je direktor Franović za finansijskog direktora postavio svog sina, koji je tek završio fakultet, bez dana iskustva i koji svakodnevno u toku radnog vremena ispija kafe na Trgu Vektre, samo nekih 5 km od svog radnog mjesta.“

Ministro: „’ebi ga, to je kadar.“ (još tiše i zanesenije odgovori)

Ja: „Da… A situacija u Montecargu? Izgledalo je da je priča sa Rumunima gotova o privatizaciji te kompanije i odjednom se od svega odustalo?“

Ministro: „’ebi ga, to nije kadar!!!“ (dreknu mistar odjednom)

Ja: „Da, vidim tabletica je počela da djeluje…“ (promrmljah)

Ministro: „Ja sam super brzi voz, ja sam Franjo Kunčar, ja sam „doktor“ koji do dokle vidi stiže za dvije sekunde ……aaaaaaaaa……!!!!!!“

Nasmijan, širom otvorenih, krvavih očiju, vidno oslobođen depresije i straha, štapom vrteći gumu do zapaljenja, otrča ministar za svojom gumom, vjerovatno i umoran od mojih pitanja. Ja se vratih auto(puto)m kući…

Comments

  1. Legendarno!!! Đakomo, ološu ;)

    Toshiro Mifune mi kida vene! ;)

  2. Splendido Giacomo! Splendido! Docaravam sliku minstra iz tvoje zadnje recenice i umirem od smijeha.

  3. Ludilo Se Nastavlja (LSN) says:

    Strava.. bravo Đakomo… samo probaj makar mrvicu kraće :))

    • Djakomo Galanda says:

      Uuuuu, slazem se sa tobom u potpunosti. Pocnem da smaram. A i na pocetku djeluje odbijajuce kad se vidi koliki je text.
      Ali kako ga pisem iz vise dana, kad uhvatim vremena, onda izgubim pojam o duzini texta.
      Ubuduce cu voditi racuna o oveme.

      I ako se nasmije neko makar jednom, onda neka i oprosti.

      u svakom slucaju hvala i prastajte!!! :-)

  4. ovo je komentar decenije,sve cestitke

  5. Svaka čast gosn Đakomo!

  6. Bravo, (putnice) Djakomo! Tvoje price vape za stripizacijom :)
    Znas li lijepo da crtas? Ako je odgovor ne, ipak, razmisli makar o naslovnici za pricu – u perspektivi.
    Epizoda,,Ministar Tuzni Strumf i strateski investitori Asteci i Miksteci sredjuju zvjezdano-kozje staze i bogaze u Crnoj Gori za sezonu 2011.” detaljno analizira buducu metodoligiju rada na terenu, koja se oslanja na dostignuca iz 14. vijeka, kako i prilici odabranim poslovnim partnerima i trenutnom stanju crnogorskih puteva.
    Tocak, metal nepoznati i nepotrebni, a ministar Tuzni Strumf vjeruju u ljudsku snagu! Smatra da ce krsni Crnogorci i dragi prijateljii iz Latinske i Srednje Amerike nadomjestiti nedostatak savremene opreme, masina i novcanih sredstava za izgradnju staza i bogaza zvacuci biljku koku, koja se vec neko vrijeme tradicionalnim putevima ,,poljoprivredne” saradnje odomacila i u nasim krajevima. Stanovnici Crne Gore su s radoscu prihvatil i uvrstili ovu zdravu, i punu vitamina biljku, u svakodnevnu ishranu. Drzava, takodje ima koristi od njenog uvoza iz daleke Amerike, a razmislja da i i u estetskom smislu iskoristi njen izgled (kao listic – dodatak zastavi, recimo, o cemu raspravlja Nacionalni koordinacioni tim za koku i Udrzenje heraldicara i kokakolicara CG). Zbog toga je raspisala javni tender za uvoz nekoliko tona ovog ljekovitog bilja, a dragi Asteci, Miksteci i njihove komsije Inke (znajuci za crnogorske prijeke potrebe), vec uveliko spremaju nove prekookeanske kontigente ove korisne biljke kako bi radnici na terenu, biznismeni, turisti i svi drugi potencijalni korisnici crnogorskih puteva bili spremni, izdrzljivi i marljivi josh koju deceniju…ostalo je buducnost……….

  7. ……….. ustalo se podjednako protiv svakog kolektivističkog načina razmišljanja koje ispred pojedinca stavlja naciju, klasu, rasu ili neku autoritarnu tradiciju………………

    milos nikolic

    —————————————————————————
    ……………….kada bih išao kolima, često bi me zaustavljala policija tražeći isprave i pitajući gdje sam se uputio. Kada bih odgovorio da idem za Japan, gotovo u 99% slučajeva bi me još makar dva puta pitali – Gdje???!!! Bilo im je strašno čudno, gledali su me kao kojekakvog ludaka, poput komšinice sa balkona naspram mog. Izbezumljenim pogledom su mi vraćali isprave…………….

    Djakomo Galanda
    ——————————————————

    puno puta sam i sam dozivio da me stvarno pita policija kada me zaustavi,

    ..kuda idete ?..

  8. ND Vijesti, 13.07.2005
    naslovna: Ne odustajemo od autoputa

    Ministar pomorstva i saobraćaja dr Andrija Lompar izjavio je juče da će insistirati da se gradi autoput Podgorica – Mateševo i pored toga što je “u energetskoj javnosti ponovo akutelizovana priča o izgradnji tri hidroelektrane u gornjem toku rijeke Tare”.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d blogeri kao ovaj: