D: Šta se dešava u Crnoj Gori?
Leposavić: U Crnoj Gori se za trenutak desila kulminacija političke i ekonomske krize prisutne od kraja 90-ih, a koja je jednim dijelom bila amortizovana u kratkom periodu direktnih stranih davanja. Proteste je, kao dio svoje političke kampanje, poveo jedan sektor opozicije, i oni nisu bili posebno uvjerljivi sve do momenta kada su proizvoljno prekinuti prepotentnim nastupanjem policije. Građani su reagovali, ne toliko usled poruka opozicije, koliko zbog slika vlasti, pa su, u tom smislu, iznenadili i jedne i druge. Kako je to još Le Bon opisao, djelovanje mase je emotivno i snažno, ali i kratkotrajno i neizvjesno ako nije vođeno čvrstim i ispravnim držanjem onih koji su na njihovom čelu.
Budući da su protesti vođeni i okončani na bizaran način, jasno je da se ne dešava ništa novo. Liječenje povrijeđenih građana još nije završeno, a opozicija se već povukla u svojih pet, šest opozicionih rovova i nastavila, umjesto zajedničke, međusobnu borbu, nadajući se dijalogu, rejtingu, posredovanju trećih strana itd. Za to vrijeme, zastupanje građana prepušteno je nejakom civilnom sektoru i oskudno malobrojnim ali probirljivim medijima. To je neozbiljnost katastrofalnih razmjera. Pošto nasilje ne smije biti politička opcija, a institucionalni mehanizmi ne fukncionišu u korist građana, mora postojati odlučnost i maksimalna odgovornost.
Ono što iz ove situacije ostaje opominjuće i što može uticati na buduća politička dešavanja jeste brutalnost i osionost dijela policijskih i drugih vlasti, a prema licima i u situacijama gdje nije bilo uopšte potrebe niti zakonskog osnova za primjenu sile, a kamoli onakvih slučajeva torture. Nije do kraja jasno da li to približilo Crnu Goru NATO-u, tek stvorena je mogućnost za primjenu Konvencije UN protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni i postupanja, i to je jako tužno.
D: Stavovi domaćih i stranih političkih krugova o ovoj temi su oprečni. Čemu prisustvujemo poslednjih dana, a u kontekstu argumentacija o diktaturi, rušenju države, NATO integracijama, stranom uplitanju?
Leposavić: Ako se država i ruši, to je upravo posledica diktature. Građani ne mogu da sruše svoju državu, to je oksimoron. Svrha države je da služi svojim građanima, pa čak i ako je ruše, što ovdje naravno nije slučaj, to bi samo značilo da vrše svoja prava, pošto država ne obavlja svoje funkcije. Nosilac suverenosti je građanin, zar ne!? To načelo proklamuje svaki ustav donijet od kraja 18. vijeka do danas, pa i ovaj crnogorski. Da budem do kraja jasan, država je pravno lice, i kao takva fikcija. Ona ne postoji u realnosti, već postoje samo ljudi na određenoj teritoriji i vlast koja mora biti demokratska. Pravo na demokratiju proizlazi iz člana 1 Povelje UN i prava naroda na samoopredeljenje. Ako umijemo da čitamo, nije potrebno da nas tome podučava bilo ko sa strane, jer to onda, po pravilu, skupo košta.
Postoji jedan značajan dio političara i javnosti koji, što iz ličnih interesa što iz zabluda, svakoj stranoj političkoj pomodnosti nudi resurse i sudbinu cijele populacije bez ikakve zadrške, dok suverenost države brani od njenih sopstvenih građana. Oni koji u ovo zaista vjeruju vođeni su ogromnim neznanjem ili jednom unikatnom nacionalističkom šizofrenijom, i to neće donijeti dobro nikome, pa ni njima samima. Pozivi da se bude lojalan državi u kojoj mora da bude uspostavljen privremeni protektorat da bi bili održani slobodni izbori nije normalna, a ni naivna situacija.
Što se stranog faktora tiče, on jeste snažno pristuan, ali ne na način kako se to u javnosti predstavlja. Sa međunarodnom zajednicom treba razgovarati, pa i dogovarati se, ali joj ne treba prepuštati donošenje političkih odluka. Uostalom, tako nešto je protivustavno i povlači krivičnu odgovornost. Na ovim prostorima postoji nešto što nepotrebno povećava mogućnost spoljnog miješanja. U nedostatku sopstvenog mišljenja, održivih politika i rešenja, domaće elite tradicionalno u međunarodnom faktoru nalaze opravdanje za neuspjehe i prečice do svojih ciljeva. Uvijek kada se tako postupa, zloupotrebljen je narod. To što drugi tvituju, mi ovdje moramo da živimo, i o tome treba voditi računa. Skupština je jedini ovlašćen organ, a svakako neuporedivo legitimniji od bilo kojeg domaćeg i pogotovo stranog pojedinca. Ako u toj skupštini nije moguće doći do prave volje naroda, onda takvo stanje mora da se mijenja bez odlaganja. Ako ni to nije moguće, onda treba bojkotovati njen rad umjesto što se decenijama simulira javni angažman radi ostvarivanja materijalne koristi na račun svog i političkog neuspjeha građana čije se povjerenje ima.
D: Članstvo u NATO se postavlja kao suštinska stvar političkog života u Crnoj Gori.
Leposavić: Članstvo u NATO neće ključno odrediti ni ekonomsku ni političku sudbinu Crne Gore, pa čak ni bezbjednost njenog stanovništa. Treba imati u vidu i to da se Crna Gora već duže vrijeme de facto nalazi u poziciji člana ove organizacije. Unutrašnje političke prilike i bilateralni odnosi ostaće i dalje faktori koji su, u najmanju ruku, važni koliko i samo to članstvo. Primjer za takvu situaciju u ovom trenutku može biti Turska. Činjenica da ovo pitanje neće biti odlučeno na referendumu poznata je još od 2007. godine i usvajanja ustava. Način na koji se vodi kampanja takođe nije novost. Kada je Slovenija odlučivala o NATO članstvu, ankete su govorile o neraspoloženju građana da se pristupi ovom savezu. Tada je sprovedena krata i napadna kampanja, da bi, u trentuku kada su nove ankete prikazale polovično podijeljeno javno mnjenje, bio sproveden referendum, i to tako što je pitanje o članstvu u NATO bilo postavljeno zajedno sa pitanjem o pristupanju Evropskoj uniji.
Kampanja koja se vodi u Crnoj Gori najviše diskredituje one subjekte koji nastupaju u ime demokratskih vrijednosti i standarda, a zalažu se da se ovo pitanje ne iznese pred građane na neposredno odlučivanje. Konačno, ključni problem NATO integracija je taj što se interesi NATO-a i Crne Gore mimoilaze. Primarni cilj Alijanse nije bezbjednost stanovništva Crne Gore, već sticanje novog geopolitičkog poena, dok u Crnoj Gori, osim ličnih koji prednjače, postoje i interesi vezani za zaštitu od međunarodnog terorizma i velikoalbanskog nacionalnog pokreta, a o kojima se ne govori. Umjesto da je to bio predmet javnih debata, gdje bi se možda i došlo do nekog šireg zajedničkog stava ili rešenja, nametnuto je mišljenje da opasnost vreba od dvije, osvjedočeno, jedino prijateljske zemlje – oslabljenje Srbije i nezainteresovane Rusije. Time se postiglo da, osim što neće biti zaista zagarantovana bezbijednost, narod ostaje dodatno podijeljen i potencijalno sukobljen. Postići takav jedan rezultat za budućnost svojih građana, prosto je nevjerovatno.
D: Šta su po Vama uzroci sadašnje krize u Crnoj Gori? Koliko duboko i daleko oni sežu?
Leposavić: Sadašnja kriza je i svagdašnja, s tim da povremeno dobije svoje uočljive spoljne manifestacije. Traženje pravde na ulici i gušenje tih zahtjeva silom samo je pojačana slika svakodnevnice u kojoj su građani frustrirani činjenicom da se nalaze u primitivno podređenom položaju u odnosu na organe vlasti, i da je ostvarenje njihovih, inače legalnih i legitimnih zahtjeva, krajnje neizvjesno. Na ovim prostorima nesporno još uvijek postoji posebna autoritarna svijest, koja nalazi da je prihvatljivo bespogovorno služiti interesima nadređenog subjekta i na isti način nametati sopstvene interese podređenim članovima zajednice. Tu je nekultivisana moć glavno pravilo življenja, i ako svako uspije da pronađe sopstvenu „žrtvu“, onda takva politička kultura može da opstaje jako dugo. Razumije se da takav ambijent najviše smeta onim pojedincima koji odbijaju da funkcionišu na opisani način.
Sa demontiranjem ove svijesti se kasnilo u periodu prije svjetskih ratova, da bi potom stigao komunizam u kojem izgradnja slobodnog društva tek nije bila moguća. Građanski rat u Jugoslaviji i međunarodne okolnosti potom doprinijeli su, pored ostalog, da Crna Gora ostane „ostrvo komunističke slobode“ sve do danas. Sada, međutim, dolazi generacija mladih ljudi stasavalih u eri uvažavanja različitosti i borbe za jednaka prava svih, a gdje savremena tehnologija i mediji bazirani na internet-komunikaciji omogućavaju da se na provjeru stave svi naslijeđeni kulturološki obrasci i vrijednosti. Iako se ovaj proces emancipacije u Crnoj Gori ne dešava baš brzo i cjelovito, on je neminovan, pa se može očekivati da ovakve krize budu sve češće.
Konkretni problemi koji generišu ovu krizu su ekonomski, politički i nacionalni. Uprkos obećanjima i ostvarivanju zacrtanih spoljnopolitičkih ciljeva, ekonomska situacija je vrlo teška. Ona, međutim, postaje odsudno nepodnošljiva time što se sve veći djelovi vladajućih slojeva ponašaju krajnje vulgarno, pokazujući da je za njih odnos neravnopravnosti postao naravna stvar. Pri tom, ne postoji niko kome nije jasno da postojeće nejednakosti nisu rezultat zasluga i efikasnog korišćenja svima dostupnih prilika, već da je riječ o korišćenju materijalnih sredstava na štetu i u cilju dodatnog ponižavanja upravno onih od kojih su ta sredstva oduzeta indirektnim putem i nepotizmom, ali i kriminalnim i drugim nedozvoljenim radnjama. O „moralu težnji“ da i ne govorimo. Zamislite kako bi, u okolnostima ovakvog posrnuća, bio posmatran jedan Lazar Paču, koji je sa sobom nosio svijeću, da po isteku radnog vremena u državnom organu ne bi trošio struju o trošku naroda; vjerovatno bi bio predmet poruga. Pošto ovakve anomalije nije moguće otklanjati postojećim političkim i institucionalnim mehanizmima, prirodno je da nastaju krize.
D: Zašto je nacionalno pitanje permanentno dio krize u kojoj se nalazimo i na koji način ga treba rešavati?
Leposavić: Kriza u Crnoj Gori je takođe uzrokovana, ali i manipulisana, organizovanom netrpeljivošću i nacionalnom diskriminacijom koja je neraskidivo povezana sa ekonomsko-političkom. Već 20 godina ne prestaje kampanja političkog iživljavanja nad nebranjenim Srbima i njihovim legitimnim interesima. Najprije su dovedena u pitanje njihova politička prava, da bi im potom bio uskraćen pristup državnim organima i javnim službama. Posle referenduma su, suprotno obećanjima i važećim međunarodnim standardima, Srbi izgubili pravo na obrazovanje na svom jeziku, uz redovito kršenje ostalih njhovih prava. Ova diskriminacija je, nažalost, vremenom samo snažila. Zvanična javnost ignoriše ovu činjenicu, dok se vlast nije posebno trudila da ponudi objašnjenje. Jedno od rijetkih bilo je da izolovanost Srba duguje njihovoj nedovoljnoj obrazovanosti i stručnoj osposobljenosti, iako veći dio rukovodeće elite, slikom svojih zvanja i postignutih rezultata u javnom domenu, gotovo svake sedmice zasluži mjesto u rubrikama „Vjerovali ili ne“. Neizbježno, ova retorika je kasnije rezultirala upozorenjima sa vrha vlasti da bi Srbi mogli proći kao njihovi sunarodnici u Hrvatskoj, te porukama sa dna vlasti kakve su bile: „Srbe na vrbe!“ i slične. Za sve to vrijeme, ne postoji niti jedan slučaj organizovanog ili sličnog akta terorizma, diverzije ili špijunaže… Krunski dokaz grešnosti Srba i održavanja tihog aprthejda nad njima jeste to što još uvijek ne uspijevaju da padnu na koljena i dožive katarzu kada se pojave note i simboli administrativne sile koja ih je dovela u ponižavajući položaj.
Ovakva klima opstaje iz razloga kakvi su strah, građanska nesolidarnost i nevoljnost medija i intelektualaca da se u dobroj vjeri pozabave rešavanjem ovog pitanja, a u korist svih građana zajedno. Diskriminaciju, naravno, ne trpe samo Srbi, ali je jedino u njhovom slučaju ona i nacionalno motivisana. U međuvremenu, opozicija je usvojila tek parolu nacionalnog pomirenja koja služi trenutnim političkim interesima, pa su joj takvi i dometi. Nešto manje originalna i korisna retorika je ona kojom se, sporadično od strane vlasti i sve češće iz opozicije, savjetuje ignorisanje i nebavljenje nacionalnim razlikama. Oni koji predlažu ovo kao rešenje, ili su neiskreni pa se zalažu da se postojeći odnos nejednakosti dodatno i trajno institucionalizuje, ili dovoljno ne razumiju zakonitost političkih i društvenih odnosa. Guranje nacionalnih problema pod tepih ne rešava te probleme, već ih čini većim. Nacionalnost ili slična pripadnost je tek jedan segment identiteta razvijene i slobodne ličnosti, i jako je loše što se u Crnoj Gori nije odmaklo od tog pitanja. Međutim, ono mora biti riješeno kako bi se okončala ova saga i postojeće ruglo međusobnih odnosa, a koje se naziva građanskim društvom. Jer, građansko društvo nije ono koje je poništilo sve razlike, već ono koje ih je prigrlilo, koje ih slavi, a ne anatemiše. Nacionalno pomirenje nije moguće i nikada se zaista neće desiti ako prethodno ne postoji nacionalno oslobođenje. Ovo pitanje je istovremeno i ekonomsko i političko, i greška je misliti da postoji redosled u njihovom rešavanju. Da bi se društvo domoglo slobode, ove procese treba voditi istovremeno i na taj način, čak, ostvariti jednu posebnu, duhovno-intelektualnu sinergiju u napretku koji bi građani da dožive. Narod je željan iskrenih i ispravnih poruka i rešenja, zato opozicija treba da odbaci manir vlasti koja se poziva na državoborstvo ili se služi zamagljujućom frazeologijom i ovim pitanjem operiše kao instrumentom političke taktike.
Značajan dio javnosti je, rasterećen potrebe ili nužde da kalkuliše, uvidio ove istine. Prepoznat je jedan duhovni, pa i materijalni utilitarizam koji donosi društvo slobode i međusobnog uvažavanja. Sada je važno da građanima u tome pomognu političari, a ovima mediji i intelektualci, ako ih ima. Jer ih nema dok god za njih postoje nepoželjne teme, a vrijednosti za koje se tako zalažu ne važe jednako za sve.
Crna Gora ima sve uslove da bude istinsko multikulturno društvo. Koncept prirodnog konstitucionalizma postoji u svim onim zemljama u kojima su nacionalne zajednice približno jednakog broja i u kojima nijedna od njih ne predstavlja apsolutnu većinu. Tada nema potrebe da se primjenjuje režim manjinskih prava, već se institucionalizuje koncept ravnopravnosti naroda. Ovaj stav je nedavno iznijela i Vencijanska komisija Savjeta Evrope. Primjer su države poput Belgije, Kipra, Makedonije ili Švajcarske. Međutim, dok je Švajcarska stabilno i uspješno uređeno multikulturno društvo, u Belgiji postoje značajna nacionalna i politička neslaganja, Kipar dugo vremena odlikuje tzv. zamrznut konflikt, dok je u Makedoniji ovo pitanje rešavano tek pošto se desio građanski rat. Stabilnost odnosa i uspjeh društva nisu, dakle, zagarantovani, već zavise od toga da li i koliko odgovorno i dobronamjerno postupaju njegovi lideri.
D: Ko su dominatni akteri krize? Kako vidite vezu između unutrašnjih i spoljašnjih aktera?
Leposavić: Pošto nema govora o postojanju participativne demokratije, glavni akter krize ne može biti niko drugo sem vlast koja, uz to, nikad nije promijenjena. Međutim, nikada nije promijenjena ni opozicija niti u njenim redovima zaista postoji praksa demokratskog i odgovornog ponašanja. Pošto opozicione partije nisu ispunile nijedno od obećanja koje uporno daju građanima i svojim biračima, one takođe predstavljaju aktere ukupne političke krize u Crnoj Gori.
Što se tiče veza koje postoje između domaćih i međunarodnih aktera, one očigledno nisu mijenjane, iako njihova eventualno nova sadržina nije poznata. Evropska unija i zapadne zemlje, pod čijim je nesmetanim političkim uticajem ovaj prostor, zauzele su neutralne i skoro pa rezervisane pozicije po pitanju trenutne krize. Politiku velikih sila u ovakvim slučajevima prati jedna vrsta inercije, pa je status quo često najpoželjnije rešenje, što ne znači da se promjene ne mogu desiti.
D: Da li možete anticipirati razvoj događaja? Kuda ide crnogorsko društvo i šta će po Vama biti posljedice aktuelnih društvenih procesa?
Leposavić: Prognozu konkretnih događaja ili epiloga nije moguće dati. Društvo u Crnoj Gori, s druge strane, i dalje stoji i stagnira, i tu činjenicu neće promijeniti eventualno učlanjenje u NATO, jer se prosto ne dešava sa tim razlogom. Poslednjim događajima na ulicama Podgorice vlast je jako izgubila na legitimitetu, a da opozicija nije značajnije popravila svoj. Imajući to u vidu, kriza će biti produbljena bez izgleda da se u skorije vrijeme ponudi neko kvalitetno rešenje. Promjene političkog sistema koji je zatvoren i statičan, sa unaprijed raspodijeljenim ulogama i predvidljivim postupanjima, zavise od iznenadnih, trenutnih okolnosti i impulsa ili krupnih promjena u međunarodnoj politici.
Paradigmatičan je primjer građana koju su preživjeli policijsku torturu posle završetka poslednjih protesta, a koji su pritužbe podnijeli nevladinim organizacijama zahtijevajući anonimnost. Potreba nepristajanja na nepravdu postoji, ali nije politički artikulisana na smislen i organizovan način. Umjesto toga, prisutna je klima opšteg nepovjerenja praćena strahom. Situacija u kakvoj je novinar Edvard Marou svoje radio-emisije završavao rečenicom „Laku noć i srećno.“
Opozicioni lideri i intelektualci ne smiju oponašati manire vlasti i njen sociopatski odnos prema građanima. Takođe, za političku promjenu o kojoj je riječ, a koja u Crnoj Gori treba ujedno da bude i civilizacijski iskorak, potrebno je imati više od političkog programa i ideje o vladanju. Političko liderstvo gubi svoje birokratsko i tehnokratsko lice, postaje sve više humanizovano i okrenuto interesima pojedinaca. Naravno, nije dovoljno oslanjati se na tehnike medijske manipulacije i samoreklamerstvo, već u realnom životu i vremenu pružati primjer i iskreno voditi računa o interesima i potrebama birača, građana, ali i zajednice uopšte. Potreba da se sistemu iskrivljenih i izopačenih vrijednosti stvori alternativa postoji već na jednom estetskom nivou. To je dužnost svakog mislećeg građanina, a kamoli onih koji se zovu liderima. Ako se to ne desi, neće se desiti ni promjene, makar vlast bila zamijenjena. Za principe se lakše boriti nego živjeti u skladu sa njima, kako je to formulisao Adler. Međutim, u tome se upravo ogleda razlika između vođe i podvoditelja. Kriza društva kakva postoji u Crnoj Gori traži da se izađe iz komfora voluntarističke borbe za principe bez lične odgovornosti.
Vladimir Leposavić je diplomirao na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Specijalizirao je međunarodna ljudska prava na Američkom univerzitetu u Vašingtonu, u okviru Fulbrajt programa. Boravio je na stručnoj praksi u Evropskom parlamentu, i ima status doktoranda za oblast međunarodnog prava. Predavač je na Univerzitetu Mediteran u Podgorici i bavi se međunarodnom advokaturom. Objavio je monografiju „Secesija – pred vratima međunarodnog prava“ i prevod knjige „Vrijednosti hrišćanske demokratije“. Autor je brojnih nagrađivanih naučnih studija i članaka.
izvor: disput.me
javniservis.me 
Ko vam je ovaj? Dobica Cosic?!