– Kad ćeš ići ono da završiš?
-Ne mogu sad, nemam para.
– Kako nemaš? Prije koliko si primio platu?
– Majko, jedna svadba, druga u najavi, čestitka prijatelju za rođenje sina, pa popravka veš mašine, gorivo, čeka me servis za auto, a tek treba registracija, računi i komunalije, zadnja rata za porez, pa plati zubaru, za kafanu i za svirce, ulaz na koncert, na utakmicu, za hranu, za knjigu, pa za poklon jednoj divnoj djevojci kojoj se nadam. Trenutno ne mogu ni da skupljam da vratim prijatelju dug za putovanje u Moskvu od proljetos. To mi stoji nad glavom. Ne daj bože da sam žensko, još tona kozmetike i da se objesim.
– Kako drugi žive od plate?
– Koje plate?
– Tolike kolika je tvoja? Rasporedi, da imaš.
– Ovo nije plata. Ovo je socijalna naknada. Pristojan konobar ima više, bez bakšiša. I nemoj me upoređivati sa onima koji se naderu slanine, pokriju se ćebetom i naždiju Farmu na TV – i svi sretni i zadovoljni zaokruže DPS/SDP na montiranim izborima. Kolege u istoj kaljuzi. Jedan razmišlja o Njemačkoj. Specijalista ima najmanje 5000-6000 evra. Kod nas deset puta manje. Drugi mašta da proda sve što ima i da se otisne u biznis. Pominje nekakve mini solarne elektrane, navodno se brzo isplati. Ako ne kiksa.
– Završi ti ovo tvoje. Biće bolje kad počneš da radiš privatno.
– Neću da radim privatno. Da ujutro derem za državu koja štedi na meni da plaća one majmune ispod šljema i štita koji lome kosti narodu po ulicama. Koji pod imenom države brane napljačkane ništarije koji su toliko srasli sa foteljama da imaš utisak ako ih odvojiš prokrvariće. A kad Zagoričani upadaju u operacionu salu s livorom doktorima da objasne ko smije , a ko ne smije preživjeti ranjavanje, nema ih na kilometar. I tako, ujutro za neodgovornu državu, popodne da radim za sebe i famelju? A kad ću da živim? Hoću da dođem kući poslije posla i zagrlim ženu koju nemam i dijete koje nemam još uvijek. Radeći nekoliko poslova i angažujući se društveno gubio sam jednu do koje mi je bilo stalo. Ne želim više ništa da sjebem. Ne želim više da se umoran budim ne znajući đe sam, da se toksiram depresijom i da gledam kako mi sijede dlake na bradi dok se osjećam kao usrani student.
– Mi smo ti obezbijedili krov nad glavom i budućnost…
– Znam i hvala vam. Vaša generacija je imala šansu. Šta sam ja obezbijedio? Da me potapšu po ramenima, kažu mi hvala, i učine kakvu sitnu uslugu kad se zaglavim u živici administracije nakaradnog sistema. Završio sam osam godina osnovne škole, četiri godine gimnazije, pa šest godina fakulteta. Mlad doktor. Pet godina specijalizacije, još sam mladi specijalizant. Uskoro, kad završim biću mladi specijalista. Kasnije jedna godina subspecijalizacije. Mladi subspecijalista. U međuvremenu najmanje tri godine doktorata. I taman ću načeti četrdesete. Odjednom više neću biti mlad. Dok konačno postaneš iskusan stručnjak, nagutaš se svakakvih nepravdi, pizdarija, opanjkavanja, budeš ćata, učiš, radiš, trošiš se. Vrijeme ide. Pokušavaš i da izdušiš kad god možeš. I dušim. Popijem, zapjevam, sprdam se, nasmijem, zaplačem, napišem, prepirem se, zaćutim… I tobože me sažaljevaju zanatlije i uslužni djelatnici: „ja ti se divim, svaka čast, nije u redu, ako iko treba da…. vi ljekari…bla bla…“. Staro dobro biće bolje. Oće kurac! Završiću kao u onoj Džonijevoj: „A ja kao i drugi, pametni i knjiški ljudi, istrošio se s vremenom , skroz na skroz. „
– Sve si u pravu, ali…
– Majko, vratio sam se u ovu jebenu lopovsku, zadrtu zemlju postplemenskog uređenja zbog svoje mladosti, emotivnosti, vezanosti za porodicu, prijatelje, grad, klub i oriđinale. Došao sam s nadom. I gledam kako se sve urušava pred mojim očima. Gledam kako ljudi gmižu u govnima, kako se usprave nesposobni, kako ćute i gutaju bijes najbolji. Glupani na pozicijama, štetočine na vlasti, sa svih strana kidiše armija ulizica i neznalica. „Ko je ko i ko je kome, što ću ja u svemu tome?“
– Doktor ne može propasti. Uvijek će…
– …Narod pozlatiti. Znam ja to. Elegantno se uzimaju pare, bez treptaja. Sam čin primopredaje ne vidim, to se završava u kabinetima, u ambijentu koji je jedan moj uvaženi kolega genijalno nazvao „carinarnice“. Nanjušim zaobilaženje pisanih i kršenje nepisanih normi, po potrebi nekome može, nekom baš i ne može biti. Čuje se gunđanje sestara, i one imaju sjajan njuh. Vide se članovi porodice kako kao sa kakvom krivicom drežde ispred ureda ordinarijusa. Osjeća se ono pretjerano zauzimanje za nekoga posebnog. Taj nagli skok inače deficijentne empatije oguglalih kolega, prepunih eksternih obaveza koje lijepo naplaćuju, i nagli porast profesionalizma objasnio bih političkim, prijateljskim ili finansijskim momentom. Naravno, čast izuzecima. I svi znamo i svi ćutimo. Jer smo valjda kolegijalni i u medicini i u namicanju love. Ne diram te, ne diraj me. I živjećemo i radićemo, naizgled u miru, slozi i harmoniji dok se sve okolo raspada. Neću da se pretvorim u to.
– Kako ti misliš to da promijeniš?
– Lijepo. Ili se biješ ili bježiš. Sve ostalo je potpuno pogrešno.
Amsterdam, mnogo tmurnih i prohladnih dana u preskupom prostoru otetom od mora, u onim uskim kućicama nanizanim kao zubi u malim, tijesnim ustima. Biciklo, džoint, sise i guzice u izlozima, dobra piva, kulturni ljudi, uređeni sustav i sjevernjački dobro iskorišteno sunce kad god se pojavi. Sve boje i sve zastave, sve misli i sve ideje su dobrodošle. Udah slobode koji nema nikakve veze sa udahom slobode sa crnogorskog oltara slobode, sa vrha Štirovnika. Crnogorci su uvijek branili svoju slobodu od drugih. Nikada od sebe.
Kotor, sunce i more, najljepši zaliv na Mediteranu, dobri, dragi i pitomi ljudi, pasivni i poslušni. I sve vrijedno se uništava, i rasprodaje, samo kruzeri, apartmani, apartmani, još apartmana, suvenirnice, suvenirnice, još suvenirnica, picerija, pasterija, vinarija, crkve, šankovi, trgovi, turistički vodiči, fotoaparati, štapovi za hodanje, bijele čarape u sandalama. Živimo od stare slave, ostavštine mudrijih i sposobnijih u pizdunskoj sadašnjosti. Namještene licitacije, masne provizije, lokalni politički pioni, sunovrat sporta, zdravstva, prosvjete, kulture, nesnosne gužve od marta do novembra, ponešto odleti u zrak, nekoga roknu, nekom samo zaprijete. Kumovi i klanovi. I beskonačno lamentiranje svih nad tužnom sudbinom. Legenda kaže da su jednom davno Muljani pokazali građansku (bolje reći vjersku) neposlušnost kad su napustili misu jer je neko dojavio da je udarila riba. Treba se ukurviti, ne lajati, naći šeme, smicati pare, serdariti i blagodariti, postati dio žabokrečine i biti odvratan sam sebi, otupiti i prihvatiti to kao modus vivendi. E neću, vala!
Majka odluči da prekine razgovor na tu temu. Nisam primijetio da sam se razgalamio. Bi mi žao majke, osjetih se kao bezmudi drkson koji se istresa na nju, iako to nije suštinski zaslužila. Sjetio sam se svih studentskih protesta u Beogradu na kojima sam bio, i onog petooktobarskog suzavca, anti-Nato okupljanja u Kotoru u jeku bombardovanja, i onog haosa u Beogradu nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, pa više malih protesta na kojima si nas mogao sve izbrojati. I sad kad čujem da se organizuju antirežimske demonstracije u Crnoj Gori, a ja nisam tamo, uzavre mi krv. Nikad nisi dovoljno star za pobunu. Ni za Amsterdam.
javniservis.me 
Komentariši