Teško je tačno reći kada smo kliznuli u tihi sunovrat, dekadenciju sa okusom soli i pečatom poganih vladajućih struktura. Kada pričate s Kotoranima često ćete čuti kako nema više onog kotorskog duha ili ga ima sve manje. Kada bi dotične pitali u čemu se ogleda taj kotorski duh većina ne bi umjela da koncizno artikuliše ili bi im asocijacije bile maškare, fešte, puni trgovi i kotorski oriđinali. Kotorski duh, naizgled apstraktan i nedokučiv, itekako je prijemčiv i razumljiv ljudima široke duše, tananih emocija i slobodnog uma. Nije to samo etnički i vjerski sklad i suživot i nisu to samo pučke svečanosti, koncerti, abrumi, karnevali, lokalne fešte od ribe i vina, makaruli, kotorske pašte, dobrotske čipke, turniri briškule i dani kamelije. Kotorski duh stanuje u šarmu kotorskih mangupa i fakina kojih je sve manje, vaspitanju i toleranciji građana, poštovanju i temperamentu, srdačnosti i dobrodošlici gostima. No, ima ga i u zluradim ćakulama, škercima i zajebanciji, sprdačini koja ne štedi ni cara ni slugu, oriđinalima od kojih smo one najveće ispratili na vječni počinak proteklih godina. Kotorski duh su nosile Beštije koje su decenijama zaštitni znak Primorca i Kotora, a čije ideje i posebnosti sada pokušavaju rabiti ljubitelji beogradskih klubova ponosni na “svoj grad” (ako znam na koji misle, oca mi jebite). Kotorski duh je i entuzijazam njegovih ljudi, požrtvovanje i volonterski rad u u stvaranju festivala, radionica, kulturnih neprofitnih manifestacija, osvježavanje i čuvanje tradicija, iako je glavna prepreka upravo sam Kotor sa neslogom, zavistima, pakostima i hroničnim odsustvom sluha za gradske vrijednosti. Kotorski duh je istrajati i uspjeti u onome što voliš uprkos preprekama i utezima male sredine i grada koji ne prašta uspjeh. Stare dobre klupe na vratima od grada, zanimljivi likovi koji vam poprave dan poslije samo jednog gradskog đira, ona siva zimska depresija koja uvrće mozak, onaj mazohizam sopstvene duše koji nas stalno vraća ovim obalama i ovim ljudima, sentimenti koji nam ne daju da odemo odavde. I to je stanje duha kotorskoga. A mnogi ćitadini su otišli, mnogi će tek otići. Neko za Jugopetrolom u Podgoricu, neko u gradove velike i strane za boljim životom. Bolje stranac u inostranstvu, nego stranac u svom gradu. U Kotor dolaze i dolaziće ljudi sa sjevera u potrazi za svojom srećom, zadovoljni morem, sa 300-400 evra koje gore nemaju i kakvom takvom perspektivom i gledaće na nas kao na relikte prošlosti i izumiruću vrstu.
Uskoro će vrijeme karnevala. Kotorani vole materijalizirati krivca za sve nedaće koje su ih snašle prethodne godine, nazvati ga kakvim takvim imenom i zapaliti. A šta ako imamo krivca za deset prethodnih godina? Šta spaliti, a da i mi sami ne sagorimo u kukavičluku, sitnim interesima, zlobi, jajarenju i nezamijeranju. Bivšu gradonačelnicu piljaricu, neotesanu, nepismenu, nekulturnu, bahatu? I njene savjetnike i poltrone koji su, vidim, ostali na funkcijama i poslije nje? Sponu centralne štetočinske vlasti i lokalnih prišupaka, političkog zapošljavanja, potonuća gradske privrede i pretvaranje starog grada u jednu mega suvenirnicu i piceriju. Gospođu Ćatović smo itekako zaslužili, a ona kako je sama rekla nije učinila bogzna koliko mnogo. Prije nekih petnaestak godina iz Beograda i Novog Sada se dolazilo na dočeke Nove godine u Kotor, vikendima se omladina Boke, Cetinja , Podgorice i Nikšića tiskala u kotorske kafiće uživajući u najboljem provodu u Crnoj Gori. Onda se to krenulo uništavati. Uredbama, tenderskim manipulacijama, nejedinstvom i nesaglasjem onih koje to najviše pogađa. Onda su stigli kruzeri, strani investitori, perači novca. Stigli su i klanovi. Bolje reći nisu nikad ni otišli. Auta su letjela u zrak, filmski oružani krimi obračuni, ucjene i pritisci. Potonula je Jugooceanija, oburdali su se veliki hoteli, posrnula preduzeća, Primorac je na aparatima, urbanizacija divlja, obilaznice i liftovi na papiru. Sopstvene guzice i lakomost su ipak zadale najteži udarac. Prodaja glasova, prodaja duša, stihijske prodaje imovine, gospodarenje lako stečenim novcima, kritika svega i svačega i neprestana kuknjava o kotorskom duhu koji nestaje i sve tako do apatije.
Ispratio sam novogodišnje koncerte na kotorskim trgovima Who See-ja, Gustafa i Frajli. Poražavajući mi je bio broj posjetilaca. Naročito na prva dva koncerta. Who see i Gustafe je na kraju koncerata pozdravilo pedesetak prisutnih. Brojao sam ih kao nekad udbaši, ali od ogorčenja. Da li je Kotoranima zima, ili im treba dovesti kakvu gologuzu naricaljku, ili se inate nekome i nečemu ili ih zapravo i nema više? Ne znam što je razlog, ali znam da su čuvari kotorskog duha tih večeri bili starogradski i lovanjski Cigani svih uzrasta. Namjerno kažem Cigani, jer mi je taj naziv nekako topliji i bliži od službenog Romi. Plesali su i veselili se, držeći se za ruke, pokušavajući da izvedu break-dance, i na momente su me prihvatili da skačemo zajedno u inat ovim starcima u dvadesetim godinama zavezanim u karike malograđanstva i neopuštenosti. Da se ne ogriješim, bilo je tu još ljudi koji su uživali, ali je ukupni utisak polupraznog trga tjeskoban uprkos trenutnoj zabavi.
I umjesto zaključka:
Što se ne bunimo?
1. što nemamo muda
2. kupljeni smo – zapošljavanjem, uslugama, obećanjima
3. ucijenjeni smo – inspekcijama, ugovorima na odredjeno, mafijom
4. što se nikad nismo ni bunili – pitomost i pasivnost
5. što znamo da ako krene pičvajz ostajemo sami na brisanom prostoru – nesolidarnost i nelojalnost
6. što ne vidimo perspektivu – jer pogled ne dižemo dalje od Trojice i svoga špaga
7. Što je je lakše prdoklačiti šoto voće i još lakše zaćutati
Mislite o tome.
Dr Goran Jovanović,
u Kotoru, na pravoslavni Badnji dan ljeta Gospodnjeg 2015.
javniservis.me 
Komentariši