Vladan Jeknić: Na Medojevića se bacio pas spasivši mu život

Prošli su izbori. I parlamentarni, na kojima je ujedinjena opozicija motivisana boljitkom društva potukla vlast, i predsjednički, na kojima ju je Miodrag Lekić dotukao. Bivša vlast je, naravno, brutalno pokrala izbore i narod je masovno izašao na ulice. Lakše nego što se mislilo vlast je vraćena građanima, jer u našoj zemlji svako biće živi ideju francuske revolucije.

Trodnevnim protestima htjelo se priključiti i jedno drvo, ali nije bilo mjesta. Nažalost, sve se to desilo uz jednu žrtvu. Poginuo je profesor Branko Radulović, po kome se danas zove plato ispred Skupštine, neustrašivo jurišajući sa drugovima na već bivšu vlast, poput Save Kovačevića na padinama Zelengore. Tom slavnom prilikom ranjeni su Koča Pavlović i Goran Danilović. Na Medojevića se bacio pas spasivši mu život. Oblaci su se razišli a ptice umiru pjevajući. Od ljepote, podrazumijeva se, jer niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore (potvrdio Felix Baumgartner).
U Crnoj Gori je sve novo, dvije decenije suzbijana energija se probudila, narod je prepoznao iskrenost opozicije i rekao svoje. Počeli smo da proizvodimo i izvozimo hranu, aluminijske proizvode, drvnu građu i poluproizvode, a kažu da će uskoro i gotovi proizvodi krenuti ka stranim tržištima. Za početak samo na tržište regiona i EU, a kasnije i dalje. Euro je, dakle, prestao da bude osnovni izvozni brend Crne Gore, i sve je već znatno bolje. Ali, osim napretka i stvaranja novog, uspjeli smo za kratko vrijeme da riješimo i mnogo starih problema. Na primjer, ekološko-moralna pošast s kojom su se mještani Beransela borili godinama riješena je za dva dana. Na primorju i u Podgorici izglasan je šestomjesečni moratorijum na gradnju novih objekata dok stručne komisije ne završe svoj posao provjere urbanističkih planova i njihovih rješenja, za koja se opravdano sumnja da su (pojedina) urađena pod uticajima koje zakon predviđa kao osnov za kažnjavanje. U toku je izrada socijalnih kartona građana koje će država koristiti kao osnovu za brzo pobjeđivanje siromaštva… Aaaa, nije tako? Baš ništa!? Pa jes’, što bi nama to. Ovako je lje'še, to je ono što smo mi, a zadatak svakog bića (i kolektiviteta) na putu ka sreći je da bude ono što jeste. Esencija svake istočnjačke mudrosti. Ommmmmm Svijetla Majska zorooooo… A ako nešto jeste, pitanje je šta će biti. Ako će biti, onda već računamo s promjenom. Kakvom?

Htjeli mi to priznati ili ne, Demokratska partija socijalista je odredila kurs razvoja crnogorskog društva. Unutrašnji. Spoljni su nam odredili, što se nedvosmisleno dešava svakom kontrolisanom provizorijumu. Ali to je sitnica prema činjenici da je ona, DPS, kao personifikacija sistema vrijednosti crnogorskog društva, koja taj sistem stvara i koji nju stvara istovremeno (dilema kokoška ili jaje?), etablirala i forme kroz koje će se zadugo ovdje odvijati stvari. Ti kalupi svih budućih društveno političkih dešavanja šifrovano su opisani u nekoliko izbornih slogana. Što radikalniji preokret u datom momentu bio, to pouzdaniji putkaz budućnosti jeste. I, vjerovali ili ne, tu odstupanja nema, to vam je ključ.
A kao što to još davno reče stari majstor – ko prvi do ključa njegova ključaonica. Dobro, neidentifikovani majstor je govorio o đevojci, ali to je samo zato što je bio pervert. Ovdje moram napraviti digresiju, koja, ukoliko bi se tačno odgovorilo na nju možda i nije digresija, već karika koja nedostaje. Zašto je ovdašnji narod, zvali ga kako želite (i zvao se kako god želi!) cijelim istorijskim trajanjem forsirao superheroje koji su djelovali riječju (čitaj: anonimne pjesnike koji nam “iz glave naroda” ostaviše brdo poslovica), zašto nikad pravog, konkretnog, djelatnog? S maskom i vrhunskim kostimom. Vrhunskijem, pardon, i zaostavštinom koja cepa aorist. Otkud tolika literarocentričnost, tolika želja da se život doživljava kao tekst, a ne nešto stvarno, nešto što zavisi od djela? No dobro…

Ali, ko će po tom ključu prvi do đevojke? Moje mišljenje je da je to onaj ko je najbliži i ko ima najmanje da trči do cilja, pogotovo zato što nije slučajno tu gdje jeste. Zato će to biti Socijal demokratska partija. Temelj buduće vlasti u Crnoj Gori koju će iznjedriti već izvjesna plišana revolucija upakovana u floskulu demokratske smjene vlasti, ma koliko se većini građana činilo da je DPS u stvari nikad jača. Prema scenariju čijem utisku ne mogu da se otmem već poduže vremena, to bi izgledalo otprilike ovako.
JUGOSLAVIJA BEZ ALTERNATIVE

(Koalicija bez alternative)
Čista ideologija, puna velikih riječi i obećanja o lijepoj budućnosti uprkos buri kroz koju prolazi naš brod i konstantnim naprijateljskim nasrtajima. Vrijeme nevinosti i držanja za ruke, obilježeno tek po nekim požudnim pogledom koji ipak kazuje budućnost. DPS je bio veoma koristan dok nije došao mig sa zapada. SDP je nevin bio do 2010, kada su deflorisani silovanjem doktora graditelja. Zvanični nalaz vještaka. Visbaden nije potvrdio.

NIKAD SAMI, UVIJEK SVOJI

Ovo je faza u kojoj se trenutno nalazi naša Socijaldemokratija. Motor automobila polako ostaje bez ulja, pregrijava se, mnogo troši, a počeo je i da trokira. Nema veze što je dobra marka, kupljen je prije petnaest godina i father Time je odradio svoje. Pedantni vozač nije rad odmah ga otpisati, ali svakako neće čekati da se sam od sebe popravi. Iskustvom poslovnog čovjeka on zna da se to ne dešava. Kroz koji mjesec na ovom poslu, imaće za novi. Još neko vrijeme će dobro poslužiti za kraće relacije, uglavnom po periferiji, a kroz grad će koristiti javni prevoz. Jer je, uprkos skupom odijelu, i on je iz naroda. Usput, u gradskom će obnoviti neka stara poznanstva, čuti probleme komšija i drugova koje odavno nije vidio, požaliti se na auto na kojem su mu zavidjeli godinama, pokazati da se promijenio, da su godine proširile vidike, tu i tamo s nekim popiti kafu i obećati da će vidjeti što se može uraditi povodom nekih problema. Na povratku kući uvijek će baciti sjetan pogled ka starom dvosjedu. Ipak je zahvaljujući njemu obljubio neke prilično dobre ribice… Ali. Vrijeme ide, red je da se ženi i osniva svoju porodicu.
DA ŽIVIMO BOLJE

Naredna faza. Vrlo je blizu. Po mojoj, moguće veoma uzdržanoj prognozi, prva etapa je počela. Trenutno liči na Đukanovićevo slikanje s Klintonom, događajima skoro vijek daleke 1996. Druga etapa je umjerena ali odlučna konfrontacija, puna zakulisnih igara koje determiniše riješenost, a opet tako dostojanstvena u javnosti. Treća je otvoreni sukob sa mnogo prljavog veša, koji poznaje samo jednog sudiju: vanjskog. U ovom slučaju biće to EU, a ta podrška (koju euroskeptici zovu besramnom diktaturom briselske birokratije) biće presudna.
Daleko manje važan, ali jednako sladak spin off ove priče je ključ za drugare iz Vijesti: Da li će pomoć stići na vrijeme. Da li će, njima, neustrašivim borcima i vlasnicima tapije na kolektivni moral i profesionalnost, njima koji deset godina dižu pa onda ideološki (hahahaha) uvrijeđeni napadaju, stići ruka spasa. Jedna ruka su prihvatili, ali ta nije ponudila spas. Majka uvijek prašta, ali otac, kako vidimo – ne.

POBJEDA JE CRNE GORE

Nakon odlaska DPS sa vlasti, na “čelu trpeze” je SDP. Svakako ne podrškom glasača najjača, ali realno daleko najuticajnija partija. Podrazumijeva se – znatno ojačana. Lijevo i desno SNP i Pozitivna. Nešto ispod su manjnske partije. Ne sve. Ne smiju se samo Srbi ostaviti u opoziciji. E sad, karika koja nedostaje me muči. Da li će to odmah biti dio DPS, ili će to biti “reformisani” PzP, bez Medojevića naravno, sa revitalizovanim Demokratskim centrom kao integralnim dijelom, vidjećemo. Tipujem da u prvom krugu neće ni jedni ni drugi, u drugom naravno DPS sa nekim svojim Dačićem. Medojević prečvrsto drži svoju četu (jer partija svakako nije), a i važiće isti princip kao i za manjinske partije: ne same Srbe u opoziciju. Tu se PzP idealno uklapa: suverenistička partija bez realne moći da bilo šta promijeni, uz to “isprosipana” anti-EU-birokratskim izjavama facebook PR-a.
CRNA GORO

Uglavnom, kada se stvari tako poslože, više sam nego siguran da tek onda nastaje prava unutar koaliciona ludnica, borba za uticaj, moć, glasove i obavezno – moćne pokrovitelje. Kako god bilo, kurs državne politike se ne mijenja ni pod razno. Zbog svega nabrojnog postajemo samo mekši i podatniji (razlika je samo u brzini izgovaranja DA). Primjeri Srbijice, Hrvatskice i sličnih zemljica sa “demokratskom tranzicijom” dovoljno upućuju na zaključak.
Priča o lustraciji biće izvjesno jedna od najvećih prevara prvog mandata takve koalicije, jer će eventualno biti lustriran neki pekar ili kafedžija koji je pet puta pošao na sastanak lokalnog odbora DPS zbog dobijanja dozvole za dvadeset kvadrata bašte više. Demokratija živi i cvjeta neviđenim brojem preletača koji su konačno “slobodni” da kažu što su vazda mislili. Kao što su nakon 2006. svi bili “liberali od početka”, od 2014. svi će biti građanski demokrati, a dostina na neki način žrtve režima. Jedno je sigurno – svi su Crnogorci. Bez greške.

Poznato? Naravno. Uostalom, zbog čega izmišljati nove obrasce kad su se postojeći pokazali savršeno efikasnim.