Ratimir Vujačić: Đekna

“Iz sve snage se nadam da će DPS odgovorno i u ozbiljnoj proceduri predložiti svog kandidata,…, pominjanje mog imena doživljavam kao kompliment za ono šta sam radio, ali i prognozu medija da sam ja, ako budem kandidat, već siguran pobjednik.” F. Vujanović (Vijesti, 03.01.)

Srećna je država u kojoj dolaze nove godine. Pa i ona u kojoj novi pobjednici liče na stare. I nadaju se „iz sve snage“ da sve ostane po starom. Nijesu oni baš toliko stari da bi mi brinuli jesu li minuli i ’oće li zaboga. Vidi se, zanago, „mrijet’ im se neće, a jes’ nješto što ih naprijed kreće“. Dapače, mjesto šarca veselo jašu friške ideje, trendove i parole. Dok je konja – eto njima jahanja – grabe ka vječnosti, obaška.

Priča se da je srećna država i ona u kojoj svako valjano radi svoj posao. Neko je primijetio da u našoj novijoj državotvornoj povijesti, koja počinje epohom socijalnih revolucija pod vođstvom Partije, preteže obratan slučaj. Da se gotovo niko na liniji državotvornog patriotizma „ne miješa su svoj posa’“ , osim što ga sporo mrsi i otaljava. Pak će dodati, da je tako i bolje za državu. Manja je šteta. Bolje, zacijelo, nego praviti vodenicu „’đe niti je splake ni potoka“. U čemu naši kadrovi vazda prednjače, pak su lideri su u Evropi i šire. Patriotski naboj i vizija uzdižu naše partijce takoreći u nebesa – kadri su iznijeti i poduhvatiti se svega zemaljskog. (Partija ih odnjihala – njojzi hvala).

Bojler

Trezven i postojan – poput kamenja ovijeh brda – patriota, komunista i državotvorac, vazda se nalazi na poslu grijanja narodnih masa. A to je krajnje odgovoran i ozbiljan posao. Ako ne za državu, a ono za partiju, sebe i svoj dućan. Ima bojlera čiji grijači optočeni kamenom troše energiju banbadava – grijući doduše sebe – i onda nam neko iz Evrope donese radosnu vijest da postoji topla voda. I u tom smislu preporučuju poglavlja 23 i 24. I desiće se čudo: poteći će iz naših bojlera topla voda.

Elem, vrijeme beskompromisne partijske borbe za opšti – državno nacionalni razumije se – interes može zgodno da se upotrijebi za utvrđivanje i razvoj lične egzistencijalne infrastrukture. Bogati građanin je osnova države, te državotvornost istog valja tako i shvatiti. Nekad je to bila samoodrživa revolucionarna vlast, goli idealizam – uz neophodno mjestimično nasilje – sada je, međutim, promptno posvetiti se prisvajanju i prionuti k ličnoj svojini, kapitalu i nekretninama. Nije to lakomost, već politička podobnost: obnavlja se država. Vlast je dabogme i nadalje naša: ponašamo se kao da je vječna ali valja biti spreman, imućan i žešće pripunjen u slučaju neprijateljskog udara opozicije. Ta sve otvorenije iskazuje namjeru da nas odmijeni, pozivajući se lukavo na demokratiju i princip smjenljivosti vlasti. (I iskustvo nas uči da vječnost nije vječna). Možda nailaze teška i teža vremena – za razliku od nas pobjednika, resursi i radnička klasa se tanje i posustaju. Moramo obnoviti i zbiti partijske redove – otvoriti neku novu priču – umrežiti se u lične i kolektivne sisteme bezbjednosti.

Od VIII sjednice do VI flote

Tako biva da su vremena kolektivnog zanosa – revolucionarna država, državna revolucija – rasadnik „ljudi posebnoga kova“ (J. V. Staljin) koji prije svega druguju i zbore sa vječnošću. Kad se nadaju, to rade „iz sve snage“ i naravno „odgovorno i u ozbiljnoj proceduri“. Pominjanje svog imena doživljavaju „kao kompliment za ono što su radili“. Nije valjda da se (negdje u skrivenim kutovima duše) plaše zaborava i privremenosti kao naličja vječnosti kojoj su toliko posvećeni. Razumije se, s obzirom da je „siguran pobjednik“, najbolje rješenje je da opet bude kandidat. Zanago, partija neće napraviti tako grub previd – makar se snažno nadamo. Jedino je sporno da li je sigurnog pobjednika uopće umjesno nazivati kandidatom. Kandidati – to su drugi – Mi smo pobjednici. Druže Visarionoviču, maršale, Tvoja riječ i djelo još žive u malenoj Crnoj Gori.

Inače, predsjednik bi nakon mnogih mandata bio prinuđen da se vrati poslu za koji se mlađan školovao. A to je upravo ona surovost života od koje je partija trebalo da ga spasi i sakloni. Stručno znanje našeg kandidata (i sigurnog pobjednika) je nesporno, ali mu politika i ideologija padaju – što padaju – prosto leže: slatko, lako i blisko. Mogao bi čo’jek pomisliti da nema veće kazne u suverenoj nam zajednici nego živjeti kao civil – od svoga rada i znanja. Čim se Predsjednik tako „snažno nada“ nakon decenija mukotrpnog, odgovornog, ozbiljnog i samopregornog rada. Prevalivši dug put od VIII sjednice do VI flote. I koliko su mu jada tek zadale one četiri strofe…