Dobriša Cesarić (1902-1980)

Lirika Dobriše Cesarića, jednog od najznačajnijih hrvatskih pjesnika, rodila se i rasla između dva svjetska rata, potvrdivši se potpuno poslije Drugog svjetskog rata. Ta je lirika rasla tiho i postupno, a imala je iza sebe S.S. Kranjčevića, A.G. Matoša, V. Vidrića, A.B. Šimića, dok su joj suputnici bili pjesnici što obilježavahu epohu: Miroslav Krleža i Tin Ujević. Cesariću je uspjelo uz takve prethodnike i u tom društvu stvoriti vlastito mjesto u hrvatskoj poeziji, pa kad danas govorimo o modernom hrvatskom pjesništvu, ne možemo a da ne istaknemo Dobrišu Cesarića kao jednog od temelja toga pjesništva.

U 78 godine životnog puta Dobriša Cesarić postigao je mnogo. Napisao je pregršt možda najljepših i najjednostavnijih stihova u hrvatskoj lirici, izdao nekoliko knjiga pjesama, prevodio i bio obilno prevođen, nagrađivan. Nizu književnih nagrada pridružila se i Nagrada ”Vladimir Nazor” za životno djelo 1969.g. Bio je i predsjetnik Društva književnika Hrvatske 1962. – 1963.g.
Dobriša Cesarić jedan je od najprevođenijih hrvatskih pjesnika. Osim na sve slavenske jezike pjesme su mu prevođene na engleski, njemački, francuski, talijanski, španski, mađarski, rumunski, turski, albanski, a i na latinski i esperanto.

Ponekad nostalgičan, rijetko kada sumoran, Cesarić je pjesnik ljepote života, pjesnik grada, ljubavi te uzajamne ljudske simpatije i povezanosti generacija, estet koji je odnjegovao svoj stil.

poezijaonline.net

Oblak

U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al’ oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.

I svak je iš'o svojim putem:
Za vlašću, zlatom il’ za hljebom,
A on — krvareći ljepotu —
Svojim nebom.

I plovio je sve to više,
Ko da se kani dić do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.