Momčilo D. Pejović: Može li biti u državi…

…da ima afera a korupcije nema, da je kriminal u padu a neko da milione (pr)ima?     

Može li biti u pravnoj i proevropskoj, transatlantskoj i uspravnoj, tranzicionoj i ekološkoj, nadasve demokratskoj, a do neba nezavisnoj državi, da u državi ima afera a korupcije nema, da je kriminal u padu a droga se uveliko plijeni, da organizovanog kriminala i korupcije nema u državnom vrhu niti uopšte u državi, a da je na spisku poveliki broj nerasvijetljenih ubistava? Šta se desilo sa aferama Avale ili Zavale, listinga ili o privatizaciji Telekoma? Može li biti da su sve naše afere počele sa jednim davnim januarom, a da će se završiti jednoga dalekog decembra? Da li će istražitelji, stručnjaci i sudije, konačno ustanoviti pravo stanje stvari po onoj narodnoj „tresla se gora rodio se miš“!? A, kome to sve može biti i dokle?

Gdje to ima na Balkanu ili u Evropi da su još na vlasti oni koji su pozivali i vodili „rat za mir“ a (ni)jesu u njemu učestvovali!? Da li će oni dopustiti novoj generaciji „mladih, lijepih i pametnih“ da  dođe na vlast sa uličinih protesta, kao što je to njima 90-tih godina XX vijeka uz „dogovor“ uspjelo!?

Gdje toga ima da premijer bezrazložno i lično (na)pravi dužu vremensku pauzu za uzimanje „vazduha“, da bi se opet vratio na mjesto premijera? A, zašto? Da li zbog „zdravstvenih“ razloga onoga koji ga je zamijenio ili što mu je moglo biti iz partijskih i ličnih razloga?! Hoće li opet biti toga, makar ličnog odmora radi?

Može li biti dok plate „rastu“ da štrajkači „dostojanstveno“ miruju i štrajkuju? Može li biti da sindikalni povjerenici pozivaju na štrajk, a prethodno su sa Vladom potpisali sramni sporazum o zamrzavanju radničkih protesta-štrajkova do 2015. godine? Zar treba opet (po)vjerovati onim istim potpisnicima sporazuma, koji sada pozivaju na nove proteste? Da li to rade da operu što se više oprati ne može ili da poližu ono što su popljuvali? Da li sa njima ili bez njih, odlučite se već jednom građani?

Može li biti da nezaposlenim, fakultetski obrazovanim, Vlada „garantuje“ odrađivanje pripravničkog staža tek od 2013. godine a dotle kako se ko snađe, po principu nepotizma, stranačke pripadnosti ili prekvalifikacije? Gdje toga ima da „politička elita“ iz „rata za mir“ neumorno i papagajski građanima obećava „bolji život“ i visoki standard, a da visoki državni funkcioneri, stranački lideri i političari avionima o državnom trošku privatno putuju na višednevne porodične ili partijske izlete ili odmore? Može li biti da su zbog velikih „poslova“ na sve „zaboravili“, mada su se sa suprugama, ipak, vratili?

Može li biti da je našim ekonomskim neoliberlnim ekspertima i političkim stručnjacima u bordu direktora i stečajnih upravnika bilo dozvoljeno da (ras)prodaju „fabrike, bolnice, hotele i mnoge druge velike privredne objekte ili preduzeća“ po nižoj cijeni da bi ista malo kasnije kupili po mnogo većoj cijeni? Može li im biti da takvu „transparentnu“ rasprodaju nazivaju „poslovima vijeka“ ili dobro obavljenim poslom? A za čiji račun, kad tek sada građani (sa)znaju za neke ugovore i posebne uslove (ras)prodaje? Može li biti da je nepotizam debelo ukorijenjen u državnim institucijama i prilikom zapošljavanja, a da takva činjenica „političku elitu“ ni malo ne zabrinjava? Može li biti da izvjestan broj učesnika „rata za mir“ prima nacionalne penzije i još su u radnom odnosu?

Može li biti da se na žiro računu nekome slivaju stotine hiljada eura a on ne zna da objasni odakle stižu, ko mu ih uplaćuje, za koje sve poslove i zašto? Da li u takvim poslovima i transakcijama ima „konflikta interesa“ ili je opet nepotizam visokoga stepena u pitanju? Da li u tim radnjama može biti „korupcije“ ili je ima ali u „nedovoljnoj“ mjeri, slično onim u susjedstvu ili regionu?

Gdje toga ima i koja je to ekonomska logika, vještina ili računica da se „pozajmljenih“ 11 mil(i)ona može (o)pravdati sa „navodno“ 11 puta istom uplatom od samo jednog miliona? Kome to može biti  odobreno da se u privatnoj banci uz svjestan i namjeran „konflikt interesa“ i nepotizam visokoga stepena „čuvaju“ državni novci od nekoliko desetina miliona eura, a da onaj opozicionar koji je nekada u crnogorskom parlamentu govorio o DRP sistemu i uzvikivao „gospodo, gdje su pare… vratite pare“ sada je (pre)zadovoljan visokim direktorskim mjestom u „najstarijoj“ banci u Crnoj Gori?

Može li biti da se u sudstvu besprekorno i danonoćno radi a da sudski predmeti „padaju“ zbog sudijskih „grešaka“, iako se ne radi o sudijama početnicima već o onim koji imaju poveliko radno iskustvo na sudijskim poslovima? Može li biti da sve to (ne)opaženo promakne visokim sudijskim instancama odnosno ličnostima, koje su na tako visokim državnim sudijskim položajima?

Gdje to ima da u malenoj državi, naravno ekološkoj i „ekonomski prosperitetnoj“, ima gotovo u svakom gradiću po nekolika fakulteta, a da na univerzitetima rade političari iz „rata za mir“ i penzioneri kao nezamenjivi „stručni“ kadar? Da li su studenti zadovoljni takvim „stručnim“ kadrom i uslovima studiranja te za dvadeset godina jedva jednom izađoše na proteste zbog lošeg studentskog standarda!? Da li su sada zadovoljni onim što im je obećano i svakako biće „ispunjeno“, makar do ulaska u Evropsku Uniju?

Može li biti da neko mnogo dobro živi a da nigdje i „ništa“ ne radi, da  pune dvije decenije pričamo, pričamo i eksperte svjetske za velike novce angažujemo na raznoraznim projektima, studijama, master planovima, strategijama…, i nikome da dlaka sa glave fali? Može li biti da nešto što se može kupiti ili naručiti za 30 hiljada ili 50 hiljada vi platite 630.000 eura? Da li se to sve događa zbog (ne)obaviještenosti nadležnih instanci ili usljed nedostaka dokaza?

Može li biti da se jak dokaz i pravi primjer za sve nabrojeno, nađe u malenoj balkanskoj državi Crnoj Gori u kojoj se nude na 30-to godišnje ili 90-to godišnje korišćenje brojni „neiscrpni“ resursi sa ugraviranom devizom-motom „divlja ljepota“ ili „država kao suza Evrope“!? Može li svega toga biti samo u našoj Crnoj Gori? Ma, neka smo i u tome prvi, makar na Balkanu? Odavno smo u svemu prvi u susjedstvu i regionu!

Može im biti da nas ubjeđuju da su nam demokratske slobode ustostručene i u stalnom (po)rastu, da živimo bolje u odnosu na protekle godine, a nećemo ni riječ o „samoupravnom socijalizmu“! Ne samo da nas ubjeđuju nego nam i dokazuju godinama, koje počinju sa januarom a završavaju se decembrom, da se cijena struje nije odavno povećavala a nešto više od dvadesetak milona uzetih od građana niko ne namjerava da vrati! Može im biti da nam „obećavaju“ da će „potrošenu“ struju sigurno naplatiti i još poskupiti. Cijenu struje će povećati pa makar svi građani mirno štrajkovali, jer i do sada su uzimali bez pitanja i u tajnosti, bolje reći oni su nam „krali“ struju! Može im biti u Elektroprivredi da zaposleni imaju visoka mjesečna primanja, a da ostvareni višak raspodjeljuju kako ih je volja.

Može im biti da nam statistički pokazuju da pogonsko gorivo koje koristimo u saobraćaju nije najskuplje u regionu ili Evropi, da imamo dva mobitela po glavi stanovnika a tehnički smo polupismeno stanovništvo. Može im biti da nam govore da živimo po evropskim standardima, a da nam je životni standard iznad evropskog prosijeka. Može im biti i tako pričaju.

Može im biti da nas „opravdanim“ razlozima i upornim govorima zaglušuju kako smo kao građani mnogo zaduženi, iako mi to znamo i na sopstvenoj grbači dobro osjećamo, jer više od dvije trećine stanovništva se nalazi u zoni velikog siromaštva. Nevoljno priznaju da već nekolike godine subvencionišu KAP, koji je u većinskom privatnom vlasništvu, a ko zna sve još koja preduzeća, jer su se na ugovore svojim potpisom i pečatom obevezali i kao garant stavili državu Crnu Goru! Može im biti da od građana kriju imena pravih (su)vlasnika brojnih preduzeća, koja su pokupovali „domaći stranci“!

Može im biti da bezbrižno i samozadovoljno pričaju da nam je država nedovoljno zadužena i kreditno sposobna i „održiva“ za nova zaduženja od par stotina mil(i)ona eura, da čekaju strane investicije od nekoliko milijardi dolara, ali zbog „recesije“ nikako da stignu odnosno neće niko da uloži toliki novac.

Može im biti da znaju i primjerima iz proteklih godina pokazuju da nam je turizam glavna privredna grana od koje očekuju milijarde eura, kao nacionalni spas! Dobrim dijelom upoznati su sa činjenicom da poljoprivreda zaostaje ne toliko koliko nas neko kritikuje, kao i da nam je industrija u kolapsu odnosno da je nema ili da je (ne)potpuno uništena.

Može im biti da (ne)nasilno (p)održavaju sindikat u vojsci, iako disciplinuju njihovog predsjednika kao nepoželjnog odnosno neposlušnog i nedisciplinovanog vojnog starješinu! Sigurni su u vojnu disciplinu, profesionalizam i stručni kadar, jer je sve na visokom nivou i po standardima njihovoga „dobrog“ savjetodavca i „ravnopravnog“ partnera! Naravno da nam je vojska za primjer, ne samo u susjedstvu i regionu nego i mirovnim snagama u Avganistanu, gdje sa četrdesetak vojnika daje „značajan“ doprinos „mirovnoj“ misiji. Njima nije važno što se američki i francuski vojnici polako izvlače sa tih prostora, jer mi „znamo“ svoj cilj!?

Može li biti da su konačno shvatili, naravno poslije potpune (ras)prodaje, da pomorsku flotu treba obnoviti i na tom planu su napravili „velike“ rezultate makar u iskoraku i nabavci jednoga broda, a već sljedeće godine očekuju još jedan ili dva nova i velika broda!

Može li biti da opet namjeravaju da mijenjaju ili popravljaju projekte, upotpunjuju dokumentaciju za „posao vijeka“ odnosno za autoput Bar – Boljare i traže nove i bogatije investitore i partnere da započnu gradnju koja će naše resurse iznijeti na evropsko tržište! Često im se dešava, to nije sporno, da mnogo pričaju, obećavaju, planiraju, predugo čekaju sa nacrtima i planovima i naravno samo dva ili tri puta otvaraju jedan isti objekat. Eto, dešava se to i drugima u susjedstvu i regionu, a vjerovatno toga ima u zemljama Evropske Unije, iako za tako nešto nemaju sigurne podatke iz njima (po)uzdanog izvora!?

Može im biti da godinama traže i dobijaju kredite od evropskih ili svjetskih banaka za popravku, rekonstrukciju, obnovu željezničkog voznog parka i infrastrukture, jer nam je željeznica suvozemni put u svijet! Može im biti da nas ubjeđuju da ćemo zimi imati dovoljno vode ako bude obilnih padavina. Ljeti će nam pustiti vodu da po malo kaplje toliko za piće, jer za drugo nam ne treba ili će dio usmjeriti za brojne inostrane turiste, takozvanu visoko platežnu klijentelu. Naravno da u turiste ne ubrajaju goste iz bivših jugoslovenskih zemalja!

Može im biti da građane ne pitaju ili da ih primoraju da budu u sastavu NATO-a, te najjače vojno-političke sile, jer je sigurno da nam ona donosi velike i brojne „benefite“, a sa tim i prosperitet veći nego što je u toj malenoj, a nezavisnoj, državi. Sve je to za neko „dobro“ građana, kreditno (pre)zadužnih i brojno osiromašenih.

Može li biti da ćemo konačno ući u Evropsku Uniju, ako ne do 2020. godine a ono „malo“ poslije, ukoliko ona opstane, a hoće samo nas radi i njenih prebogatih pojedinaca i „političke elite“ među najbogatije na eks jugoslovenskim prostorima.

Može li nam biti da smo tu gdje jesmo na samome vrhu ili tik uz njega, naravno okrenuto naopačke. Takvi smo i nema nam (p)opravke, iako smo prvi na čekanju za ulazak u EU!?

U našoj ekološkoj, pravnoj i demokratskoj državi Crnoj Gori sve funkcioniše po principu nevažećeg voznog reda i zato ne kasnimo toliko mnogo, kao ostale države u susjedstvu i regionu! Generacija „mladi, (s)lijepi i (još) pametni“, iako je došla sa ulice i vodila „rat za mir“, ne silazi sa vlasti već više od dvije decenije, jer se drži evropskih demokratskih principa da mirnim putem i na izborima može biti zamijenjena, naravno ako opozicija pobijedi! Može li to kad biti ili se slučajno desiti?

Može im biti da kažu da su sve naše afere bile fer, jer za one na vlasti „nije“ bilo pravih dokaza u (op)tužbama za sumnjive poslove, korupciju ili organizovani kriminal!? Sve visoke državne instance i ličnosti, koje su na tim visokim funkcijama, saglasne su da su „osumnjičeni“ živjeli od svoje skromne plate i da su kapital stekli na legalan način, malo privatnim biznisom a malo baveći se politikom i drugim džavnim poslovima. U sve navedeno možete se uvjeriti iz ličnih imovinskih kartona „političke elite“ na vlasti u kojima su sve rubrike ispunjene po propisu, a sve je blagovremno dostavljano nadležnim državnim organima, koji samo potvrđuju činjenično stanje! Može li im biti da se pojedina imena ne smiju pomenuti, a kamo li osumnjičiti ili procesuirati?

Može li im biti da vječno sakrivaju prave uzroke koji su, na jednoj strani, doveli više od dvije trećine građana, ove malene, a nezavisne i ekonomski „prosperitene“ države, do tako velikoga siromaštva, a na drugoj strani stoje bogataši iz redova „političke elite“ nastale u „ratu za mir“? Može li biti u ovoj „demokratskoj i proevropskoj“ državi Crnoj Gori da osiromašeni građani na protesnim skupovima upitaju „političku elitu“ kako je od poslaničkih ili ministarskih plata stekla veliko bogatstvo? Da li će dobiti odgovor od njih?

Može li biti da su sve naše afere bile samo neosnovane optužbe uperene protiv „političke elite“ koja je tu, kako znaju reći i istaći, za dobro građana i sve čine da im omoguće „bolji život“? Hoće li veoma disciplinovani i dostojanstveni u siromaštvu građani i dalje čekati „bolji život“ ili će protestima tražiti svoja uskraćena prava! Mogu li naše afere nekome poslužiti kao dobar primjer i biti reper u Evropskoj Uniji?

Podgorica, nedjelja, 29. januar 2012. godine                                                                                                                                                                              dr Momčilo Dušanov Pejović