Samo se u prošlosti da razriješiti. . .

Dežurne narikače oplakuju smrt pisca i intelektualca u kontekstu javnog mnijenja, no u posljednjih su desetak godina čak i potpuni književni autisti formirali stav o Miljenku Jergoviću. 

Nimalo neobično s obzirom na piščevu političnost, a o njoj je nakon Rute Tannenbaum posve osnovano govoriti i u kontekstu Jergovićeve proze. Da nije tako, možda Otac, koji je izišao ljetos u izdanju beogradskog Rendea, ne bi izazvao narodne tribune na okapanje. Posve je logično da se nadahnuti populisti nisu puno zamarali žanrovskim odrednicama, no činjenica jest da su skočili povodom nečega što smatraju romanom, što i dalje nije neobično, nego prije indikativno.

‘Otac je možda roman, možda esej, možda memoar’, savjetuje izdavač, no u žaru politikantske borbe sa sadržajem te Jergovićeve knjige prečuli su ga i nastavili sipati drvlje i kamenje po – romanu. Zanimljiv recepcijski moment, a ne tjeranje maka na konac, jer su ustaštvo i klerikalizam teme zbog kojih se tribuni dižu na noge, čak i kad se o njima govori u autobiografskom tekstu.

Ipak, problem nije u temama, nego u političkom prosvjetiteljstvu slijedom kojeg Jergović i poziva na kolektivnu odgovornost za hrvatske zločine iz Drugog svjetskog i ovog posljednjeg rata, što naposljetku nacioholike pogađa u žicu…

‘Pred ovim što je danas ja sam odsutan duhom.’

Usporedno čitanje Oca i novinskih egzegeza u konačnici ulijeva podjednak pesimizam, ali politiku i pesimizam nastranu, ima nešto i u poetici.

Piše, naime, Jergović u Ocu ‘mašta je uvijek okrenuta prošlosti’, ‘samo se u prošlosti da razriješiti nešto što se u prošlosti i dogodilo. (…) Naravno, matematičari, fizičari i astronomi su u pravu, ništa se ne može promijeniti, ni u privatnoj ni u društvenoj povijesti, ali ne može se drugačije nego cijeloga života (…) treba pokušavati mijenjati događaje iz prošlosti. To je jedini način da oni ne budu krivotvoreni, i da iz krivotvorina ne nastanu nove, još nakaznije metastaze prošlosti.’

Književnost, dakle, nije i ne može biti panaceja za povijesne traume, ali kako razlikujemo poželjnu proznu reviziju prošlosti od krivotvorine? Tako što autoru vjerujemo na riječ?

Linijom manjeg otpora priklonimo se onoj opciji koja nam je svjetonazorski bliža? Pa kom Jergović, kom Aralica… Ili je dilema bespredmetna, baš kao što ni izravan politički angažman nije kontraindiciran s dobrom književnošću?

Identitet – kako to gordo zvuči!

Otac je, međutim, stara vijest, jer su se na ovogodišnjem Interliberu pojavile dvije nove Jergovićeve knjige, romanPsi na jezeru i ‘neka vrsta autorovog autopoetičkog bukvara’ što nosi naslov Pamti li svijet Oscara Schmidta?

Priču o novom romanu, međutim, uopće nije posve neoportuno nasloniti uz Oca, jer su posrijedi slične mane. U romanu su dvije pripovjedačke perspektive. 

Prva pripada Nani (Nikanoru) Mazuthu, sarajevskom pjesniku koji je 1991. otišao u Kanadu, a tokom romana javlja se u prvome licu snovitom pričom o vlastitu životu.

Snovitom utoliko što se nalazi u dubokoj komi i umire, pa njegova sjećanja više nalikuju snu nego rekonstrukciji.

Druga pripovjedačka perspektiva pripada Arifu Nevzetiju, recepcionaru hotela iz kojeg su Mazutha otpremili u bolnicu, te njegova radoznalost da odgonetne pjesnikovu životnu priču pokreće drugi pripovjedni tok u trećem licu, a između?

Između je mnoštvo epizodista i dosta povijesti, privatne i društvene… Ma koliko se god Jergović zanimljivo poigravao odnosom stvarnog i izmišljenog, pripovijedanje povremeno poprima suviše općenit ton, a čini se da su neki likovi tu samo zato da bi se prošetali kroz roman i premjestili povijesne kulise.

Epizoda o vinskom servisu od češkog kristala, koja obuhvaća dvadesetak stranica i zlosretne povijesne epizode od Kraljevine SHS preko NDH do današnjih dana, dobar je primjer Jergovićeve potrebe da upiše povijest u likove i o istom trošku donese i pokoji zaključak, a to sa zaključcima kvari dojam i u krajnjoj liniji potkopava pripovjedački autoritet, no fanovima to ne bi trebalo smetati.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

U nastavku su tri analize u kojima su komentatori Večernjeg Lista prokomentarisali poruke koje šalje Miljenko Jergović u svom romanu “Otac”

izvor: vecernji.hr

Denis Derk: Što razlikuje Jergovića od Salingera?

I dok je Jerome David Salinger za cijelog dugog života temeljito bježao od publiciteta (i baš time izazivao javnost na propitivanje svoje intime), hrvatski prozaik Miljenko Jergović u najnovijoj knjizi do kraja razgolićuje obiteljsku intimu. Kako bi zadovoljio sve svoje kritičare i mrzitelje, pisac koji od 1993. godine živi i (puno) radi u Zagrebu minuciozno piše o hrvatskom porijeklu. Otvoreno piše i kako je uz pomoć mitskih bosanskih franjevaca koji su na kraj izišli čak i s turskim sultanima, dobio hrvatsku putovnicu; morao se krstiti. Pišući o ocu, liječniku koji je fanatično poštovao Hipokratovu zakletvu i pošteno živio neko idealizirano jugoslavensko pobratimstvo duša u svemiru, Jergović ipak najviše piše o sebi. O piscu o čijem se životu ispisuju zapjenjene kolumne, pa i čitavi romani, koji smeta i kada šuti i kada govori, i kada dobiva nagrade i kada od njih bježi kao vrag od tamjana. I romanom “Otac” koji je i intimna ispovijed i drska bijela rukavica bačena u lice nušićevskoj regionalnoj javnosti, Jergović nastavlja polemiku sa sredinom u kojoj uporno živi. I zaključuje je u svom stilu, patetično i pomalo epitafski: “Na svijetu nema nijednoga živoga Jergovića koji bi mi bio neki rod.” A za svoju već poznatu tezu o kolektivnoj odgovornosti (ne i kolektivnoj krivnji) hrvatskog naroda za genocid na kojoj ne inzistiraju čak ni Slavko i Ivo Goldstein, Jergović nalazi uporište u literarnoj slobodi. Slobodi mišljenja o narodu u čije je ime u Jasenovcu ubijeno gotovo 20.000 djece. Jaspers razlikuje kriminalnu, političku, moralnu i metafizičku krivnju. I tvrdi da narod kao cjelina ne može biti niti optužen niti može počiniti zločin. Jer zločin čini uvijek i samo pojedinac. Stoga nema genocidnih, ali trebali bi postojati narodi koji za neke svoje činjenice iz povijesti mogu osjetiti i kolektivni sram.

 

Milan Ivkošić: Pravi pisci ne presuđuju, nego opisuju

Nesporazumi o Miljenku Jergoviću počinju čim se prihvati uvjerenje da je on književnik. Ali on to nije. Nego je tužitelj kojemu je više biće, neupitni sudac svijeta, neki komitet, kao utjelovljenju nevinosti dao ovlast da dijeli ljude na dobre i zle. Povijest književnosti ne poznaje velike autore koji su upirali prstom u krivce za zla ovoga svijeta: pisci ne presuđuju nego opisuju. Jergović je uvijek tužitelj i presuditelj. U romanu “Otac” vidimo zašto – opterećen je ustaštvom svoje obitelji kojeg bi se htio osloboditi te se iskupiti tako što ga prenosi doslovce na svakog Hrvata. Kaotičan zbog gubitka identiteta, već u prvoj rečenici identitet krade Camusu iz “Stranca” (Jergović: “Umro mi je otac”, Camus: ”Danas mi je umrla majka…” – ravnodušnom sinu u “Ocu” vijest javljaju telefonom i SMS-om, u “Strancu” brzojavom). Pa je čas pamfletist (“novokomponirana Tuđmanova i Šuškova ustašija”), čas “znanstveni” frazer (koji rabi “poetičnu” sintagmu “socijalna stratifikacija” i obilje sličnih). Pa oca i cijeni jer je izbjegao hadezeovskom nacionalizmu u BiH, i prezire jer je “stara, nesolidna hulja”. Pa ne zna je li junak koji poslije dezerterstva iz Sarajeva u Zagreb nepokolebljivo izbjegava katoličko krštenje kojim bi dobio domovnicu i druge hrvatske dokumente ili bijeda koja se napokon kukavički krsti u jednoj katoličkoj crkvi u Novom Zagrebu… Tako rascijepljen, kad piše da su za genocid u NDH odgovorni svi “koji su tog čas bili Hrvati, njihova djeca, unuci i praunuci, svi i uvijek, bez obzira na to jesu li bili fašisti ili antifašisti, pa čak i bez obzira na to jesu li njihovi bližnji ubijeni zajedno sa Srbima, Jevrejima i Romima”, Jergović kao pomahnitali masovni ubojica puca u svakoga koga vidi. Puca, naravno, po Zagrebu iz Beograda gdje mu je knjiga izišla, i gdje je znak jednakosti između Hrvata i ustaša duga tradicija. Identitet je pronađen: ne znam tko sam, ali znam čiji sam!

Marinko Jurasić: Kao čitatelj, “Oca” ne bih kupio iz principa

Iako bih i sam mogao napisati svoga “Oca”, samo da se ne osjećam zakinut kao Miljenko Jergović dok gleda Bergmanove filmove, njegovo posljednje književno djelo prvo je koje sam morao pročitati, kao poslovni zadatak. Inače, Oca ipak ne bih čitao. Ne, ne ispričavam se onima koji ne vole Miljenka Jergovića, nit je to zbog toga što sam se u proteklih nekoliko mjeseci dvaput javno “svađao” s njegovim kolumnama, kad je branio Radimira Čačića kako se neće usuditi niti njegov odvjetnik, ili nakon što je “fabuliziranjem” sudske odluke zaveo javnost naklonjenu književniku Predragu Matvejeviću. Dapače, Jergović je jedan od onih autora koje vrijedi čitati čak i kad baš i nisu činjenično naoružani, pa i kad se taj “katolički ateist” s Bogom danim pripovjedačkim darom, kroz svoju umjetnost baratanja riječima poigrava novinarskim i književnim slobodama. Za “Ocem” kao čitatelj ne bih posegnuo iz principa. Odbio bih biti kolektivna žrtva korporativnog konzumerizma koji i književnost, čak i kad je tako duboko intimna, svodi na novac, prodaju provokacije. Tako sam doživio osvrt Jergovićeva poslovnog kolege u kojem se ističe baš anegdota s njegovim ocem u kojoj on kao najčišći Hrvat postaje četnički vojvoda, ili kad izvlači njegovu tezu o kolektivnoj i osobnoj odgovornosti za ustaštvo. I još, kako bih se potpuno prepariran latio čitanja, prethodno sam pročitao osvrt Vedrane Rudan u kojem se ona na sebi svojstven način okrutno sprda s Jergovićevim “istočnim grijehom” prema kojem čak i nerođeni potomci Adamoustaše snose odgovornost za zločine ustaša. Uistinu briljantno. Međutim, na terenu umjetnikovih sloboda, Jergovićeva metalogička opaska o kolektivnoj odgovornosti Hrvata, kao i ona o Srbima u Sarajevu, dobiva svoj smisao. Čupanjem iz konteksta to postaje tek puka provokacija, na što ju svodi i sam Jergović naknadnim odricanjem od tog svog književnog stava. “Oca”, tu dirljivu intimnu priču o tomu kako nije lako biti Miljenko Jergović, trebao bi pročitati svatko tko se u potrazi za identitetom bori s demonima u sebi, pa i sa samim Jergovićem.