piše: Marko Petrović 
Premijer se povlači već dvadeset godina. Prvih osam godina povlačio se teško, narednih osam – malo lakše (povukao se sa jedne na drugi funkciju), potonjih četiri godine – još lakše (povukao se, pa vratio). Evo, u najskorije vrijeme – baš se povlači… Sve bi to bi bilo demokratski i u skladu sa najboljom tradicijom zapadnih parlamentarnih demokratija da je riječ o povlačenjima iz politike ili povlačenju u opozicione redove u smislu smjenjivanja vlasti nakon izbora. Međutim, nije riječ o tom vidu povlačenja. Naš premijer se konstantno povlači – u sebe. To je, očigledno, maksimum režima na polju povlačenja, crnogorski prilog izučavanju savremenih političkih sistema, fenomen koji postaje montenegrina differentia specifica.
Dugotrajnost političke strukture na vlasti, sa politološkog aspekta, zapravo, predstavlja simptom ozbiljne državne i društvene bolesti. Profesor političkih nauka na Univerzitetu u Njujorku, Adam Przevorski, napisao je da se kao demokratije mogu klasifikovati “samo oni sistemi u kojima su partije na vlasti zaista gubile izbore”. Da li je DPS ili kasnije DPSDP nekada izgubio izbore? Nije. Filozof Bertrand Rasel vjeruje da je demokratija ustaljena procedura smjenjivosti vlasti, koju prihvatamo jer smo ustanovili da niko nije unaprijed dovoljno mudar da bi mogao učiniti besmislenim da mudrost traže i drugi. Dakle, da li kod nas postoji neko ko je politički mudar, ko nije ponikao u DPS-u, ko se ne zove Milo Đukanović, a ko bi mogao da zamijeni vječitog premijera? Itekako postoji, s tim što je i sama pomisao na tako nešto u našoj maloj Gori Crnoj čin otpadništva, kritizerstva, nezrelosti, izdajništva i anticrnogorstva, pa – sljedstveno zvaničnoj šmitovskoj prijatelj-neprijatelj propagandi i – velikosrpstva. Zaista, kako se u Crnoj Gori vrednuje pomenuta politička mudrost?
Danilo Kiš u Času anatomije konstatuje da na našim (književnim, ali isto je i sa političkim) prostorima važi pravilo da mudrost potiče od sintagme imati muda; nije mudar onaj bogat duhom, erudicijom i razumom, kod koga sve potiče iz glave, već onaj koji ima “mudati talenat” i kod koga sve potiče iz – muda. E, baš ta logika, nažalost, najčešće je opredjeljivala prosječnog crnogorskog birača u trenutku glasanja. “Kako im ga reče”, “Junački”, “Mudato”… U crnogorskom tradicionalnom miljeu, to je ono, što je bilo ključno, na što su se birači palili, a što su naše elite itekako iskoristile. Vratimo se na smjenjivost. Politikolog Robert Dal govoreći o idealnom političkom uređenju – poliarhiji, u drugom, od sedam uslova, navodi kompeticiju političkih elita koja podrazumijeva i njihovu smjenjivost.
Ali, zar je potrebno na nekoga da se pozivamo da bismo shvatili da je dvadeset godina vladavine jedne partije i jedne ličnosti – loše? Američkog predsjednika Baraka Obamu su na nedavnim izborima za Kongres i Senat, samo nakon dvije godine vlasti, nezadovojni birači rigorozno kaznili uskrativši mu podršku u Predstavničkom domu, i, zamalo – u Senatu! Francuzi su prevrnuli državu zbog planiranih reformi penzionog sistema Nikole Sarkozija. Engleski studenti štrajkuju protiv namjere vlade Dejvida Kamerona da poveća školarine. A mi? Da li postojimo kao narod? Da li posjedujemo minimum građanske savjesti? Političkog dostojanstva? Istorijske odgovornosti? Ili smo samo utvare iz Njegoševih pjesama, virtuelni produkti sopstvenih mitova, balkanske bukadžije koje umišljaju da su građani svijeta.
Malo Evropljana ima premijera koji je prema presudi nekog suda okarakterisan kao “opasan međunarodni kriminalac” za koga je zatraženo hapšenje (Pravosnažna presuda Kasacionog suda Italije u slučaju Đukanovićevog imuniteta, krajem 2004, po tužbi Javnog tužilaštva iz Napulja – ”Dan” 13.03.2010.). Malo njih ima premijera čije se ime nalazilo (sada je arhivirano) na prvom mjestu među 15 osoba koje su osumnjičene za mafijaško udruživanje radi šverca cigareta i pranja novca, za kojeg je svojevremeno italijanski ministar finansija i prethodno dugogodišnji šef državne Agencije za borbu protiv mafije Otaviano Del Turko kazao: “Bez Đukanovića ne bi bilo Prudentina, najmoćnijeg, najbogatijeg i najopasnijeg švercera na Mediteranu. S druge strane, bez Prudentina ne bi bilo Đukanovića\” (“Vreme” 06.06.2002.). Italijanska DIA u jednom izvještaju ovako navodi za Crnu Goru: “To je bio raj za nezakonitu trgovinu, utočište za kriminalce,… zemlja čije su vlasti garantovale fizičku zaštitu za krijumčarenu robu” (Međunarodni konzorcijum istraživačkih novinara ICIJ, 02.06.2009.).
Montenegro se u tom kontekstu spominje i na 25. strani svjetskog bestselera Gomora Roberta Savijana o imperiji Kamore. Đukanovićev prijatelj sa interpolove potjernice, Stanko Subotić Cane, prema tužbenom zahtjevu DIA – u organizaciji koja je označena kao mafijaška struktura bio je zadužen za pranje novca…
Đukanović je svog ratnog saborca i istomišljenika ovako vidio: „Milošević je nešto najbolje što se moglo desiti Jugoslaviji u ovom trenutku”. Crnogorski premijer zauzeo je 20. mjesto na listi najbogatijih političara svijeta liberalnog britanskog dnevnika “Indipendent“. Premijer je jedan od akcionara bratove banke kojoj poreski obveznici priskaču u pomoć kada braći zatreba. Premijerova sestra, advokatica, zastupa 80 odsto svih stranih kompanija i pojedinaca koji posluju u Crnoj Gori. Premijerovi drugovi, braće, kumovi, kolege…
Ovo je tek nasumični i veoma, veoma skromni isječak naše, sada već – nacionalne biografije. Naše lične karte, sa kojom smo, očigledno – zadovoljni, i na koju oni iz Vašingtona i Brisela, očigledno – godinama blagonaklono gledaju. Kao i uvijek u sličnim situacijama. Ruka ruku mije.
javniservis.me 
Marko, bravo!
Ne zato sto ste, dozvolicete, rekli nesto novo, nego zato sto se konacno nasao neko da sve ovo lijepo pobroji i javno izgovori (vidim da je objavljeno u Vijestima).
Rekao bih da ste mladi, pa onda i ne cudi ako ne znate da je sve ovo mnogo puta govorio LSCG, kao i oni koji su se oslanjali na njegovu ‘skolu’. Samo sto je u to vrijeme pomisao o zamjeni premijera/stranke bila upravo cin anisrpstva i ustastva, da bi u medjuvremenu “evoluirala”.
Elem, nas premijer i njegove aktivnosti pominju se, cisto cjelovitosti radi (mada bi se tu sad moglo i o mnogo cemu drugom), i u knjizi Mishe Glennyja McMafia, ciji naslov dovoljno govori o kakvom se kontekstu radi.
Ali nije to glavni problem, ja vjerujem, vec ono na sta ukazujete u slijedecem pasusu:
“A mi? Da li postojimo kao narod? Da li posjedujemo minimum građanske savjesti? Političkog dostojanstva? Istorijske odgovornosti? Ili smo samo utvare iz Njegoševih pjesama, virtuelni produkti sopstvenih mitova, balkanske bukadžije koje umišljaju da su građani svijeta.”
Upravo smo to, i jos mnogo gore. Pa dok ne shvatimo (svako za sebe) da nas sve to cini vrlo neslobodnima, dok se ne pogledamo u ogledalo i priznamo sebi da smo robovi, preplaseni zecevi koji ne umiju da brane svoje ljudsko dostojanstvo, nece biti korjenitih promjena, a samo nas takve, korjenite promjene, mogu odvesti u svijetlu buducnost. Sve ostalo je kozmetika, kuca na losim temeljima.