Ataman Goran Jovanović: Razmišljanja umornog aktiviste

Svaka sličnost sa stvarnim događajima je namjerna 

Penzioneri u redu strpljivo čekaju na otvaranje birališta. Na pitanje šta očekuje od izbora jedna baba veli: “samo da je mir”. Vremešni brkajlo dobacuje : “da pobijedi ovaj naš Katunjanin”. “Sve najbolje…Ništa…Ko i do sad…Veće penzije…Da uđemo u Evropu” – nižu se odgovori iz mnogih usta. Pogled klizi po licima, zumira jedan škrbavi osmjeh pun nade. Čemu se nada Škrbavi, nećemo doznati, jer pažnju privlače blagoslovena lica članova izborne komisije birališta. Tragovi masnoće od bureka na usnama, oči pune dnevnica, srkanje prve kave, zvuk loše zajebancije, naravno, političke.Na glasačkoj kutiji je iskusni aktivista Majke svih partija, nekoć veliki Srbin koji se blagovremeno prestrojio pod crnogorski barjak i finansijski kišobran.Dok svojim pronicljivim očicama skenira gospođu koja je upravo presavila glasački list duboko u sebi osjeća umor i neku neobjašnjivu prazninu. Brzinom svjetlosti kroz um mu bljeskaju brojke, isporučene namirnice, šuškanje štosa pedesetica, ubjeđivanje staroga Mikaila da Milo nema alternativu, obećanje Jagošu da će mu sin biti zapošljen, a Draganu da će mu vikendicu legalizovati. Polako gospođi cijepa kontrolni papirić uz vještački osmjeh i pomalo nasilan pogled, kao da se nada da će joj iznuditi priznanje. Pozivarima je ipak malo zajebanije. Kad im popodne dostavi listu “sigurnih” koji nisu glasali, počinje grozničavo okretanje telefona, molbe, nagovori, pritisci. Nije to najdivniji posao iako se guzica ne oznoji. Gleda u kolege iz drugih partija. Dvoje su “obrađeni”, dežmekastog SNP-ovca će morati nekako izvući kasnije iz sale. Neće biti problem. Ko će više ovo raditi svaki put? Poslije prebrojavanja glasova svi u štab DPS-a, bijela košulja, MILO MILO; Svetove ludorije, Korita Ivanova, nekoliko ponoćnih đirova po gradu, turiranje motora ispred kuća pojedinih opozicionara i na kraju otkidanje od alkohola. Mlađi momak nosi svoj listić, smješka se, “ovoga znam, naš je”. Nervozna ženica cupka dok čeka da je poprskaju sprejom po prstu. Stari ulični psiholog u trenutku sklapa mozaik. “Nije naša, ali će glasati nas. Vjerovatno javna služba, strah za svoje bijedno dupe.” Neki gospodin gunđa prkosno, pominje Kralja Nikolu, stare Crnogorce, Mojkovac i Vučji do. “Ova budala nije naša, ma nije ni svoja.”, razmišlja dok kolega opominje buntovnog gospodina. Načas mu je svega dosta, htio bi da sve ovo nestane, da se vrati u onu daleku noć kada je od Momaša postao Milaš i da odjebe sve. Sve pređene kilometre, barjačenje, svađe sa kumom, zaduženu policijsku uniformu 1999, sve laži, obećanja, pizdarije i gadarije.Osjetio se istrošenim i uzaludnim. Jednako ga je tištila svijest o tome da će oslobođenje doći samo potpunim raspadom sistema čiji je on mali, ali važan šraf.