Brancode: Igrifikacija crnogorskog društva

“Statistika je kao bikini – otkriva mnogo, ali sakriva ono najvažnije.”

Ovo ne znači da bi trebalo zanemariti sve statističke podatke i analize. Naprotiv, statistika je vrlo korisna ako se koristi na pravilan način. Drugim riječima, bez pravog konteksta, brdo brojki i parametara ne znači ništa. Postoje slučajevi kada se statistički podaci mogu koristiti na pozitivan način i tada se najčešće ti podaci koriste za donošenje odluka ili strategije. Primjera radi, ako se broj stanovnika nekog mjesta godišnje povećava za 15%, potpuno logična odluka bi bila da se i poveća broj stambenih jedinica, kapacitet školskih i medicinskih ustanova itd.

S druge strane, statistički podaci se mogu namjerno istrgnuti iz konteksta i koristiti u negativne svrhe, ne radi donošenja kvalitetnih i valjanih odluka, već samo kao propratni element nekog govora ili prezentacije. S obzirom na bliženje novih izbora, trenutno je ovaj fenomen posebno interesantan. Iako veliki procenat ljudi osjeća regres u kvalitetu života, u svojim ličnim primanjima i kupovnoj moći, premijer nam tvrdi da je priliv u budžet veći za 8,7% nego u prethodnoj godini, da je naplata PDV-a bolja za 17,4% zbog kvalitetne borbe protiv sive ekonomije itd. Pa, gdje je problem? Upravo u tome što se statistički podaci namjerno predstavljaju vrlo selektivno, čime se dobija izvitoperena slika, koja ne korespondira sa realnošću. Zar očekujete da će uz ovaj podatak o povećanju priliva u budžet ići, na primjer, i podatak o tome da je odliv takođe veći za određeni procenat? Ljudi režima, u saradnji sa hrpom njihovih medija, su postali majstori da bukvalno od svake situacije izvuku ono što uhu jednog prosječnog građanina (čitaj: glasa) najviše godi. Otpuštanje radnika će biti predstavljeno kao smanjivanje troškova preduzeća za 5,6% na godišnjem nivou (niko neće pomenuti pad profita, iznos duga…), zaduživanje države novim kreditom će biti predstavljeno kao povećanje sredstava za izvođenje nekog projekta za 15,8% (vraćanje kredita je prilično nebitno).

Da odemo korak dalje, statistički podatak predstavljen na ovakav način sam po sebi ne bi značio mnogo i ne bi imao takvu moć kad ne bi bio dio nekog većeg, najčešće, imaginarnog, besmislenog ili obesmišljenog cilja (ovo je poseban fenomen poznat pod nazivom igrifikacija (gamification) koji koriste razne kompanije da bi čovjeka navele da se “navuče” na neki cilj: skupljanje žetona, poena ili sl. samo da bi došao do nekog cilja, koji sam po sebi ne znači mnogo).

Konkretno iz bliske prošlosti, prvo je cilj u ovoj igrifikaciji crnogorskog društva bilo skupljanje glasova-žetona za referendum. Prije nego što je većina ukapirala da suštinski nije ispravno “prvo država, pa onda demokratija” (neki ni danas ne kapiraju) i da je taj proces mnogo kompleksniji, skupili smo žetone i izašli iz zajednice sa Srbijom. Zbog nedostatka bilo kakve ozbiljne analize o tom procesu prije referenduma, došli smo u situaciju da je većina ovu odluku posmatrala kao fudbalsku utakmicu između Srbije i Crne Gore, četnika i partizana… A na taj način, svaka odluka je pogrešna.

Uz pomenuti nedostatak ozbiljne analize (koji, inače, ni danas ne postoji jer i dalje igramo fudbala i svrstavamo se po tribinama-torovima), došao je i momenat hlađenja od euforije. I prije nego što je narod sam sebi postavio pitanje da li je to država koju su htjeli, prije nego što je iko ukapirao da su mu očekivanja iznevjerena, postavljen je novi cilj – odbrana države i simbola od mrskih nam opozicionih partija “koji ne priznaju državu” (prethodno je preuzet monopol nad Crnogorstvom). I kad se sve ovo začini sa zlatnim lavicama i crnogorskim ajkulama, kad se doda malo statističkih podataka, nema dileme ko je za većinu najbolja opcija.

S druge strane, pričati ovako o režimu, njihovoj zaštiti crnogorske države i simbola, a ne pomenuti crnogorsku opoziciju kao nekog ko se već godinama takmiči u skupljanju žetona u obim besmislenim igrama, nema nikakvog smisla. Ne smatram da opozicija snosi istu odgovornost kao neko ko kreira ambijent za igre ovakvog tipa, ali ta odgovornost svakako nije mala, samim tim što koriste iste metode kao i kreatori igre. Vremenom, tako, dobijamo i nove likove i nove utakmice na crnogorskoj sceni. Dok primanja više ne mogu da nas održe ni do 15. u mjesecu, mi se svađamo je li ljepši osjećaj kad Nole odradi ritern Nadalu, ili kad Jovanka lobuje s krila za dva razlike; gledamo ko gdje nalaže badnjak i kojim jezikom priča.

I što je tek apsurdno, ove utakmice se ne odvijaju samo na relaciji opozicija-pozicija, već opozicija često među sobom zna da odigra sličan meč. Pa se tako u Nikšiću vodi borba oko odgovornosti za Srebrenicu; od presudnog značaja za razvoj Podgorice je koja zastava će se vijoriti na jarbolu i sl. Ovakvo postavljanje zicera režimu, pogotovo uz prorežimske medijske vukove koji samo vrebaju priliku da nešto istrgnu iz konteksta, dovodi do pitanja ko su naši opozicionari. No, to je druga tema, koju bi trebalo preskočiti…

Da, upravo – preskočiti.

Ne možemo da uvezemo nove ljude, to smo mi, i oni što prodaju ličnu kartu, i oni što mašu barjacima i broje tuđa krvna zrnca, i oni što dublje shvataju situaciju. Nama je potrebna promjena, bilo kakva, zato sada treba preskočiti analizu opozicije. Idealna situacija bi bila kada bi narod većinski dovoljno prozreo namjeru režima i shvatio mehanizam kompletne manipulacije, i kad bi na prvo mjesto stavio tanjir i novčanik, a sa strane jezik, zastavu i crkvu. Opozicija u ovom slučaju ima ogomnu odgovornost, pogotovo u Podgorici, gdje je najveće biračko tijelo, a tri najveće opozicione partije/koalicije zajedno mogu imati preko 50%. U tom slučaju, da li su spremni da se dogovore oko zajedničkih ciljeva ili će opet igrati utakmice koje će ići na ruku režimu. Lično, uvijek sumnjam u njih, ali se uvijek i nadam.

Takođe, moment održavanja izbora je prilično dobar, čini mi se da priča o simbolima nikad nije bila manje efikasna, i da je režim u potrazi za novim ciljem u igrifikaciji Crne Gore. Možda je ovo pravi momenat koji treba iskoristiti prije nego što Crna Gora postane lider u regionu za razvoj svemirske tehnologije za odlazak na Alpha Centauri; prije nego što Medojević ne optuži Đukanovića da je plaćenik NASA-e, i prije no što se Miško Vuković i Danilović posvađaju oko toga koja zastava će biti na svemirskom brodu.