Muhamed Pašović Jr: Balkan-referendum

Prilog raspravi o istopolnim brakovima.

„Jeste li za to da se u Ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?” pitanje je na koje hrvatska javnost ima priliku da odgovori na referendumu, 1. decembra 2013. Inicijativu za održavanje referenduma je, u skladu sa zakonom, podnijela grupa građana „U ime obitelji“, uredno prikupivši dvostruko veći broj potpisa od traženog. Ne znam kako ovo vama zvuči, ali za potpredsjednicu hrvatske Vlade Vesnu Pusić referendum je „prvi korak prema diskriminaciji jedne manjine“. A odgovore li građani potvrdno, „osramoti(će se) Hrvatska i pobijediće oni koji su razbili kolonu u Vukovaru“. I nije jedina koja tako misli. Vladajući SDP se od početka protivio referendumu („Budemo li dopuštali referendume o pravima manjina, ostat će bez ijednog prava“ – Zoran Milanović). Na zahtjev Hrvatskog sabora, Ustavni sud je 8. novembra potvrdio ustavnost referendumske inicijative. Dotadašnji protivnici održavanja referenduma su zatim pozvali građane da na njega izađu i glasaju „Protiv“.

Način uvođenja pitanja istopolnih brakova u dnevno-politički diskurs zapadnobalkanskih društava je u velikoj mjeri sličan – odlikuju ga kašnjenje i neadekvatnost. U Crnoj Gori je nedavno počelo da se priča o pitanjima vezanim za status LGBT zajednice i ta novozapočeta debata je dala još jednu potvrdu tragične činjenice da naš medijski establišment nema sposobnost ni želju da vodi ozbiljan, argumentovan dijalog gotovo ni o čemu. Obje strane svoje stavove podupiru papirno tankim floskulama o porodičnim vrijednostima i ljudskim pravima, crkvi i evropskim standardima. Jedni predstavljaju druge kao kliku plaćeničkih devijanata, a drugi opet prve kao hordu huligana predvođenih Amfilohijem. Teško da je ovo specifikum konkretne teme razgovora – kod svakog, ama baš svakog političkog pitanja gdje postoje dvije strane, jedan je prodao Kosovo a drugi je garant četničko-anarhističkog armagedona. Ko je zamišljao da će ti isti ljudi, koji su domaći javni diskurs sveli na gore navedenu mjeru, u slučaju pitanja istopolnih brakova napraviti izuzetak, džaba je krečio.

Važno političko pitanje o kome se 1. decembra odlučuje u Hrvatskoj, a ubrzo i u Crnoj Gori, zavređuje iskreni napor svakog ko se o njemu javno izjašnjava da (I) iskaže jasan stav i (II) ne podlegne manipulisanju i šovinizmu koji su nam uvijek pri ruci. U to ime: da sam hrvatski građanin, prvog prosinca bih glasao „Za“. Vjerujem da brak treba da bude Ustavom definisan kao zajednica jednog muškarca i jedne žene. Bračni status istopolnih zajednica je legitimno političko, pravno i ekonomsko pitanje. I građani suverene zemlje imaju pravo da o njemu odlučuju na direktan način – putem referenduma.

Nije iznenađenje da se stav koji dijelim katkad etiketira kao „anticivilizacijski“ i „diskriminatorski“. Ono što u konkretnom slučaju Hrvatske bode oči je to što se, do odluke Ustavnog suda, samo održavanje referenduma tretira na sličan način kao moj stav. „Kakav je to način da se o ljudskim pravima odlučuje na referendumu? Tako je i Hitler dobio zeleno svijetlo!“ Osim grotesktno neprimjerenog poređenja gej brakova i holokausta, ovakve primjedbe su neutemeljene. U zemljama članicama EU je od 1989. do 2011. održano 13 referenduma o pitanjima ljudskih prava. Gotovo da nema nekog prihvaćenog pravila o tome šta su referendumske, a šta nereferendumske teme. U Mađarskoj se 2008. o dažbinama za doktorske vizite odlučivalo na referendumu – zašto se ne bi Hrvatska istim putem odredila po pitanju istopolnih brakova? Ljudska prava su, u teoriji i u praksi, i te kako podložna demokratskom razmatranju, sve i kad bi se istopolni brakovi mogli smatrati ljudskim pravom. Međutim, to jednostavno nije slučaj. U obrazloženju hrvatskog Ustavnog suda citira se presuda Evropskog Suda za Ljudska Prava (Schalk i Kopf protiv Austrije 2010.) u kome se ističe da proširivanje braka na istopolne zajednice „ne proizlazi iz tumačenja temeljnih prava kako su ih propisale države ugovornice u Konvenciji (UN-a) iz 1950.“ i da „ne postoji “evropski konsenzus” oko istospolnog braka“. Zbog čega je, onda, „anticivilizacijski“ i „diskriminatorski“ da građani jedne suverene zemlje na direktan način odlučuju o kontroverznom i važnom pitanju koje se u Evropi i u svijetu uređuje na različite načine? Da li zato što bi se moglo ispostaviti da se, po tom pitanju, 70% građana ne slaže sa stavom svoje Vlade? Čini se da je za ljude poput Vesne Pusić vox populi na fer izborima „evropska tekovina“ kad treba da se izglasa ulazak u EU, a „prvi korak prema diskriminaciji“ kad javno mnjenje počne da radi protiv njih.

Kada se opcija „Za“ na referendumu i stav protiv istopolnih brakova nazove homofobnim i diskriminatorskim, to nije samo bigotry već i vrlo konkretna uvreda. Bilo da podržavate ili se protivite istopolnim brakovima, pretpostavljam da se svi slažemo da se radi o pitanju koje obuhvata makar dva suprostavljena principa. S jedne strane, veoma malo razumnih ljudi poriče tešku diskriminaciju i mržnju sa kojom se pripadnici LGBT zajednice suočavaju u svakodnevnom životu, pogotovo u našim provincijalnim, zatvorenim zemljicama. Obezbjeđivanje dostojanstvenog života tih ljudi na poslu, na ulici, u javnom prostoru uključuje sijaset pitanja van problematike istopolnih brakova, i trebao bi biti prioritet svake Vlade.

Ali, s druge strane, država ima legitiman interes u očuvanju fundamentalnih društvenih institucija. Porodica je opšteprihvaćena kao osnovna društvena institucija a ona se, makar tokom tri milenijuma postojanja zapadne civilizacije, prvenstveno bazirala na braku. Od brojnih karakteristika braka samo dvije su konstantne i manje-više univerzalno prihvaćene: monogamija i različitost u polovima. Čak i najzagriženiji istorijski relativisti se slažu da je, u zapadnoj civilizaciji, monogamija neupitna društvena norma najmanje petnaest vijekova. Ustanovljenost razlike u polovima kao ključne karakteristike braka je očiglednija: istopolnim zajednicama se dodijeljivan status braka nigdje i nikad u istoriji naše civilizacije. Proširivanje definicije braka u XXI vijeku na istopolne zajednice bi redefinisalo jednu od dvije fundamentalne osobine ovog koncepta – polnu različitost supružnika. Mogući negativni efekti ovakve suštinske redefinicije institucije na kojoj počiva društvo su nepredvidivi – usljed nedostatka bilo kakvog istorijskog primjera na koji bismo mogli da se oslonimo – i logično je pretpostavniti da mogu biti nepredvidivo opasni. Ko može da garantuje da, ako danas radikalno promijenimo polni aspekt braka, sjutra nećemo poželjeti da promijenimo brojni? Jedan budući zagovornik legalizovanja poligamnih zajednica će moći da koristi vrlo sličnu argumentaciju kao i današnji proponent istopolnih brakova; štaviše, imaće komparativni primjer iz skorašnje prošlosti kojim će potkrijepiti svoje zahtjeve. Ako jedno društvo prizna da su dvojica muškaraca čija zajednica nema status braka diskriminisani u odnosu na druge parove, bilo bi veoma teško ne priznati istu vrstu diskriminacije trojici, ili devetorici. A šta je sa incestuoznim zajednicama – punoljetnim građanima, poreskim obveznicima, koji traže da se njihovoj zajednici omogući status braka iako su, naprimjer, brat i sestra? Ako relativizujemo reproduktivnu funkciju braka, po kom osnovu bismo mogli da odbijemo jedan takav zahtjev? Ova su tek neka od ozbiljnih pitanja sa kojima bismo se morali pozabaviti ukoliko razmišljamo o potencijalnim efektima ustanovljavanja istopolnih brakova. Ne tvrdim da imam odgovore na njih, ali ih još manje imaju oni koji istopolne brakove smatraju civilizacijskim imperativom.

Istina je da činom proširivanja definicije braka i otvaranjem prostora za suštinsko redefinisanje ovog vitalnog društvenog ugovora ulazimo u nepoznat i krajnje rizičan teren. Naučne studije (Andersson et al 2004 i Morgan 2000) bazirane na 17 godina iskustva skandinavskih zemalja, koje ustanovljavaju nezanemarljive posljedice uvođenja istopolnih brakova na rast razvoda i stabilnost postojećih bračnih zajednica samo produbljuju nepoznanicu i rizik. U tom smislu, stav da svakoj eventualnoj promjeni najstarije i najprisutnije civilizacijske institucije treba pristupati izvanredno oprezno može biti protumačen kao „konzervativan“ ili „kukavički“ – i ja sam spreman da ga kao takvog prihvatim.

Hrvatski građani 1. decembra prave značajan izbor. Oni na njega ne samo da imaju pravo, već i dužnost: civilizacijsku, istorijsku, evropsku, koju god. I zaslužuju da od svojih političkih lidera i poslenika javne riječi čuju ozbiljnu raspravu, ne paternalizam biblijskog ili briselskog tipa.