Boris Dežulović: Recite joj to u mrtvo lice – slobodno i bez straha

Nekoliko stotina lešinara krvavih očiju – iz kreveta u svojoj sobici, jer Velika je Kopanica, jebiga, daleko – do ranih jutarnjih sati cipelarili su leš mlade glumice uz autocestu, šutirali je i razvlačili po travi, pa golu čupali i pljucali, a onda joj pretražili torbicu i džepove, sve – jasno – uz krezavi hijenski smijeh snimajući mobitelima.

Prije dva mjeseca, suočen s vulkanskom provalom nepojamnog primitivizma, jedan od najpopularnijih i najutjecajnijih svjetskih portala Huffington Post odlučio je ukinuti anonimne komentare svojih članaka, odlučivši ubuduće objavljivati samo one uredno potpisane imenom i prezimenom. Mjesec dana kasnije, redakcija uglednog popularnoznanstvenog časopisa Popular Science otišla je korak dalje, i na svom internetskom sajtu potpuno ukinula opciju komentiranja objavljenih tekstova.

U više od stotinu četrdeset godina izlaženja, od tiskanog do internetskog izdanja – a ozbiljna je to tradicija, za PopSci su pisali i Darwin i Huxley iPasteur i Edison – urednici i suradnici tog popularnog časopisa iskusili su svakakve oblike sukoba mišljenja, ali ono što je početkom dvadeset prvog vijeka na njihove stranice naplavio web 2.0, poništilo je svaki smisao ozbiljne, argumentirane polemike.

U redakciji Popular Sciencea, kako se to najzad od njih i očekuje, odluku nisu donijeli u nemoćnom gnjevu zbog invazije nepismenih idiota na njihove tekstove, već su joj prišli trezveno i ozbiljno, na temelju znanstvenih istraživanja, poput onoga što ga je na Sveučilištu Wisconsin proveo profesor Dominique Brossard, dokazavši kako necivilizirani komentari ispod objavljenog članka usmjeravaju diskusiju i mijenjaju njegovu recepciju kod čitatelja, pa u paradoksalnom obratu na koncu efikasnije oblikuju javno mnijenje nego sam članak.

Profesor Brossard svoj je eksperiment pritom proveo na fiktivnom blogu s “bezopasnim” znanstvenim tekstom o nanotehnologiji, u ciljanoj skupini sastavljenoj dakle od ljudi dovoljno ozbiljnih da ih nanotehnologija uopće zanima i da o njoj nešto znaju. U argumentiranoj polemici među njima jedan jedini kafanski komentar – “ako ne vidite prednosti nanotehnologije, onda ste stvarno idioti” – bio je dovoljan da se diskusija raspadne, a komentatori potpuno podijele, i oko autora i oko članka i oko uloge nanotehnologije u svakodnevnom životu, često s drukčijim, a u pravilu netolerantnijim stavovima nego nakon što su pročitali sam tekst.

Pa kad je takve rezultate ideja interakcije polučila među studentima i ljubiteljima znanosti, u ozbiljnom tekstu o molekularnoj manipulaciji – kad je dakle najezda kafanskih trolova natjerala na ukidanje komentara čak i časopis koji se bavi meteorologijom ekstrasolarnih planeta ili eksploatacijom vitamina B2 u trodimenzionalnom printanju medicinskih implantata – ne bi nas uistinu smjela iznenaditi nadmorska visina komentatorskih diskusija na hrvatskom komadiću interneta, naročito kad tema nije nanotehnologija već, recimo, tragična smrt jedne mlade zvijezde red carpet kronika.

Ili nas barem ne bi smjela iznenaditi teoretski.

Ništa nas, međutim, nije iznenađivalo samo u socijalizmu. Na šarenom, širokom web 2.0 prostoru tranzicije iz drugog milenija poslije Krista u treće tisućljeće prije Njega – kad mediji ne služe više ničemu osim uznemiravanju “uznemirujućim!” i šokiranju “šokantnim!” sadržajima, bila to snimka kamenovanja neke žene u Afganistanu ili cijena svinjskog vrata u Konzumu – ništa valjda nije tako podcijenjeno kao kapacitet šoka i nevjerice.

Smrt Dolores Lambaše bila je, jasno, šokantna po svim pravilima tabloidnog novinarstva. Bila je mlada, bila je lijepa, bila je u vezama sa starijim i poznatim muškarcima, bila je s jednim takvim u automobilu koji je u šest i pol ujutro sletio s autoceste kraj Velike Kopanice.

Mizoginija i zavist

Više od vijesti o strašnoj smrti jedne mlade žene šokiralo je, međutim, ono što nas odavno više – teoretski – ne bi smjelo šokirati. To što je u komentarima ispod vijesti u svim hrvatskim news portalima i na novinskim sajtovima izbacila poplava ljudske zavisti, zlobe, mizoginije, šovinizma i potpuno neobjašnjive mržnje, dosad ipak nije zabilježeno. Materijal je to – osim za novinske osvrte specijalista opće prakse – i za ozbiljno znanstveno istraživanje, i ne samo o fenomenu medijske interakcije.

Postavimo stvari ovako: čemu, za početak, i kome uopće služi opcija komentiranja teksta o smrti Dolores Lambaše? Da bi nekoliko potresenih čitatelja kurtoazno, jer takav je red i običaj u Republici Web 2.0, postavilo svoj “R. I. P.”, a nekoliko stotina lešinara krvavih očiju – iz kreveta u svojoj sobici, jer Velika je Kopanica, jebiga, daleko – do ranih jutarnjih sati cipelarili leš mlade glumice uz autocestu, šutirali je i razvlačili po travi, pa golu čupali i pljucali, a onda joj pretražili torbicu i džepove, sve – jasno – uz krezavi hijenski smijeh snimajući mobitelima.

Ispod žute trake

Strogo profesionalno gledajući – ovo “profesionalno” shvatite u vrlo kolokvijalnom smislu – stvar je posve logična: da je anonimna rulja zaista bila u prilici, da su se krmeljavi komentatori u šest i pol ujutro zatekli na autoputu kod Velike Kopanice i ugledali na travi krvavu Dolores Lambašu, iste bi novine sve to – lešinarsko cipelarenje, šutiranje, razvlačenje, čupanje i pljucanje uz hijenski smijeh i mobitele nad umirućom djevojkom – objavile u svojoj redovnoj rubrici “šokantno i uznemirujuće!”. Zla sreća komentatore s vilama i bakljama ostavila je, međutim, kod kuće, pa su ulogu srednjovjekovnog trga za javni linč mrtve mlade glumice spremno preuzele iste novine i portali, pripuštajući jednog po jednog komentatora ispod žute policijske trake do beživotnog ženskog tijela uz cestu.

Napravite sad mali eksperiment u kontroliranim uvjetima: sastavite gnjevni autorski tekst o Dolores Lambaši, ugurajte u njega sve one uvrede, psovke i pljuvačku iz komentatorske kanalizacije, recite joj sve što je spada i recite joj to u mrtvo lice – slobodno i bez straha, neće vas tužiti – i pošaljite to bilo kojoj od internetskih redakcija pod svojim punim imenom, prezimenom i OIB-om.

Svugdje ćete, jasno, dobiti isti odgovor, uz ozbiljnu sumnju u vaše psihičko zdravlje. Ponudite im potom i novac da to objave: urednici će zamoliti tajnice da vam kažu kako ih nema u uredu, a budete li uporni, moguće je da će zvati i policiju.

Ako ja to razumijem…

Iskrcajte onda isti taj kontejner uvreda u dno njihove stranice, u “komentare čitatelja” – pošaljite ga pritom anonimno, recimo kao “Besposleni Kreten” – i već u sljedećoj sekundi bit će objavljen od slova do slova, do posljednje kapi pljuvačke, na istoj stranici s plaćenim tekstovima plaćenih novinara, tek nešto manjim slovima.

Jebite me ako ja to razumijem.

Bit će, međutim, da je to zato što ja ne razumijem ekonomiju svog posla. Strogo profesionalno – ostanite na kolokvijalnom tumačenju – i ta je stvar, naime, savršeno logična: svaki prolazak ispod žute policijske trake, svaki slinavi hračak na licu mrtve Dolores Lambaše računa se u famozni “klik”, a svaki “klik” za milimetar podiže grafikon marketinškog potencijala srednjovjekovnih trgova, ustupajući atraktivne prostore za reklamu neposredno uz vješala i lomače. Od tih “klikova”, dakle vrlo doslovno od iživljavanja nad umirućim tijelom jedne mlade žene, mediji – jebiga – žive.

Ili ih je barem netko u to uvjerio.

Internetski portali i novinski sajtovi spremno su, naime, povjerovali u mit medijske interakcije, prevodeći najprije “klikanost” u “čitanost”, a onda vješto kamuflirajući marketinški kapacitet čitanosti u demokratizaciju javnog prostora, iako nikad zapravo nije provedeno ozbiljnije istraživanje o vjerodostojnosti tog mita. A nije potrebno biti profesor na Sveučilištu Wisconsin da se već i kraćim izletom po tim mračnim srednjovjekovnim trgovima uoči kako je publika oko vješala uvijek ista, i – što je “profesionalno” i “ekonomski” mnogo zanimljivije – bijedno malobrojna čak i za tako maleni uzorak kakav je hrvatska država.

Mala je Hrvatska, uskopojasan je njen internet, i u tim mračnim špelunkama na dnu internetskih stranica već odavno se dobro poznaju, i svi su na “pička ti materina”, tjerajući pritom iz gostionice – baš kao u stvarnom životu i u stvarnim kafanama – sve koji bi unutra htjeli na miru popiti piće i popričati, o nanotehnologiji, Linićevim porezima ili tragičnom usudu Dolores Lambaše, svejedno.

Portali i sajtovi na kraju su tako postali tek obične društvene mreže, i to one najopskurnije vrste: mračni kanalizacijski tuneli za okupljanje najgorih među nama, samiti zlih trolova prema kojima su specijalizirani forumi fašista, rasista, kanibala ili pedofila pristojni poput književnih kružoka u staračkim domovima za časne sestre. Tekstove više nitko od njih i ne čita, dovoljan je naslov ili ime autora da krene virtualna tučnjava šačice dežurnih drkadžija, s vremena na vrijeme prekinuta tek pozivom anonimnog bukmejkera za sigurnu opkladu na namještenu utakmicu, ili sjajnom ponudom za brzu i fantastičnu zaradu od kuće. Da sam ovlašteni zastupnik BMW-a ili vlasnik neke multinacionalne telekomunikacijske kompanije – da se vratimo ekonomiji “čitanosti” – ne bih pet para dao na grafikone sa stotinama hiljada njihovih “klikova”.

Netko će to, jebiga, morati shvatiti prvi – izdavači ili oglašivači. Svakako, jezik novca i jednima i drugima mnogo je razumljiviji od onog na kojem govore i razmišljaju ljudi. “Ekonomija ljudskosti”, naime, u trajnom je sukobu već i s novinarstvom, a kamoli novinskim izdavaštvom, pa je možda malo i preuzetno očekivati da izdavači o etici medijske interakcije razmišljaju prije nego o njenoj ekonomiji.

Zašto bi, zaista, njih igdje i ičim dotaklo brutalno javno silovanje jedne mrtve mlade djevojke, kad u osnovi oni rade to isto, samo mrvu većim slovima? Nedavno se, recimo, u fašističkoj brošuri pretencioznog naziva Hrvatsko slovo – srednje teški rebus za ustaše s dva razreda osnovne škole – pojavila reakcija na intervju Igora Mandića i njegovo detektiranje ustaštva u suvremenoj Hrvatskoj.

Dobro jutro, crvi

“Da nije, bre, toliko mržnje u ovom čoveku, ni sopstvena kćerka mu se ne bi ubila”, kaže se u tom komentaru, ali ovoga puta ne u komentaru anonimnog čitatelja, već u redakcijskom komentaru, potpisanom Hrvatskim slovom. Što tu anonimni komentator još ima dodati?

Izljevi nekontrolirane mržnje u komentarima pod novinskim člancima – bez obzira, kako vidimo, je li riječ o ustašama i četnicima ili smrti djevojke koja nikada, nizašto i nikome osim sebi nije bila kriva – ispostavljaju se tako tek kao fusnote, a komentatori kao koautori, slobodni već i od svakog srama, a kamoli straha od postojećih zakona o uvredi ili širenju mržnje, pa tako i svoje formalno-pravne anonimnosti, zadržavajući bezimenost u njegovom etičkom i moralnom, dakle vrlo ljudskom smislu, zajedno s punim imenom, prezimenom, OIB-om i tupavom selfie-fotografijom s Facebook profila.

Zato u hrvatskom elektronskom novinarstvu, iako ga na prvostupanjskom sudu abolira činjenica kako rulja s vilama i bakljama ordinira i po časopisima o ekstrasolarnoj meteorologiji, nitko neće ozbiljnije pomisliti na korak na kakav se odlučio Huffington Post, a kamoli Popular Science. Kao što na to, pa makar iz jebenih ekonomskih razloga – a to je ono kad se u koordinatnom sustavu prihoda i rashoda susretnu nepovjerenje oglašivača u statistike i povjerenje žrtava u pravosuđe – sve češće pomišljaju i druge ozbiljnije redakcije, u projektiranom minusu i prije nego za sitan novac zaposle vojsku administratora i noćnih čistača komentatorske kanalizacije.

Stoga, laka vam noć, kolege, i dobro jutro, crvi. Spustila se gusta magla, bit će valjda još mrtvih.

Sretan vam autoput.

jutarnji.hr