Vujačić Ratimir: Kriza

Patriotska farsa

Kao narod imamo zavidno i dugovječno iskustvo krize. Zahvaljujući kreativnosti i posvećenosti brižnih političara proteže se kao jedinstvena i ista obamrlost, postojana smušenost, nevolja i stanje. Rasčlanjuje se,  naporom gore pomenutih, krsti i pretače u mnoge poklike, obnove, petoljetke, (AB) revolucije i ine prevratničke pokušaje. Sve praćeno i osnaženo  nosećim, privremeno održivim i važećim parolama, krilaticama, retoričkim obrtima i ukrasima. Naša sudbina – kriza – poprima razna privlačna, zvučna, pjevljiva i uzvišena imena. Pred kojima njihovi autori, poslenici  i rentijeri, stoje zaneseno – uspravno, u stavu mirno i  rukom na srcu. Poželjno je da posvećenici budu stasiti, visoki i tanki – da ih odijelo lijepo iznosi. Tek tada je na sceni upečatljiv pariotski performans.

Narodi koji žive u polarnim predjelima imaju mnogo naziva za snijeg. Mi smo pak djelatni i plodni kriznim umotvorinama i nazivljem. Nije čudo, dapače – u pitanju je zakonomjernost – što je reforma Jezika i lingvistika konačno u žiži interesovanja ne samo Etno akademija kao izvršnih organa, već predmet od najvišeg značaja za politiku i sve one koji od nje žive i pretrajavaju. Susret  prve vrste  bio je neodložan. Fraza kao fundament, noseća i djelatna u određenoj fazi „revolucije“, prestari, oksidira i zanemogne, izliže se i otanji bjesomučnim ponavljanjem, osebujnom demokratizacijom – snažnom  implemetacijom u medijima i širokim upodobljenim masama. Politički genije naših rukovodilaca  prinuđen je da s vremena na vrijeme prežali stare i izabaci na viđelo nove parole i pokliče. Koje postaju naše zvijezde vodilje. Tako ustajala kriza, bez da se rješava i glavobolja, ulazi u njene uzroke,  zaliči makar za jedan dragocjeni trenutak na novi početak – mal’ne proljeće.

Januar dabogme

Tako se začinju i svršavaju mnoge naše obnove i januari. Naime, u svim burama kojima obiluje naše mrtvo more,  januar je  zacijelo oslonac  naše postojanosti i beskonačnosti – vječnosti same – najslađeg duševnog pića i stremljenja rodoljubnih političara, trabanata i jataka njihovih.  Taj neizdašni i sivi ledeni mjesec, kad priroda i međedi spavaju, slika je i prilika našeg stanja, podoban za maštanje o promjenama koje nikad neće uslijediti. Stoga kalendar, tijekom svih naših prevrata, osim sporadičnih  pokušaja – ministra Roćena, da se januaru pridoda  decembar – nijednom nije mijenjan. Kao neprikladan, neprijateljski ili prijetnja našoj suverenosti – kako se naziva najnovije naše krizno stanje.

Kad radnici postanu narod

Elem, kad se sjajna priča Titovih komunista – sada plemenskih poglavara – o radnicima kao nosiocima vlasti, pokazala kao masna laž, pak se istima, radnicima, bližio skori neslavan kraj u vidu obespravljenosti, gubitka posla i civilizacijskog sunovrata, naši vlastodršci i rukovodioci nijesu predugo bolovali i oklijevali. U redu, radnici, industrijalizacija i modernizacija kao programski temelj socijalizma, jesu propali. Ali je kadrovsko, revolucionarno jezgo rukovodilaca ostalo  netaknuto. Dapače, ojačano i podmlađeno. Trebala nam je samo nova revolucija ili novi strateški partner.

Nijeste vi radnici, oni više ne postoje, dosjeti se revolucionarno jezgro – kakva diktatura proletarijata i tantare… vi ste nebeski narod – to je vaše novo ime. Nema radnika, nema socijalizma – nema ni krize. Nama pak, rukovodiocima,  neprikladno je da se i nadalje kitimo kao komunisti – Mi smo sada socijalisti u najboljem smislu te riječi. Naprosto – Mi smo narod. Braća i plemenici. Nipošto revizionisti, reformisti, Kauckijanci,.. ti su se ipak borili i o jadu radili kako da sačuvaju radničku klasu i socijalizam.

Priješli smo na etničke entitete i njihove identitete. Polje koje pruža ogromne mogućnosti za restauraciju feudalizma i vremeplov u divni pretprošli vijek. Fabrike neće praviti gubitke kad ih utulimo. Razvijaćemo sektor usluga, suncobrani, plaže, taksi služba i ostalo. Ukratko, imaćemo tranziciju. Tako se zove naša nova etapa razvoja.

S nebesa na zemlju

U prirodi je revolucije da teče. Tako je došao dan za silazak s nebesa. Uzlećeli  kao Srbi – prizemljili se kao Crnogorci. Priješli na uže i manje bratstvo, podesniji za šire i najšire  integracije.

Tek, kad je  trezvenost bez stida stupila na prijesto, Crnogorci su, prisebno stojeći na zemlji, otpočeli fazu ličnog prisvajanja, zgrtanja i gomilanja bogatstva. Na patriotskoj osnovi razumije se – ko ga je  zaradio  nije ga izijo. Blizinu ili učešće u državnoj vlasti i udruženom patriotskom poduhvatu, lahko smo materijalizovali i pretočili u svoje prve nekretnine i miliončiće. Oni koji se nijesu žešće pripunili, zauzeli su udobne položaje  tako da nijesu ni primijetili da je Tito umro i da neki sugrađani već tranziciono rade po 16 sati dnevno za 200 eura. I da hiljade građana suverene, rade bez bez pravne zaštite, nedjeljnog i godišnjeg odmora…

Državu u međuvremenu vode dvije socijalističke stranke bivših komunista – radničke avangarde, posvećenika i rukovodilaca. Socijal-socijalistička koalicija, umjesto pravne države, građanskih i radničkih prava, uvodi magiju nove fraze, proizvoljnost i besmisao u jezički sistem, kao temelj svoje nove razvojne filosofije. Prigodno ju pritvrđujući snagom države – štapom i šargarepom. Mehki suglasnici jesu moćni ali ne mogu sve sami.

Slobodijada.blogspot. com