Vladan Jeknić: Dvoboj

Vrelo ljeto u Crnoj Gori. Vrelo, da vrelije teško može biti. Zato valjda nema nigdje nikog. Ulica je kiksala. Mediji kažu da bi moglo biti najvrelije, ili da bi vrelina čak mogla zaći duboko u jesen. I da se desi – ništa novo. Ljudi su ovdje naučili da stoički trpe, to je južnjački topos.

Većina se zavuče u kuće i pati u krugu porodice. Imućniji pate na moru, najčešće u Budvi, za koju uopšte nisam siguran da li postoji ili je samo u pitanju podgorička fraza za odu lošem ukusu.Mnogo je razloga za nervozu, a za radost u ovom gradu samo taj da je Rade Rapido opet počeo da radi muziku, konstatujem dok kao u vesternu otirem znoj sa čela gledajući u sprženi pejsaž prvih lješanskih brda.

Ispred mene nije tequila, nemam ni poncho ni sombrero, ne čuje se zvečarka, čak ni pozadinu ne ispunjava neka od melodija Morricone-a, ali sam dobro zakosio oči na slova ispred mene. Nije u pitanju potjernica, novine su. Mada… Prašnjavom ulicom ispred moje kuće, neasfaltiranom jer nisu svi ZA, prolazi komšija. Sedamdeset mu je skoro, ali i danas neodoljivo podsjeća na Lee Van Cleef-a. Zastaje, lijeva ruka na struku a desna ležerno opuštena niz tijelo. Gleda me bez riječi, poluotvorenih usta. Samo graške znoja i jake vene na desnici govore da je spreman da potegne. Dok sunce usijava prašinu oko moje kolekcije kaktusa, čačkalica u mojim ustima i pogled kroz tanki prorez otvora koje obično zovemo očima mu govori da smo na istom. Nekoliko sekundi sunce je najdinamičniji akter slike u kojoj su ukrštena dva pogleda u vrelom lelujavom zraku.
“Izgore se!”, progovara Lee i tako daje do znanja ko je alfa. Pravovremena konstatacija činjenice je prvi korak ka tome da se  bude žrec. A žreci jedu i piju.
“Oćete li popit’ jednu čiko Božo?“,pitam, a u mislima skačem iza stijene i pucam iz kolta kalibra .45.
“A…mogu vala jednu. Daleko je kuća“, veli dok prilazi. Kuća mu je inače nekih pedesetak metara dalje, ali Lee ovako apostrofira jačinu sunca i ugled u komšiluku. Sipam mu rakiju, domaću lozu, a zatim sebi hladnu kokakolu, jer mi vjera brani da pijem alkohol. Vjera u ukus. Na stolu su mi Vijesti, on stavlja Pobjedu, znojavu po sredini od nošenja ispod pazuha.  Gledamo se i čekamo, napregnuti, kao pod budnim okom Ivanovića i Kusovca.
“Uzmite lubenice čiko Božo“, domaćin sam, tim se dičim. “Da te ispoštujem“, zajebava me Lee dok jede moju lubenicu. Lubenica nas spaja. Lubenica je jača od novina, košta manje, i divna crvena boja nas podsjeća na slast. Ili je obrnuto? Ipak, kad je osigurao dva parčeta, počinje.
“Zakazali turisti, ova štampa širi glas s primorja“, veli i cima obrvama putVijesti na stolu. “A nije istina čoče, vele da se kroz Budvu ne može proć’“, dodaje. Iz njegove štampe, pretpostavljam.
“Pa jes”, i ja vjerujem da ih ima i više n’o nam treba. Zato valjda neke treba izbit’, da se malo mjesta napravi. Vidim, situacija je ozbiljna, navalica je…“, ne izdržavam, ali i ne završavam jer stiže lekcija.
“Viđi sine, toga je vazda bilo, mladi ljudi se pobiju zbog đevojaka… Ne mo’š ti doć’ i kačit’ se s domaćim, kad je to bilo… Nemo’te pravit’ nešto od ničesa.“, veli moj komšo. Domaći je domaći i tu je zapelo. Nije mu zapelo to da je, vjerujem, prvi put u nekoj zemlji koja se makar nominalno smatra demokratskom sa najviše instance izvršne vlasti javno rečeno da Parlment zavodi diktaturu. A to bi zlo da sprovede koristeći mehanizam odlučivanja prostom većinom i ustavna ovlašćenja, tačnije radeći svoj posao. Ni to da se, uprkos „odličnoj“ sezoni zadužujemo u sred ljeta. Ni to da se nakon podosta godina šuška o upitnoj redovnosti isplata zarada budžetskim korisnicima. Ni to da smo častili ko zna koga nekoliko stotina miliona preko KAP-a. Ni mnogo drugih stvari, bližih i daljih, važno je da su naši jači. I da su svi jači od pedera, naravno… Onda smo prešli na “Ajkule“, jer je Lee htio još loze i lubenice, pa je promjenom teme bio voljan platiti taj gušt. Strašni su to momci, veli, bore se za državu. “A i predsjednik ih je lijepo dočeka’, znači to omladini.“, poentira crnogorskom teatralnom darežljivošću koja u stvari ništa ne poklanja već gradi poziciju da uzme gdje može, i koja kod mene uvijek izaziva autorasizam.
“Bili su kod Filipa?“, pitam znajući da nisu. Filip je bio na ”istočnom frontu”. ”Ne da ja znam.“, pomalo začuđeno će on. Lubenica. Pa loza.

Nakon objašnjene klupske sudbine Kristijana Ronalda, Suareza i Bejla, toga da se asfaltiranje ulice zaslužuje i još loze i lubenice, servisirani komšija kreće na dalek put do kuće, put od pedeset metara. Ima bar još dvije stanice da potvrdi teoriju relativiteta. On odlazi, ja ostajem. Sa potvrđenom sumnjom da ovaj dvoboj nisam mogao dobiti. On je jači, utreniraniji,
odvažniji i daleko iskusniji. Taj poteže od… od kad jebote?! Znao sam, kažem, jer to sam vam ja: crnogorski mladi fakultetlija koji razbija teoriju i interesuje se može li glasati mail-om. A i to je on: koji se na dan izbora diže u 06:00h,
prekrsti se (ne triput, kao nekad!), otrese rakiju i ide u sveti rat odbrane države jednako revnosno kao nekad na Konavle.  Samo uspješnije.

Namiren lozom i lubenicom koja služi kao “amplifajer” alkoholnog vrenja, na izlasku iz dvorišta stavlja s visine tačku na mene riječima „Polij ove loze jadan, izgore se.“. Ne reče davno mudrac bez veze da onaj ko život želi i grabi ga. Ja ću da čekam. I svi slični meni. Male salonske mačkice bez sekunda borbe u životu, nježnih bijelih ruku i spike potkovane Habermasom i Konstantinovićem. Čekaćemo dok znanje na koje smo očito bez razloga ponosni ne okopni i otkrije očaj.  Fiskalna jesen smiješi nam se ledenom zimom, ali siguran sam da će je ovakvi poput Lee-ja pregristi gvozdenim zubima. Jer ih, u poređenju s nama, imaju.

refleksija.me