Javniservis.me – Dva miliona putnika

Komentar RTCG – Vozač Džoud Džonson, javniservis.me, 07. Oktobar 2015.

Nalazim za shodno da napišem svoj stav, jer na nekoliko mjesta nam je onemogućeno da odgovorimo:

Dana 16.Oktobra 2015. će biti tačno pet godina da postoji javniservis.me koji je nastao kao potreba da se objedini, odnosno afirmiše opoziciona misao na jasnim osnovama i da se poslije dvije-hiljade-desetih krene u suštinsku i zajedničku borbu protiv Partije koja u Crnoj Gori vlada u periodu 1945-1991-XXXX
Jedan od instrumenata te borbe su svakako bili i protesti direktno protiv Partije!
Protesti koji imaju jednu jasnu poruku koja se šalje i koja okuplja, kao što je većim dijelom bila i ona DF-a iz 2013.:“Evo dokaza, pokradeni smo. Evo audio snimci kako nas kradu”. Pa na razglas, u šatore ili na ledinu!
“Ne priznajemo rezultate predsjedničkih izbora i ne odustajemo dok Partija ne prizna poraz.” Bila bi to prva velika pobjeda Opozicije! Dokaz da se može!.
Miograda Lekića je tada praktično cijela, kakva takva, parlamentarna opozicija podržala!
Kada je DF krenuo u proteste i kada je DF rekao da se ide „Do kraja“, mi nismo povjerovali, ali nismo ni ometali.
Naprotiv, bili smo na tom protestu.
Javniservis.me je na tim protestima nosio table sa natpisima: „Izlazite iz skupštine“ i BOJKOT: Budi Odgovoran Jednom Kad im Odgovorit Treba!
Do dana današnjega, niko iz DF-a, nije jasno objasnio što se desilo i zašto se tada nije išlo „do kraja“, zasto se bar nije došlo na zakazani sastanak “za deset dana”?.
Dvije i po godine?
Dovoljan period i da neki ljudi, jasno opoziciono nastrojeni, a kojima je to pošlo za rukom da odu iz Crne Gore, odmahujući na pozive da ostanu da se bore.
Koji smo argument imali za njih i nas da ostanu i da ostanemo?
Da ostanu i da ostanemo sa kim da se borimo?
Dvije i po godine su velike da se izgubi povjerenje, a tek koliko je veliki period da se ne stekne kod onih koji povjerenje u njih nikada nisu ni imali!
Ni DF-ov „pravi predsjednik“ nije više sa DF-om, a za kojeg i Partija tvrdi da je glasalo više od 154 hiljade ili 49.5 %.
Takođe, sa DF-om nije ni jedan od ranije istaknutih prvaka DF-a?
Desilo se cijepanje u SNP-u, desilo se cijepanje u Pozitivnoj i stvaranje novih stranki.
Umjesto najavljenog i neodržanog drugog protesta “za deset dana” u proljeće 2013. DF je izlazio na lokalne izbore koji su slijedili, a nijesu riješili i izveli na čistac krađu iz 2013. Ponovo izašli kod lopova na izbore?
Poslije svega, činjenica je da DF ne može okupiti broj ljudi kao aprila 2013. , a osim brojnosti, ne može ni da pošalje jasnu poruku!
Kada DF zagalami da je Partija mafija, a da hoće sa njom da organizuje izbore, onda tu baš sve i nije jasno!
Da ne govorimo o tome da tu poruku DF šalje pola godine prije novih izbora, dakle na isteku svog mandata, pri čemu im Partija ne planira dobar rezultat!
Zato često govorancije koje drže više liče na graju i galamu umjesto na iskreni poziv u slobodu bez Partije.
Kada kažu da „Sloboda traži ljude“, bilo bi dobro da većina govornika sa teretom prošlosti kaže, što je za njih sloboda ili da se pročita neki zajednički stav o toj slobodi!
U protivnom, sloboda koja traži ljude i koja se čuje sa govornice je miks apsurda sadržanih od govora sličnih onima kada je SLOBODAN 1989. tražio ljude i našao Mila, Moma, Peđu i Emila.
Miks apsurda sadržanih od poziva ostatku opozicije na način da isti ne dođu.
Miks pozdrava i čestitki ljudima kojima su svojevremeno dobrano odmogli.
Niko se za ništa ne izvinjava, a kamoli da se pokaže osjećaj i svoje krivice za mnogo čega?
– Nebojša Medojević pozdravlja Slavka Perovića, a kada je LSCG pregovarao sa koalicijom “Za Jugoslaviju” nazvao ga je klozetom na Tuškom Putu.
– Branko Radulović poziva na megdan sablje i britve iako je kao sablja “poginuo” prije dvije i po godine!
– Emilo Labudović poziva u slobodu!(sic!)
– Govornik Amfilohije je iznenađenje i za Medojevića, prvaka protesta.
– Strahinja Bulajić potvrđuje da je Amfilohije razgovorao sa Sv. Petrom Cetinjskiim i poziva u slobodu!
Dvadeset pet ili dvije i po godine ili dva i po mjeseca organizatori su imali vremena da promisle o govornicima, playlistama, i mogućim iznenađenjima, a da ne govorimo o zajedničkom jeziku sa ostatkom opozicije, kako bi se desio sveopšti miting, a ne miting DF-a!
Ili bar da nađu odgovor kako se nakon poziva britve na megdan traži zajednička prelazna vlada?
Traži li se bez ili sa britvom ili je britva u međuvremenu poginuo od sablje koja je stradala prije dvije i po godine?
Kako god, i pored svih neslaganja, svakodnevno je neko od članova javnog servisa.me na protestu, a u subotu opet planiramo doći svi kolici.
Da se ne iznenadite, manje nas je od deset, a više od jednog.
Vi razmislite o sebi, zašto oni koji bolje od nas misle o vama kao organizatorima nisu došli!
Sto se tiče rada javnog servisa.me, ukoliko bilo ko iz opozicije pošalje saopštenje za Javni Servis.me mi ćemo ga objaviti kao i do sada.
Ukoliko se ne slažemo u načinu izvođenja protesta zar nije sloboda i demokratija baš u tome da se čuje i drugi glas, ili smo odmah UDBA?
Što se tiče nepotpisivanja ispod teksta imenom i prezimenom, razlog je isti, evo pet godina, da se izbjegne udaranje na igrača umjesto na loptu!
Mi ne primamo platu za ovo što pišemo, niti neko plaća pretplatu za ovaj Javni Servis, a organizatori Protesta još uvijek primaju plate za svoje govore!
Za kraj ovog komentara preporučujem tekst niže od prije dvije godine:

…iz kojeg evo i isječka:

…I sa broda “Javni Servis .Me” i sa obale se vidi gomila lutajućih barki sa putnicima koji se propisno ili nepropisno ukrcaju.. Nepropisno ukrcani dobiju status slijepih putnika, iako više slijepih, nego putnika, jer je brod do daljnjeg usidren. Zavisno od godišnjeg doba im se ponudi studena voda ili im se skuva topli čaj sa malo ruma da se nakon zaludnog penjanja okrijepe, ali ih ne puštamo na komandni most. Neki zato odu sa broda, neki su i dalje tu. I tako, dva miliona ukrcavanja i iskrcavanja, a brod i dalje stoji na istom mjestu, sa istim ciljem i istom željom – da uplovi u mirnu luku “Crna Gora” i svoje putnike iskrca na dugo sanjanu zemlju, bez Partije, ljudoždera, poglavica i primitivnih domorodaca….”

Nije valjda tolika mudrost da ako se nešto veliko želi postići, slijepe putnike ili oni koji zapadaju u sevdah svoje sljeposti ne puštati na komandni most ili binu.
Jasnim otklonom od slijeposti, ako se ne postigne masovnost, poslaće se bar prava poruka. Pristajem na to da javniservis.me možda griješi, možda se i ogriješi, ali naše je pravo, kao običnih građana je da tražimo mudrost, da se ne obesmišljava vaninstitucionalna borba, nakon što se već obesmislila institucionalna i BOJKOT!

Vozač Džoud Džonson, javniservis.me

*** ***
Javniservis.me – Dva miliona putnika

05.08.2013
Brod “Javni Servis .Me” je treću godinu usidren, malo ispred Crne Gore. Jasno je vidljiv sa kopna, za one koji hoće da ga vide. Konstantno osluškuje hoće li bar neko od novih znatiželjnika mahnuti da ga pozdravi. Brod odmah objavi kada se i najmanji pokret rukom desi i zasvira dva-tri puta, javi da svi vide da makina i agregati rade, da je uvijek spreman da krene prema luci, ali samo ako se ima rašta kretati.

I sa broda i sa obale se vidi gomila lutajućih barki sa putnicima koji se propisno ili nepropisno ukrcaju na “Javni Servis .Me”. Nepropisno ukrcani dobiju status slijepih putnika, iako više slijepih, nego putnika, jer je brod do daljnjeg usidren. Zavisno od godišnjeg doba im se ponudi studena voda ili im se skuva topli čaj sa malo ruma da se nakon zaludnog penjanja okrijepe, ali ih ne puštamo na komandni most. Neki zato odu sa broda, neki su i dalje tu. I tako, dva miliona ukrcavanja i iskrcavanja, a brod i dalje stoji na istom mjestu, sa istim ciljem i istom željom – da uplovi u mirnu luku “Crna Gora” i svoje putnike iskrca na dugo sanjanu zemlju, bez ljudoždera, poglavica i primitivnih domorodaca.

Nas nekoliko se mijenjamo na komandnom mostu, javimo ono sto nam redovni mahači sa kopna pošalju, ono što Norton, Johan, Slavomir i Džoud, posmatrajući kopno, na licu komandnog mosta napišu i ono što nama slični mali i veliki brodovi iz svijeta jave.

Živo je na brodu, uvijek je dosta priče, pogotovo kad se na obali nešto dešava. Putnici zauzmu svoja mjesta u razradi broda i gledaju obalu.

***

“Eh, lijepo li ja, što ne živim tamo i ne komuniciram s narodom. Koja je to boleština, majko sveta, koja šizofrenija. A prije svega, primitivizam. Predlažem da se ovaj brod uopšte više ne javlja, jer nema se više šta raspravljati – naše se društvo konstantno vrti u istom krugu i vraća na iste priče. Mi ne umijemo iskoračiti naprijed i gotovo. Kako nisu dosadni sami sebi, nije mi jasno. Mi ne zaslužujemo bolje, kad bude narod želio – tražiće.” – reče putnik kratke kose, bacivši cigaretu preko ograde u more, vidno iznerviran.

“Druže, isto mislimo. Volio bih da neko objasni da nije baš tako. Naravno da svako ponavljanje, posebno bez ikakvog efekta, vremenom prelazi u dosadu i glupiranje. Ranije sam mislio da neka aktivna provokacija sa ovog broda možda ima smisla, ali čini se da nema ni to više svoju svrhu. Sve to na kraju bude interna dosjetka koja služi isključivo nama putnicima, kao potvrda da još uvijek koliko-toliko zdravo rezonujemo stvarnost. Alternative nema zato što to apsolutno nikom ne treba u Crnoj Gori i zato što je ama baš niko ni ne želi, niti razumije šta bi to bilo, niko osim nekih, maksimum, par hiljada ljudi (tu računam pola onih koji su na drugim, sličnim brodovima, u drugim lukama). Milion puta konstatovano, ali se ja na svakom koraku uvjerim čvrsto u to, nažalost. Sve je ogrezlo u glupost i mediokritet. Možda treba osnovati neko neformalno društvo, pa razmjenjivati mišljenja na razne teme – neka to bude otvoreno za sve putnike, ponekad se s komandnog mosta treba oglasiti na neku bahanaliju kakvim tekstom, prikazom ili zajebancijom i to je to.” – dade svoj komentar, sredovječni gospodin sijede brade.

U uglu su stojali mladić i djevojka. Pažljivo su slušali razgovor starijih putnika.

“Ljudi, sve stoji što kažete, ali opet – ne možemo tako, moramo malo da se pokrenemo. Dajte da zovemo ljude s drugih brodova, da napravimo neki veliki brod ili da pravimo flotu. Najlakše je tako pričati, iako je istina, ali moramo nešto da pokušamo. Ajmo da spustimo barku i da se iskrcamo na kopno, pa da probamo nešto.” – reče mladić, dok je djevojka klimala glavom u znak odobravanja. Zatim se odmah i nadoveza:

“Smatram da je to najbolja opcija. Samo mislim da kad idemo na kopno, trebalo bi i malo naoružanja ponijeti, mogli bi da dignemo u vazduh punktove mašinerije. A?”

“Previše militantno, upravo bismo njima išli na ruku”, uključi se vođa palube u konverzaciju. “Mislim da je jedini način za boljitak da pokušamo da dopremo do svijesti ovih na kopnu, kao što se to i do sada radilo. Možda treba raditi na jačem slanju poruka, možda napraviti veliko zrcalo da se vidi iz svakog dijela Crne Gore, pa neka se narod ogleda u njemu, možda tako nešto, ne znam, razmišljam…”

Nastavio se razgovor do duboko u noć. U neka doba se i zagooslalo protivu kolektivne aMNEzije, recitovale su se neke pjesme iz fantomske zbirke , improvizovalo se i gumno od guma, došlo se i do antike i Lucija Cincinata, kao uzor političara. Priča je imala smisla sve dok slijepi putnici nisu zapali u sevdah svoje slijeposti. Ponešeni pjesmama o davno završenim bitkama iz kojih izvlače isključivo zaključke svojih đedova, a ne sopstvene, brzo su zaboravili da su se i oni navodno otisnuli na more zbog nepravde crnogorskog montopola.

***

Jedan oficir se u zoru, prije napuštanja gvardije u ime posade oglasio: “Vrijeme će pokazati ko je bio u pravu. Ali znajte uvijek, da makina radi i da ćemo održavati ovaj brod, dok god naša misija ima smisla. Na kraju krajeva, čak i ako nas pokupi neki veći brod i odvede u neke druge obećane zemlje ili i mi sami postanemo domoroci na kopnu, ostaće ovaj javni brod usidren sa pogledom na Crnu Goru, kao skromni zalog za budućnost.  Ranije smo rekli i sada ponavljamo,  mi smo grupa ljudi koja dijeli zajedničke ideale sa najvećim brojem vas, naših čitalaca, koji, kao i mi, odlično znaju sa čime se u Crnoj Gori suočavamo. Mi vjerujemo da laž nije konačni ideal većine ljudi koji među nama žive, iako ta laž jeste snažan opijum za istu tu većinu građana. Sa sviješću o tome, mi trajemo i dalje, jer odustajanje ne smije biti opcija onih koji žele Slobodu.”

Hvala vam na podršci,

javniservis.me