Goran Jovanović: Oslijepiti ili ogluviti

Brisel

Miran glasački dan u Crnoj Gori uz za sada dobar odziv. Jedina zanimljivost je fotografija hrpe “otkupljenih” ličnih karti. Transakcija propala, DPS nema para, dokumenti vraćeni razočaranim vlasnicima.
Pratim novine iz komšiluka, tamo je mnogo napetija situacija. Preksjutra bi ključne figure dosadašnjih pregovora trebale donijeti konačnu odluku o Kosovu. Lica Vučića, Nikolića i Tačija kao da su postarala za posljednjih nekoliko mjeseci. Na neki način situacija pred kojom se nalazi srpsko rukovodstvo najsličnija je izboru da li bi radije da oslijepiš ili da ogluviš. Vrijeme curi, oglasio se srpski patrijarh, DSS, desničarski pokreti su pomahnitali prijeteći svima koji potpišu izdaju Kosova. Na drugoj strani proevropska struja nema dilemu šta uraditi. Danas se Dačić konsultuje sa svim političkim faktorima u zemlji, grozničavo se traži rješenje za bezobraznu i nepoštenu ponudu zapada. Žrvanj javnosti prijeti da samelje potpisnike bilo kakvog papira. Dačić bi se morao sjetiti Kumanova 1999. i velike Miloševićeve „pobjede“ nad Nato paktom svaki put kad se uhvati za glavu pod bremenom skorih odluka. Albansko rukovodstvo je poput Rambujea u idealnoj poziciji da je maksimalno podržano od strane Nato i EU, mada i oni kući imaju ekstremiste koji bi ih rastrgli dobije li sjever punu autonomiju. Tači me podsjeća na bezobraznog klinca koji provocira starije dok mu rmpalija čuva leđa ako ga napadnu. Kad se samo sjetim kako je rezoluciju 1244 (koja je čak pominjala mogućnost povratka vojske na Kosmet) podlo zamijenio Ahtisarijev plan, a Ahtisarija još podlije ponuda baronice Ešton. U međuvremenu demokrata Pajtić (kao) po tuđem nalogu u najgorem trenutku aktivira pitanje Vojvodine, dok Priština razmišlja i o (malo vjerovatnom) nasilnom upadu na sjever. Stari recept kosovskih Albanaca intenzivno naseljavanje na ili oko srpske zemlje sada se nakon uspjeha na jugu i u centralnom Kosmetu polako ostvaruje i na sjeveru. Kuće niču kao pečurke, otvoreno se krade srpska šuma, svako malo nešto eksplodira , neko zapuca, prebije se srpski starac, razvali se pravoslavno groblje. Zapadnjake to mnogo ne sjekira, uoči skorog završetka haškog pravnog karambola, potrebno im je da se žarište koje su sami napravili i podgrijavali lagano ohladi pred ulaz Hrvatske u EU i da se prebace na druge atraktivnije lokacije. Najidealnije bi bilo da Srbija prizna nelegalnu i nasilnu otimačinu teritorije, da ne vraća svoje izbjeglice i da im pridoda još stotinak hiljada koje će dobiti ako i drugi put kapitulira. Nagrada će biti datum za pregovore u vremenu kad se najavljuje da poslije Hrvatske duži period neće biti širenja EU. Srbija će prodati Kosovo za evro-obveznicu koja dospijeva nepoznatog datuma. Ono što može utješiti potpisnike famoznog dokumenta je da će oni samo verifikovati kraj jednog istorijskog procesa. Kosmet je decenijama polako i sigurno prepuštan Šiptarima, devedesetih je katalizator bila pogrešna politika Slobodana Miloševića. U ovom trenutku ni veliki Taljeran ne bi mogao izvući više da kam pukne. Činjenica je da srpski narod nije jedinstven u pogledu rješenja kosovskog pitanja. Svima su puna usta Kosova na utakmici, mitinzima, u kafani, svi vole zapjevati „Vidovdan“, ali se tu priča o Kosmetu i završava.
Srbija nažalost još uvijek nije država. Đinđić je grčevito pokušavao da iščupa poluge vlasti od mafijaško-udbaških struktura i usmjeri razorenu i opljačkanu zemlju u pravcu ekonomskog oporavka, izmirenja, jačanja institucija, suočavanja sa sobom, integracija itd. Na tom zadatku je i poginuo. Afere su nagrizale i njegovu vladavinu, nastavile se pod Koštunicom i Cvetkovićem. Srbija je išla korak naprijed dva nazad, dva naprijed jedan nazad. Pogrom Srba na Kosovu 2004, sporni ustav, paljenje ambasade SAD 2008, politička rehabilitacija nekadašnjih perjanica SPS, loše privatizacije, korupcija, teška ekonomska situacija, balansiranje između Rusije i EU. Vučićev okršaj sa tajkunima i korupcijom kasni čitavu deceniju. Sve je to podrivalo srpski pregovarački potencijal i ostavilo malo manevarskog prostora. Logično je da će Srbija vjerovatno popustiti. Često pominjana crvena linija iza koje Srbija neće i ne može nikad zaista nije povučena. Ni u Srpskoj Krajini, ni oko Sarajeva, ni tokom bombardovanja 1999, ni nakon proglasa nezavisnosti Kosova, NI DANAS. Kako reče jedan ruski analitičar srpski političari su sami prihvatili politiku štapa i šargarepe. Šta je alternativa? Odbijanje neprihvatljivh ucjena, okretanje Rusiji, saradnja sa azijskim gigantima. Samo to onda ne funkcioniše kao malo ćemo probati sa Rusima, pa ako ne ide opet ćemo sa zapadom. Nepoznanica je i koliko je Rusija zainteresovana za političku konfrontaciju niskog intenziteta na Balkanu. Putin dosta napora ulaže na sređivanje unutrašnjih ekonomskih i političkih prilika u Rusiji, a spoljnopolitički prioriteti su trenutno na pitanjima raketnog štita, korejske krize, sirijskog građanskog rata, iranskog nukl. programa itd.
Srbija konačno mora podvući crtu, pokazati da ima kičmu, odlučnost, odgovornost. Mora poštovati sebe, tekovine savremene civilizacije, svoje zakone, mora postići opšti nacionalni konsenzus o najvažnijim pitanjima. Uvažavanje velikih igrača na političkoj sceni ne znači i da treba da dopušta šepurenje trećerazrednih izaslanika i ambasadora po Beogradu. Možda je to najteži zadatak, ali ako ga ne savlada i sa Kosovom i bez njega pisaće joj se jednako.