Grah, pasulj, fažola – svejedno je, gladni smo!

Na splitskom Marjanu stvorila se neviđena gužva kod podjele pasulja. Nekoliko stotina, uglavnom penzionera, toliko se guralo oko stola da su organizatori u pomoć morali da pozovu policiju i gradsko obezbjeđenje.

Ljudi su se tukli, provlačili ispod stolova pa čak i padali u nesvijest.

“To je grozno. Nisam mogao vjerovati da je tolika glad, to je doslovce glad. Gledam žene fete kruha trpaju u torbe”, rekao nam je jedan od građana, a i ostali su bili iznenađeni cijelim haosom zbog kojeg je prekinuta podjela oko 3.000 porcija pasulja.

javni.me/index.hr

Comments

  1. MontiracOnLine says:

    Ovakvo nesto je bilo nezamislivo u SFRJ ali eto nije valjala.
    Sjetih se nestn onog brka kako cupa za glavu vojnika JNA iz transportera.Nijesam siguran ali cini mi se bjese to u Splitu.
    Sad ajte na Marjan i tucite se oko sledovanja,a i mi ce mo pod Goricu ne bojte se.

  2. najveci dometi seferejotske ekonomije i domaceg blagostanja su se ogledali u bonovima, par/nepar registarskim danima, redovima za osnovne namirnice i ponosnim gladovanjem i bacanjem kafe i duvana, dok se nijesu otkrlili krediti i samoupravljanje dobilo krila koja su ga salomila. svako onaj ko vjeruje da radnicki savjeti, sindikalni predstavnici i ideolosko-kolektivisticki gonici mogu da naprave dobro, stabilno, radno, prosperitetno, srecno i bogato drustvo, nek saceka jos koju godinu da se depees jos koji put trasformise ka tim ciljevima, samo da pronadju domacu naftu i gas jos jedan put, ili nek ide u vijetnam, da proba bar godinu dana.

    • Znaš i sam da nije tako, da su neke stvari funkcionisale dobro a neke nisu uopšte. Generalizacije te vrste su a) površne i b) tendenciozne – nešto kao filmovi Srđana Dragojevića :)

      Takođe, “krediti” koje pominješ su priča za publiku s početka devedesetih, kad je trebalo Jugoslaviju baciti u smeće a ljude u rat i ludilo – današnji tužni skup ex-Yu država je desetak puta zaduženiji od zajedničke nam domovine, ali MMF sada trpa kredite raznim “tehnokratama” Katnićima mnogo radije nego ondašnjim samoupravljačima.

      E, da, i srećan ti 1. Maj! :)

      • ja ne pisem esej, niti naunci rad, nego usput, povrsno i tendenciozno, narocito i namjerno tendenciozno, da popizdis makar za malo, jer znas da sam u pravu bez obzira na karikiranje.
        znas i sam da je bas tako bilo, redovi, cekanja na pumpama, voznja polovnih moskvica po par/ nepar registraskim tablicama- danima, da nije bilo kafe, da se satima cekalo za zejtin, slava mu i milost, za flasu od litra, da je narod pumpan ideoloskim smecem da bi trpio bolje sve promasaje skojevske ekonomske skole, narocito ako dogovornu ekonomiju ispali druga dogovornoekonomska strana, pa ne uveze nase djelove za neisporucene traktore i slicne price. ne sporim da je bilo dobrih dana, ne sporim da je opismenjavanje naroda fantasticno, mada je nasilan urbanizacija radi prekonocnog stvaanja radnicke klase od poluslobodnih seljaka unistila i klasu i seljaka, ne sporim da je bilo mirnih i srecnih dana za one koji nijesu zapamtili ratne i poratne zlocine, ne sporim da mi je bilo fino, jer nijesam znao nista, a interesovale su me mladalacke stvari i interesovanja.
        krediti su poceli prije devedesetih, krediti su bili neizbjezno zlo za naopaki samopravno- radnicki socijalizam, jer nije mogao sam dalje od ruke u spostveni dzep. i ta je prica isla sa namjerom da na kraju ipak zajebemo zirante i da nam se ako ne oprosti, makar prepolovi dug, pa smo zjanili i sebe i dug. finalna naplata kredita je druga prica, ali u svakom slucaju zivjelo se sa manje, dok nije otvoren merak na sve i sja, a to kosta i kad ti se nece. kreditori su uvijek zainteresovani prvo za svoj interes, pa onda za druge price, za razliku od nas, kojima su kreditori krivi za sve, a svoja nepocinstva i alobitnost i na svoje i na tudje ne brojimo.
        jugoslavija nije morala da nestane sa krahom samoupravljanja i socijalizma, ali su tako izabrale sve strane, pa je tako i bilo. jugoslovene nijesu pitali, jer su bili preci srbi, hrvati, slovecni, makedonci i naravno mi, a zajedno smo bjezali i uspjesno pobjegli od demokratizacije, po svaku cijenu koju cemo tek da placamo.

        ja sam svojim postenim roditeljima cestitao prvi maj, jer su zasluzili. tebi i slicnima ne mogu, jer nijesam siguran da ste zasluzili da vam se ista cestita, a kamo li jedan takav praznik. kad ustanete, prezreni na svijetu, onda cu vam vjerovat i cestitat, a do tada, …

  3. Nigdje nisam rekao da su krediti poceli devedesetih nego da je priča o prezaduženosti SFRJ bila jedan od glavnih “argumenata” svih nacionalista s početka devedesetih. Ta priča se i danas po inerciji poteže, iako je demantuje svaki potpis “tehnokrata” na dugove budućim robovlasnicima.

    Kažeš “tebi i slicnima ne mogu, jer nijesam siguran da ste zasluzili da vam se ista cestita”, i mislim da je to sasvim pošteno. Biće da je problem sa moje strane jer u nadmenosti ne vidim ništa provokativno, a u stavu “da popizdis makar za malo” ništa osim lijepe želje prosječnog Balkanca (koliko god amerikanizovan bio) spram života i zdravlja komšijine krave.

  4. ti me nagr(a)di na prvi maj, em povrsan i tendenciozan, em nadmen i nadasve amerikanizovan i jos mi cestita prvi maj, preko svega.
    dug je zivot, a opet, tako kratak za gubljenje vremena, ja sam ti najmanji problem.

  5. Kako je Željko Kerum pao s bicikle
    Boris Dežulović | 02/05/2012

    Projekt je priveden završetku. Ostalo je još samo s onoga Smojinog šatora nad Splitom skinuti natpis Cirkus, i postaviti novi: Supermarket Kerum. Pa u izlog postaviti luksuznu, trideset dva i pol metra dugačku jahtu Maiora 33.
    – Pošto van je ona jahta? – pitat će neki mlađi gospodin ženu na kasi.
    – Nije na prodaju, to je izložak – kratko će blagajnica.

    Malo dalje, prodavačicu će povući za rukav neka gospođa što se izgubila među dugačkim rafovima.
    – Skužajte, di su van građevinske parcele?

    – Koje van tribaju? – nervozno će prodavačica, pa pokazati rukom niz Velebitsku ulicu. – Stambene su van doli na Žnjanu, a poslovne na Dujmovači.

    – Molin vas – u to će neki stariji gospodin, pokazujući na prodajni centar Lora. – Ne vidin dobro, jel ovo cijena u kunama il u eurima?

    – U kunama, šjor. Rasprodaja je.

    Gužva u supermarketu

    Gužva je u Kerumovu supermarketu Split, totalna rasprodaja privukla je hiljade kupaca, gamižu među izloženim nekretninama, sudaraju se kolicima, nervozno psuju i žure da im netko ispred nosa ne odnese kakav poslovni prostor na sniženju.

    – Pošto van je ovi neboder? – pita sad neka malo jača žena, što se ugurala do frižidera.

    – Gospođo, stanite u red – nezadovoljno će netko otraga. – Mi smo pizde šta čekamo, a?

    – Jel van to Koteksov neboder? – pita debela opet niti ne trepnuvši, upravo zadivljujućom lakoćom prečuvši rogoborenje iza leđa.

    – Je, gospođo – umorno će prodavačica. – Piše van.

    – Pošto je?

    – Pedeset milijona – odgovori joj ova ravnim glasom, pa ga stavlja na rezalicu. – Koliko ćemo?

    – Šta ja znan, ne triba mi nego dva-tri kata.

    – Evo… malo mi je uteklo, ispalo je četri kata.

    – Daj joj cili neboder, nama ijonako ne triba – ironično će sad onaj glas otpozadi. – Mi ovdi stojimo iz zajebancije.

    – Oću vratit? – pita prodavačica onu debelu.

    – Ne, nema veze. Koliko je to?

    – Dvanaest milijona.

    Projekt je, rekoh, priveden završetku. „Ja sam trgovac nekretninama, a sve ovo mi stoji na lageru“, objasnio je novinarima Željko Kerum. „Odlučio sam, rasprodat ću nekretnine koje nisu u funkciji. Snizio sam cijenu, sve je oglašeno preko agencija, onaj tko je zainteresiran može pogledati.“ Ostalo je tako samo na šator postaviti natpis Supermarket Kerum, pa na one naplatne kućice u Dugopolju montirati električne kase i dovesti blagajnice.

    – Četristotriesšest milijona stodvanajst iljada sedanstočetrdesetdvi kune i osandeset lipa – reći će kasirka u naplatnoj kućici.

    – Uf – pogledat će gospodin u novčanik, pa u blagajnicu. – Jel može na rate?

    – Šjor, di će van duša? Hotel Marjan?!?

    Projekt je, eto, priveden završetku. Željko Kerum, gospodar Splita, došao je do kraja divlje spirale svojega strmoglavog uspona. Trgovački lanac, svoj ponos i diku, ustupio je Tommyju, očajnički prodaje svoj Rohbau Hilton, rasprodaje nekretnine po Splitu, ali i Zagrebu, Istri, Zadru i Kaštelima, na Braču i Čiovu, prodaje čak i ženino i nećakovo. Od nekretnina, kako stvari stoje, ostat će mu samo ona jahta iz izloga. Hiljadu eura goriva guta zvijer za sat vožnje, pa računa Kerum kako je možda ipak bolje da ostane nekretnina.

    Kao u onoj klasičnoj Kutlinoj metafori o biznisu kao vožnji bicikle – „ako prestaneš okretati pedale, pao si“ – Kerum je tako stao. Gurao je uzbrdo dok mu nisu utrnule noge, stale pedale, stao i naš biciklist, zaljuljao se trenutak-dva, pa pao i on i bicikla, prosuo se splitski gradonačelnik na širokoj aveniji kao žuta kesa puna španjolskih krumpira.

    Preselili u Dugopolje

    – Šjor, jel van triba pomoć? – priskočio je neki mladić.

    – Imaš dvajspet miljona eura za posudit do prvoga? – podigao je Željko Kerum raskrvavljeni nos s asfalta.

    – Neman.

    – Onda ne triba.

    Nema Željku Kerumu pomoći, i nije ljudima – izuzmemo li duševnog mladića što se sažalio nad odrpanim i krvavim biciklistom – pretjerano žao. Naprotiv, uživat će njegovi jučerašnji glasači, znamo mi naš svijet, prolazit će pored njega i naslađivat se njegovoj propasti.

    – Imaš kunu? – pitat će ih tip s olinjalom šiltericom na glavi.

    – Jel opet za hotel? – prijekorno će ga, s vidljivom nasladom u glasu, gledati šetači u voltu kraj teatra.

    Ne bi se ta stvar njih ni trebala odveć ticati, da nije zapravo na Kerumovoj totalnoj rasprodaji – bukvalno i metaforički – njihov grad. Konačni kraj Kerumova imperija, konac njegova strmoglavog biciklističkog uspona, završna je, terminalna faza propasti Splita. Ona divlja spirala uspjeha bila je zapravo tornado što je prohujao gradom, ostavivši ga i doslovno u ruševinama.

    Ostat će iza njega prazni, prašnjavi izlozi, table „Pazi! Ruši se fasada!“, siva kula hotela Marjan i nasuta zapadna obala, Žnjan pod Dražancem, da netko snalažljiv tamo organizira nastup pape Benedikta. Izgledat će, ukratko, slavni grad Split na svome tužnom kraju kao veliki, prazni dućan, viđali ste već takve, koji rasprodaju zalihe s lagera prije zatvaranja.

    – Molin vas, di držite zanatske radnje, obrte i te stvari?

    – Nema van toga odavno.

    – A hotela, jel ostalo šta?

    – Onaj doli. To nan je zadnji.

    – Marjan? Pošto je?

    – Petnajst kuna.

    – Šta ja znan…

    Projekt će tako biti priveden konačnom završetku, preostat će je još samo na prazni, prašnjavi izlog postaviti natpis „Preselili u Dugopolje“.

    Slobodna Dalmacija, 01.05.2012.

  6. MontiracOnLine says:

    Sasvim je besmisleno u bilo kojem kontekstu vrsiti bilo kakvo poredjenje stanja u SFRJ sa stanjem u ex-yu provizorijumima koje jos neko ima petlje nazvati drzavama.
    Dovesti pricu o izgladnjelim penzionerima u istu ravan sa voznjom auta i tocenjem goriva po sistemu par-nepar je glupost.
    Uporedjivati radnicke savjete sa Bordovima lopova i hostplera okicenim kupljenim magistarskim i doktorskim titulama moze samo neko ko je iz njihovih redova ili je operativac neke od stranih agentura ciji je doprinos urazbijanju Jugoslavije nemjerljiv.

    • zakasnio si, darko bulatovice mi je odavno na tragu, saznat oce za koga radim i koliko me oplacaju, il ziv nije.
      davati nadu raspamecenom narodu crnogorskom da je samoupravljanje bilo relano, ekonomski ostvarivo, uspjesno-samodovoljno, da je povratak u samoupravljanje put kojim treba ici, te takve nade pretvarati u komicne performanse protiv ove i ovakve vlasti, sa ciljem da bi bili skoro ista, samo kadrovski malo bolja vlast, noviji i boljiji depees i esdepees, je odvratno, beskrupulozno i nadasve ogavno. glupo nije, to moram da priznam, jer igra na neosvijescenost, neobavijestenost i odavno vodjenu i odgajanu poluinformisanost i nadasve totalnu izgubljenost obicnog crnogorskog covjeka i zene u danasnjem vremenu i prostoru. svako ko danas kuva i podgrijava tu corbu je mnogo gori zlocinac od svih na gomilu stranih faktora koji su razbijali jugoslaviju i samoupravljanje, a jugosloveni je junacki branili i bratski odbranili.

  7. “Pričali smo o nekoliko tema, a najvažnije nam je bilo kako poboljšati nezaposlenost”, rekao je Kerum.

    http://politika.hr/hrvatska/8642-kerum-s-ministrima-pregovarao-qpoboljsavanje-nezaposlenostiq

  8. Danas je Prvi maj Međunarodni praznik rada. Političari na ovim našim prostorima izlaze iz svojih raskošnih jazbina, dijele sirotinji karanfile, kese se u kamere i svi odreda zajedno sa robovima iz velike zdjele grabe svoju porciju graha.

    Upravo sam pročitala današnju udarnu vijest: “U Zagrebu podijelili čak 40 000 porcija graha”. Postoji i “naučno” objašnjenje, to je objavila Hateve, na Prvi maj se sirotinji dijeli grah zato jer je to kalorična hrana koja radnicima snagu daje pa onda oni mogu snažnije prionuti na posao.

    Posao? Tko danas u Hrvatskoj radi? Jesti grah i tako skupljati snagu imalo bi smisla samo ako bi se ona potrošila na svrgavanje gadova koji grah dijele. Drži li ova teza vodu?

    Da uništimo one koji dijele grah ostali bismo bez graha pa bi onda došli drugi koji bi krenuli dijeliti grah…Zato mirno žvačemo, podrigujemo, uživamo u sunčanom danu sretni što nam je pun trbuh?

    Zašto danas baš nikome i nigdje ne pada na pamet da Prvog maja organizira demonstracije? Ne demonstracije poput današnjih u Zagrebu. Neki sirotani dijele Vladi žuti karton, pa ako se Vlada ne prestraši onda će joj udijeliti crveni karton, pa ako se Vlada ne prestraši onda će joj dati plavi karton, pa ako…Toliko ima boja…

    Čemu sva ta preseravanja trubicama, kartonima, pištaljkama, transparentima, štrajkovima glađu, okivanjima u lance, suzama pred kamerama…Koga za to boli kurac?

    Bez posla si, nikad ga i nećeš dobiti, ministar lopina i drumski ubojica ti se ruga na engleskom i spominje kako se i u njegovoj Vladi “dešavaju sranja”, novinari se bazi oduševljeno smiju kao da upravo on nije jedno od većih sranja što se narodu u posljednje vrijeme dogodilo.

    Elem, Prvi maj je, ljudi. Neki mašu crvenim karanfilom, drugi dijele kartone, treći žderu grah…Nigdje krika, bijesa, onih koktela koji bi nam mogli ispuniti srce i unijeti svjetlost u naše gradove.

    Padamo na jeftine štoseve. Zar nije bolje grob nego rob? Ovo je život? Od graha do graha? Trubimo jednom godišnje a kruli nam svih ostalih dana.

    Naši nas robovlasnici poznaju bolje nego mi sami sebe. Što smo mi? Tko smo mi? Guzice, to smo mi. Svi oni milijuni koji su dali živote za ovo danas mora da se u grobu okreću.

    Trunuli su u zatvorima, krvavim noktima grebali po zidovima tamnica, odvođeni su u koncentracijske logore, bivali prebijani, davljeni, vješani, silovani, klani, spaljivani, utapani, kamenovani…Da bismo mi danas mogli u nekom šumarku…

    Da, okreću se u grobu te budale koje su ginule za ideale. Zato smo mi pametniji. Nećemo u zatvore, nećemo u logore, nećemo biti ni spaljivani ni silovani ni klani ni kamenovani.

    Mi smo ljudi modernog vremena, ljudi koji su spoznali granice svoje slobode. I uživamo u toj slobodi iz dubine naših prkna. Jednom godišnje prdimo na sav glas u slavu naših gospodara.

    Vedrana Rudan

    http://lupiga.com/vijesti/index.php?id=6918

    • U picku mile deve, odlican tekst!

      “Naši nas robovlasnici poznaju bolje nego mi sami sebe…Svi oni milijuni koji su dali živote za ovo danas mora da se u grobu okreću…Mi smo ljudi modernog vremena, ljudi koji su spoznali granice svoje slobode.”

  9. MontiracOnLine says:

    Svaka cast Duboki,
    nema dalje,sve je receno

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.