Žene koje niko ne vidi

Još uvijek nema pravde za žene žrtve silovanja za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Na to u svom najnovijem izvještaju upozorava Amnesty International ističući kako je vrijeme da vlada te zemlje ispuni svoju obavezu i osigura pristup pravdi, istini i reparaciji stotinama preživjelih žrtava.

Zločinci na slobodi

Prema riječima zamjenice programskog direktora za Evropu i centralnu Aziju u Amnesty Internationalu žrtve su i 20 godina nakon strahote koju su pošle bez odgovarajuće medicinske, psihološke i finansijske pomoći, a većina zločinaca je na slobodi.
Tek prije dvije godine, nakon dugotrajnih pritisaka lokalnih i međunarodnih udruženja, Vlada BiH obavezala se osigurati prava preživjelima donošenjem Nacionalnog programa za žene žrtve seksualnog nasilja tokom i nakon rata. Međutim, zbog političkog zastoja na državnom nivou, program još nije dovršen i usvojen. Na novoj je Vladi da sada usvoji taj program i sprovede ga u djelo.

Izvještaj Amnesty Internationala ističe da složen, slojevit i resursima siromašan pravosudni sistem BiH onemogućava napredak u prekršajnim postupcima negirajući preživjelima pravo na pristup pravdi. Amnesty International posebno se osvrće na slučajeve žrtava iz Tuzlanskog kantona koje se i danas prisjećaju tragedije koju su prošle.

Potresna svjedočanstva

“Preživjela sam. Ali samo ja znam kako. Veoma je teško živjeti, ali moram i dajem sve od sebe. Sve što radim, radim za svoju djecu, da bi oni imali bolji život i da ne bi patili. Ali moramo se boriti za svoja prava. Ne možemo čekati da nam neko drugi pomogne. Tako je”, kazala je I. iz Tuzle.

“Sjećam se svega, ali željela bih da se ne sjećam. Sjećam se mučenja. Tukli su me dok više nisam mogla ustati. Došli bi, odveli me i ostavili u prostoriji samu s muškarcem. Bila sam zatvorena tri mjeseca. Nisam znala gdje su mi djeca. Svaku noć sanjam o tome što mi se dogodilo. Čak i uz tablete sanjam iste snove. Vratila sam se u sinovu kuću. Živim s njim, njegovom ženom i njihovom petogodišnjom kćerkom. Jedva preživljavamo s mojom penzijom. Ovdje nemam ni zdravstveno osiguranje”, ispričala je M. koja se vratila u Zvornik, ali je do 2003. bila izbjeglica u Tuzli.

“Probudila sam se u bolnici u Zvorniku okružena srpskim vojnicima. Rekli su mi da mi je sin mrtav. Vojnici u bolnici su me mučili i zbog teškog premlaćivanja izgubila sam dijete. Nakon toga bila sam u tajnom pritvoru u tri različita logora u Zvorniku i u blizini Bijeljine, gdje su me više puta silovali”, svjedočanstvo je koje je L. ispričala Amnesty Internationalu.

javni.me/danas.hr

Comments

  1. Reciklirani Fantom says:

    Možda je bilo i onih koje su se budile okružene nesrpskim vojnicima …… postoji i ta bogohulna pretpostavka, pa neka ide na moju dušu ……

  2. MontiracOnLine says:

    Svaki zlocin treba kazniti,kako ove o kojima je rijec takodje i one o kojima ne zeli ili ne smije da se prica jer su ih pocinile “civilizovane” nacije nad nacijama bombardujuci prostor bivse Jugoslavije.
    A da,to je kolateralna steta.

  3. Kod nas su popularnost dobili gotovo svi akteri afere S.Č tako da o temama poput ove nemamo pravo pricati…

  4. Plannco Wallach S. says:

    kakve veze imaju silovane zene i avioni bombarederi, kretenu?

  5. Ne vjerujem da je manje Srpkinja ili Hrvatica silovano za vrijeme rata u Bosni. Njihove političke i kulturne elite, iako znamo kakve su, ipak nisu kreirale milje u kojem je poželjno da se žene javno hvale kako su silovane. Nisu kreirali milje u kojem ispalite granatu u svoj narod na Markalama samo da bi optužili nekoga drugoga, izazvali sažaljenje javnosti i politički profitirali. Milje u kojem sa istim motivom skupljate leševe širom zemlje i vozite ih za Srebrenicu ne bi li dokazali nedokazivo. Tako nas i ova nesretna žena obavještava kako su je silovali srpski vojnici. Kao da je od velike važnosti u činu nasilnog seksualnog odnosa etnička pripadnost žrtve ili silovatelja.

    U kontekstu ove priče, silovana žena je prije svega žrtva svojih političkih preferencija. Ne silovatelja, koji je kao posebna psihološka kategorija samom sebi žrtva.

    • Sekula , samo na ovom sajtu moguce se negirati genocid , relativizovati zrtve srpsko-crnogorske agresije i genocida. Zato Sekula , sjedi dje si , nijesi zlasuzio bolje , ni ti ni Crna Gora.
      Cudo je cetnicko nasledje .

  6. Postovani komentatori(ovo “postovani”,jedva prevalih preko usta)!
    Ja vas lijepo molim,pogledajte film Jasmile Zbaljic,”Grbavica”.Ostajem
    u nadi da bi, poslije gledanja tog filma,humani pristup komentarisnju
    ove tuzne teme izbio u prvi plan.

  7. Samo zlocinci i divlje zvijeri na bilo koji nacin opravdavaju silovanje kao poseban dehumanizovani akt nasilja. Ja tvrdim da su to psihopate.

    http://goo.gl/jdNx5

  8. Bibana, neka hvala, film neću gledati. Gledao sam na desetine sa sličnom tematikom, sličnim sponzorstvima, sličnim producentima i režiserima. Raspolućenost Bosne je samo odraz u ogledalu raspolućene svijesti njenog najbrojnijeg naroda. Misle da će, što više ovakvih filmova snime i što više leševa sahrane na srebreničkom groblju, načiniti veću štetu onima sa kojima bi da grade zajedničku kuću. To nas dovodi do zaključka da je verbalno najveći branitelj Bosne suštinski njen grobar. Paradoks nad paradoksima je to što bosanski muslimani projekat ubijanja svoje domovine ostvaruju, svjesno ili ne, vođeni tuđim interesima a ne svojim. Kao i uvijek kroz istoriju.

    Angus Jang, kada bi postojao hirurški tretman za uklanjanje srbofobije, ne bi bio pametniji ali bi bar jasnije vidio. Kada se u priči o silovanju u prvi plan stave etničke pripadnosti žrtve i nasilnika, stvar izlazi iz sfere društvene patologije i ulazi u sferu političke propagande. Ovako bih isto govorio kada bi se pojavila najezda srpskih ili hrvatskih žena koje pričaju o muslimanskim silovateljima.

    • Sekula, ja ne govorim o srbofobiji (za koju ne znam da li i postoji kao pojava).
      Bio sam decidan: “Samo zlocinci i divlje zvijeri na bilo koji nacin opravdavaju silovanje kao poseban dehumanizovani akt nasilja. Ja tvrdim da su to psihopate.”

      Govorim o nasilju nad zenama. Pogotovo u ratu.

      Ne zanima me koje su nacije (vjere nemaju-naravno), boje koze silovatelji u ratu, ali ja samo stavljam na uvid svjedocanstva zrtava i posljedice tih silovanja.

      Nemam problem da postavim bilo koje svjedocanstvo, i ako imas neki slican dokument ja te u potpunosti podrzavam da ga objavis.

      Medjutim, zvanicne medjunarodne komisije o ratu u BiH su izrazile da je silovanje korisceno u svrhu e-t-n-i-c-k-o-g c-i-s-c-e-nj-a i istrijebljenju pojedinih naroda.

      To ne kazem ja, to kazu relevantni strucnjaci, ciji se nalazi vjesto kriju ili ORKESTRIRANO politizuju da se ne bi saznao pravi uzrok uzasnog rata i uzasnih desavanja na teritoriji bivse SFRJ.

      • Plannco Wallach S. says:

        ovaj rat su vodili psihijatri, pacijenti su bili Srbi, a zrtve ostali… Srbi su josh uvijek pacijenti. samo se tako moze objasniti njihova “logika”.
        by the way… silovane su se samosilovale da bi zatim optuzili Srbe ni krive ni duzne. jak!

    • Sekula, latinica ti ne skriva bradu . Zrtve su 90 odsto bile Bosnjakinje , agresori su bili Srbi i Crnogroci. Niksicani su zulum cinili po Foci. Imenom i prezimenom se znaju brojni. A ti znas Niksicane, je li tako?
      Konstatuje samo , znas koji je posao obavio moj imenjak Simon Vizental!!! Evo malo podsjecanja na Focu.

      ,,Žalbeno veće Haškog tribunala odbacilo je danas(2002) sve osnove žalbi trojice osuđenih za silovanja i seksualna porobljavanja bošnjačkih žena u Foči i potvrdilo u celosti prvostepenu presudu: kako nalaze o krivici svakog od optuženih tako i zatvorske kazne koje im je 22. februara prošle godine izreklo Pretresno veće.

      Prvooptuženom Dragoljubu Kunarcu Žalbeno veće je potvrdilo kaznu od 28 godina zatvora, koja mu je izrečena zbog višestrukih silovanja bošnjačkih devojaka i njihovog “podvođenja” vojnicima koji su mu bilo podređeni. Zbog silovanja i seksualnog porobljavanja četiri devojke, među kojima je bila i jedna 12-godišnja devojčica, Radomir Kovač je osuđen na 20 godina zatvora, a Žalbeno veće je danas zaključilo da mu je ta kazna pravedno odmerena. Konačno, trećem optuženom, Zoranu Vukoviću je – zbog silovanja i mučenja 15-godišnje devojke – potvrđena kazna od 12 godina zatvora.

      Silovanja i seksualne porobljavanja bošnjačkih devojaka i žena u Foči, između aprila ‘92. i februara ‘93. godine, “bila su deo SISTEMATSKO napada protiv nesrpskog civilnog stanovništva”, u kojem su učestvovala trojica osuđenih – navodi se u sažetku presude koji je pred sudom pročitao predsedavajući Žalbenog veća, sudija Klod Žorda/Claude Jorda.

      Potvrđujući prvostepenu presudu, Žalbeno veće je zaključilo da su u njoj opravdano uzete u obzir činjenice da su trojica počinilaca bili učesnici u oružanom konfliktu kao i činjenica da su zločini koje su izvršili Kunarac, Kovač i Vuković “doprinosili ostvarenju krajnjeg cilja vojne kampanje” – ETNICKOM CISCENJU tog dela Bosni i Hercegovine od NESRPSKOG stanovništva.

      Presuda Žalbenog veća, istakao je sudija Žorda, “pojašnjava status silovanja kao ZLOCINA po običajnom međunarodnom pravu.”

      Cetnici ne priznaju ni dokumenta kao ni zrtve, ocito na primjeru vodje im Draze pa eto Sekula samo toliko. Pozdrav od Simona
      Kako tvoj Beckovic kaze-CERACEMO SE JOS, DOK SE ZLOCINCI NE POHVATAJU.

  9. ,,Očekivali smo da će “Sarajevska crvena linija” biti osporavana. Proces osporavanja je već jako dobro poznat: najprije osporiti ljude i institucije koji pominju zločin, zatim osporiti sam zločin i na kraju stvoriti metež koji omogućava zločincima da se sakriju. Cilj je prvo dovesti u pitanje smisao “Sarajevske crvene linije”, slijedeći korak je dovođenje u pitanje da je u Sarajevu ubijen 11541 čovjek, zatim slijedi da smo sami sebe granatirali, potom da nije ni bilo Opsade Sarajeva već da se radilo o građanskom ratu, i na kraju da je srpski narod bio žrtva mudžahedina u Sarajevu. ,,
    Haris Pasovic

    Ugledni sarajevski reditelj, Haris Pašović, odgovara na javne napade upućene na račun manifestacije “Sarajevska crvena linija” – svojevrsni rekvijem za sve poginule Sarajlije tokom najduže opsade u modernoj istoriji čovječanstva, a koju priprema povodom obilježavanja njene 20-godišnjice.

    PROCES OSPORAVANJA o kome govori postovani Haris Pasovic primjenuje dobar dio vas ovdje, Prepoznajte se sami.

    • Sekula, ako imas namjeru da raspravljamo o silovanjima iz Osmanskog carstva odmah cu ti reci da nisam sagovornik za to, jer prosto moja logika ne moze da ide u tom smjeru da se bavim jednim drugim vremenom, jednim drugim sistemom vrijednosti, i jednim drugim civilizacijskim rezonom i uporedjujem ga sa savremenim zivotom.
      Ja sam govorio o zrtvama silovanja od prije 20-ak godina i zrtvama koje svjedoce o tome, kao i o cinjenici da se zlocinci-silovatelji nalaze i danas na slobodi, zasticeni od vlasti koja ima odgovornost prema tim zrtvama.

      Ja sam, naiskrenije, na strani zrtava bilo kog naroda koje su ni krive ni duzne prezivjele strahotu i nedvosmisleno sam za to da ti zlocini budu istrazeni i rasvjetljeni do kraja. Sa gnusanjem citam komentare koje objasnjavaju da se jedan zlocin desio zbog nekog drugog koji se nekad desio, jer je na neki nacin sama komparacija pokusaj trazenja opravdanja za to.

      Kako neko svoje interese trazi pod skutima drugih, to je politicko pitanje. Da li ce se neko poniziti i za novac zaboraviti zrtve, da li ce uraditi ovo ili ono … ni malo me ne interesuje.

      Ja govorim o stvarnim zlocinima i o stvarnim zlocincima koje osudjujem kao i one koje ih relativizuju i amnestiraju.

  10. Iako vrijeme Osmanlijskog režima često doživljavamo kao zločinačko i tlačiteljsko, lako se može naći u istorijskim svjedočanstvima dokaza o posebnoj etici domaćih muslimana. Čak i u Primjerima čojstva i junaštva M. Miljanova, zastupljeniji su od pravoslavaca. Ta etika se, posebno u zadnjih stotinjak godina, voljom njihovih elita jako podriva. Da nije tako, ne bi danas bilo na desetine žena koje javno govore o svojoj najdubljoj intimi. Ne bi sebi dozvolili da Zapad njihovu ratnu traumu šminka i preuveličava za svoje političke potrebe ucjenjivanja Beograda ili Zagreba. Ne bi bila ispaljena granata na onaj narod na Markalama. Ne bi se uzimao novac od crnogorske vlasti kao odštetu za pobijene ukućane. Ne bi se podržavala ista i njeni propali projekti. Ovdje ne govorim o običnom narodu, govorim o elitama koji su kreirali takav milje, elitama koje još od odlaska Osmanlijske vlasti nikako da se okrenu sebi već konstantno uprežu svoj narod u službu tuđih interesa. Nekad su to bili Austrougari, nekad Hrvati. Danas je to “međunarodna zajednica”, taj iskreni saveznik, koja je mogla u Srebrenici da ih spasi ali to smišljeno nije uradila. Isto kao što može da im napravi funkcionalnu državu ali to smišljeno ne radi.

    Upravo zbog svega ovoga Anguse, nema toliko Srpkinja ili Hrvatica koje govore o silovanju. Sramota ih je, između ostalog. A I niko ih ne ohrabruje. Moji komentari su, kao što vidite, posvećeni prije svega politici bosanskih muslimana. Upravo zato što je etničkim etiketiranjem tekst došao u sferu politike. Sad vidim da su neki komentatori, zbog površnog čitanja ili zle namjere, moje stavove protumačili kao (č)etnički motivisanu podršku silovateljima. Šta da kažem tim ljudima, šta da im kažem tim pčelicama a da ih ne uvrijedim?

  11. Da te nije Srebrenice…
    Hariz Halilović | 14/03/2012

    Mnogi preživjeli Srebreničani, od one šačice povratnika u Podrinju do onih rasutih od Vogošće do Melbournea i St. Louisa, već se spremaju za julske dženaze “pronađene” rodbine. Za veliki broj njih dženaze su se svele na pokopavanje pojedinačnih kostiju, jer sve je manje kompletiranih “tijela”, ekshumiranih i skupljenih diljem Podrinja.

    Dok je za neke Srebrenica sporadična, a za neke aktualna tek jednom godišnje, za preživjele Srebreničane to mjesto je puno više od simbolike, stava, “teme” i političke “reklame”. Životi preživjelih Srebreničana se odvijaju prema srebreničkom kalendaru u toku cijele godine, bez ozbira koliko daleko od svog srebrenog zavičaja imitirali življenje. A kad je u pitanju Srebrenica u nacionalističkim diskursima onih što ništa drugo ne nude osim svojih unikatnih nacionalnih zrnaca, danas imamo prilično paradoksnu situaciju i u dijelu srpskog i dijelu bošnjačkog nacionalnog korpusa – kako u zemlji, tako i u dijaspori.

    Pod tepih Šumske

    Srpski nacionalisti – od Tokyja, preko Beograda i Banje Luke, pa sve do Toronta – danas bi radije da se “Srebrenica nije desila”, da se nekako prošlo bez tog genocida. Ali ne zato što im je baš žao srebreničkih dječaka, koji bi danas bili očevi, a sad ih više nema, nego čisto da im bude lakše svijetu zamazati oči. Jer, eto, ubijalo se stihijski, hinjski, sporadično, na neviđeno – a ne džuture, planski i genocidno. Statistički gledano – a ljudi vjeruju u statistike – kada, naprimjer, 11.000-i-nešto oborenih meta u ljudskoj formi (veličina raznih) rasporediš na 1.425 dana opsade Sarajeva, ispadne tek oko osam ubijenih dnevno. Skoro pa zanemarljiv broj koji bi agilni statističari RS-a lako pripisali prirodnim katastrofama, zarazama, malariji i drugim stihijama.

    Što ne bi pokrila ovakva statistika, pokrile bi one “krvave lutke” na Markalama o kojima Dodik i ina RS svita još uvijek ispredaju krvave bajke. S druge strane, onih 8.000-i-nešto Srebreničana pobijenih u pet dana jula 1995., kako god da prelomiš, ispadne preko hiljadu života u jednome danu. Puno dnevne statistike, čak i kad se prikaže grafikonima i drugim statističkim apstrakcijama ljudskih života, kako su to profesionalno, a ipak ljudski, uradili Mirsad Tokača i njegov Istraživačko-dokumentacioni centar. Mimo ove dvije “statističke priče” o Sarajevu i Srebrenici, postoje još desetine, i stotine, i hiljade zataškanih, zabašurenih, pokopanih i prekopanih statistika, uspješno zametenih pod tepih Šumske. Samo da nije te Srebrenice!

    Srebrenica se nastavlja negirati čak i nakon što su se neki od najžešćih mrzitelja onoga što Srebrenica simbolizira javno pokajali. Pored neprevaziđene (lažne) pokajnice Biljane Plavšić, još jedan “genocidlija” se gorko kajao nedavno u Haagu. Da li je zločinac Nikolić pokušao slijediti učiteljicu Plavšić pa dobiti nagradno odsustvo i skraćenje haaškog roka, ili mu je konačno došlo iz dupeta u glavu koliko je ništavilo, ne znam. A ako si ikad nekadašnji nastavnik Nikolić dozvoli da normalno razmisli, shvatit će da samo najveće ljudske hulje i kukavice mogu učestvovati u ubijanju svojih bivših đaka. Kaže Nikolić da je prepoznao svoje učenike među srebreničkim dječacima pa je zatražio da ih ne ubijaju odmah tu u Bratuncu, nego par kilometara niže: u Kravici, Kasabi, oko Zvornika, Pilice, Branjeva. Koje milosrđe!?

    Bez obzira na upitnost ovakvih vrsta “žaljenja”, i pokajnik Nikolić i mnogi njemu slični bi danas ipak radije da se “Srebrenica nije desila”, ili da se nije desila baš u pet dana, ako ni zbog čega drugog onda statistike radi. Dok se jedni kaju, drugi glavu zabijaju u pijesak; mnogi srpski političari nastavljaju bezočno lagati kao u epohi Karadžića, Mladića i Miloševića. Oni to naravno zovu politikom i diplomacijom, a u biti je to odvratnija i kriminalnija rabota od one vozača kamiona i bagera, koji nisu ubijali ali jesu skrivali tijela srebreničkih žrtava, pravdajući se da su samo radili svoj posao.

    Ivicu u maricu

    Dok je proces skrivanja i prekrivanja žrtava u Podrinju uglavnom završen, s istom se predanošću i s istim ciljem, dakako i u ime istih politika, nastavljaju skrivati i iskrivljivati činjenice o Srebrenici, kako u Dodikovom RS-u i Tadićevoj Srbiji tako i diljem svijeta – čak i u Australiji! Naime, 16. februara ove godine, Parlament Australije je jednoglasno izglasao Rezoluciju o Srebrenici, dokument u kojem je u osam tačaka sažeta suština srebreničkog genocida: ko je ubijao, ko je ubijan, zašto, koliko, kada, i ko je to sve već pravosnažno utvrdio. Ovim moralnim činom 150 australskih parlamentaraca Australija se svrstala u niz drugih zemalja koje su usvojile slične deklaracije o Srebrenici (svakako ne i Srbija sa svojom mlakom, relativizirajućom i nedorečenom “deklaracijom“).

    Dok su se australski parlamentarci spremali da usvoje Rezoluciju, predloženu u novembru prošle godine, Srbija je učinila sve što je mogla kako bi spriječila usvajanje Rezolucije u ponuđenoj formi. U tu svrhu Tadićeva diplomacija je posegnula za istim onim masama i institucijama koje su tako zorno, što u ljudstvu što u logistici, učestvovale u onome o čemu Rezolucija govori. Odmah nakon što je obznanjena nakana Australije da izglasa Rezoluciju o Srebrenici, aktivirana je Ambasada Srbije u Kanberi, odnosno ambasadorica Neda Maletić, te na noge dignuta Srpska pravoslavna crkva i nemala srpska dijaspora. Povedena je prava kampanja protiv Rezolucije – uz peticije, pritisak na parlamentarce, medijsko bombardiranje, dodvoravanje opozicionim strankama i srbovanje na javnim mjestima – kako bi se spriječilo ozvaničenje istine o Srebrenici na ovom kontinentu, na kojem se skrasilo i oko hiljadu preživjelih Srebreničana.

    Koliko je Srbiji bilo važno da Rezolucija ne prođe, u prilog govori i činjenica da se, kao slučajno, u Australiji iznenada obreo i potpredsjednik Vlade Srbije Ivica Dačić. Jedino što se zna da je ovdje radio jeste da je u pratnji Maletićke obilazio parlamentarce i ministre, kako one na vlasti tako i one u sjeni, odvraćajući ih od usvajanja “pogrešne” Rezolucije. U predasima između uzaludnog obijanja vrata australskih parlamentaraca, Dačić je našao vremena i da napali široke srpske mase u Australiji poznatom retorikom negatora genocida. Iako je dobar dio tih masa poznat po svom političkom angažmanu, oličenom u nasilnim i ultranacionalističkim ekscesima u Australiji, Dačić im je zamjerio na nedovoljnom uplitanju u politiku Australije, izjavivši za beogradski Danas: “U susretu sa našim predstavnicima u Australiji isticao sam da naša dijaspora može bolje da se organizuje, jer ih ima više od 100.000, a druge dijaspore, kojih ima manje, imaju više političkog uticaja.” A znano je da je, u skladu s instrukcijama i željama iz matice, srpska dijaspora itekako vidljiva u Australiji – što po četničkoj ikonografiji i redovnom nasilju na Australia Open, što po veličanju ratnih zločinaca Mladića i Karadžića na javnim mjestima poput onog na stadionu F. C. Victory prošle godine, kada su dospjeli u policijske marice i na prve stranice svih australskih medija.

    Umjesto da smiri strasti razularene dijaspore, te da podvije rep po povratku u Srbiju, Ivica Dačić je ponosno izjavio: “Pokušao sam da sprečim usvajanje rezolucije u australijskom parlamentu.” Htijući valjda da kaže, kako se za ovakve “časne” stvari, tj. negiranje genocida, vrijedi boriti čak i na drugom kraju svijeta, i čak i kad se gubi.

    Bošnjaci imam vas u šaci

    Ono što je paradoksalno u vezi sa Srebrenicom, odnosno genocidom počinjenim nad podrinjskim Bošnjacima, jeste da je bošnjačkim nacional-oportunistima, onima koji su, vođeni isključivo materijalnim i (ne)moralnim okorištavanjem, metamorfozirali od nevažnih marginalaca do nacionalno-nekoga, genocid postao njihovo privatizirano političko ruho. Ovdje, također, vrijedi neka obrnuta proporcionalnost: što su fizički (dakle i genetski) dalje od kostiju i DNK onih koji se iskopavaju iz masovnih grobnica, sklapaju po laboratorijma i pokopavaju u Potočarima, to se njih srebrenički genocid kao još više tiče, još više je “njihov”!

    U toj svojevrsnoj privatizaciji i otuđivanju srebreničkog genocida se ističu mnogi, a svakako vodi medijski konglomerat utemeljitelja Fahrudina Radončića, koji samo što se još nije proglasio generalnim pokroviteljem genocida. Naime, taj beskrupulozni medijski manipulator, poslovni partner Miloševićevih financijera i nekadašnjii mali od palube onih koje tako zdušno odnedavno pljuje, smatra kako ima ekskluzivno pravo na trivijalizaciju genocida kroz “reklamiranje” i zloupotrebu srebreničke tragedije u svojim glasilima žanra političke pornografije. U nastojanjima do odvrati pažnju od svojih poslovnih, političkih i kriminalnih mahinacija, a sve u želji da zakormilari napuklom nacionalnom lađom i usmjeri je u sasvim izvjesnu propast, tom deranu iz Berana, mini megalomanu i vlasniku kula do oblaka, svako sredstvo opravdava cilj.

    Nakon što je, na putu do Sarajeva, nekadašnji izvršni sekretar Opštinskog komiteta Saveza komunista Titograda spalio partijsku knjižicu, u čaršiji u koju je doselio uspješno je privatizirao Boga, pa zašto ne bi posvojio i genocid? I na jednom i na drugom se očigledno da dobro zaraditi. Über-Bošnjaku Radončiću, a ima ih još poput njega, da se nije desio srebrenički genocid valjalo bi ga izmisliti – jer taj se “simbolični kapital”, sačinjen od života imaginarne mu subraće, lako da konvertirati u sve druge stvarne vrste kapitala i pretvoriti u političku (nad)moć samoproglašenog bošnjačkog “utemeljitelja” i “pokrovitelja”. Suvišno je reći da ovom “pokrovitelju genocida” niko nije nastradao u Srebrenici, čak niko koga je eventualno mogao upoznati u vojsci ili na fakultetu.

    Sporna dijaspora

    Slično stanje vlada i u bosanskoj, odnosno bošnjačkoj dijaspori – jer nije samo srpska dijaspora ogledalo matice, barem ne kada je Australija u pitanju. To jadno stanje se još jednom jasno pokazalo ovih dana, tj. neposredno nakon usvajanja Rezolucije o Srebrenici u Parlamentu Australije. Naime, i prije nego što se osušila tinta na potpisanom dokumentu, već se počelo s prisvajanjem i monopoliziranjem zasluga za izglasavanje Rezolucije. Zahvaljujući vremenskoj razlici, posjetitelji raznih portala u BiH, poput Sarajevo-x.com, već su istoga dana, dakle 16. februara, mogli pročitati priopćenje o tome kako je “tri godine od pokretanja procesa, Parlament Australije usvojio Rezoluciju o Srebrenici. Današnji čin usvajanja rezolucije bio je samo posljednja karika u dvogodišnjim diplomatskim aktivnostima i lobiranjima koja je pokrenulo i vodilo Vijeće bh. organizacija Australije”.

    Neupućeni čitatelji su sigurno pomislili: svaka čast tom “Vijeću bh. organizacija Australije”, zamišljajući valjda neki AVNOJ, ili barem ZAVNOBiH, svakako nešto važnije i moćnije od Vijeća ministara, u toj tamo dalekoj bh. dijaspori. Nažalost, ovo priopćenje, puno neistina i poluistina, nije imalo za cilj samo ugrabiti muštuluk u BiH, nego i pokupiti poene na bošnjačkoj političkoj berzi gdje sve vezano za genocid ide kao halva. Najprije valja reći da to famozno “Vijeće” nije nikakvo “krovno tijelo” bh. dijaspore u Australiji, kako se predstavlja, nego jedna uža interesna zajednica nekoliko pojedinaca i doživotne “predsjednice Vijeća” gospođe Senade Softić-Telalović.

    Pored toga što je uzurpirala pravo da govori u ime bh. dijaspore Australije (jedno vrijeme i bh. dijaspore svijeta!!!), gospođa Softić-Telalović je također uzurpirala i srebrenički genocid na južnoj hemisferi i sebi dala ekskluzivno pravo na komemoracije Srebrenice u Australiji. Uz redovne komemoracije koje svakog 11. jula organiziraju preživjeli Srebreničani u Melbourneu, predsjednica “Vijeća” već godinama, na isti dan, organizira alternativne “centralne” komemoracije Srebrenice – priredbe bez Srebreničana, ali s puno više sjaja i kičastog “protokola”. Sve se to onda putem, na prvi pogled sasvim dobronamjernih, priopćenja rastelali istoga dana u dalekoj Bosni s ciljem da se uknjiži poneki nacionalistički bod na račun Srebrenice. Ambiciozna predsjednica “Vijeća”, kći ekonomskih imigranata porijeklom iz Zenice, također nema nikakve veze sa Srebrenicom, a ni s ratom u BiH, jer ista je odrasla u Australiji, gledajući rat u dalekoj Bosni samo na televiziji. Ali, bez ozbira na ove činjenice, njoj se i rat i Srebrenica uvijek dešavaju u prvom licu; a svakako su joj puno korisniji nego bilo kojoj preživjeloj srebreničkoj majci koju je nesreća golema dovela na ovaj dio svijeta.

    Ambasada (konačno) radi svoj posao

    Helem, slijedom događaja, što bi rekli novinari u nedostatku originalnije fraze, autor ovog teksta je kontaktirao ključne aktere u donošenju Rezolucije o Srebrenici, uključujući i australske parlamentarce Grahama Perretta i Michaela Danbya, koji su – uz parlamentarca Eda (Edhema) Husića, političara koji je “naše gore list” – bili najaktivniji u promoviranju Rezolucije, i čiji su govori u Parlamentu odagnali svaku trunčicu sumnje vezanu za ispravnost ove odluke, ukoliko su je neki članovi Parlamenta eventualno imali. Kontaktirani parlamentarci su pismeno potvrdili da proces usvajanja Rezolucije nije trajao nikakve tri godine, nego da je ideja prvi put predstavljena u julu 2011. te da je cijeli proces bio veoma gladak, brz i nekontroverzan.

    Nakon sastanaka s kolegama u augusta i septembru, Michael Danby je već u oktobru zvanično predao prijedlog Rezolucije na parlamentarnu proceduru. Tvrdnje da je proces trajao tri godine sugeriraju da je bio dug, težak i kontroverzan, što značajno derogira iskrenu opredijeljenost članova Parlamenta Australije za usvajanje ove rezolucije. Parlamentarci Danby i Perrett – kao ni zvanično pismo upućeno ovih dana Parlamentu BiH od strane Petera Slippera, u ime Parlamenta Australije – nigdje ne spominju nikakvo “Vijeće”, niti doprinos predstavnika “Vijeća” u bilo kojem dijelu pripreme i donošenja Rezolucije. Jedino ime koje spominju i kome se zahvaljuju jeste dr. Damir Arnaut, aktualni ambasador BiH za Australiju i Novi Zeland, koji je, kako saznajemo, ne samo pokretač nego također i autor prijedloga teksta Rezolucije, usvojene uz jednu jedinu korekciju, koja ni u kojem slučaju na mijenja njen karakter.

    Odbijajući da se upušta u medijsku polemiku na ovu temu, ambasador Arnaut kaže da je samo radio svoj posao te da o svom radu redovno odašilje depeše ministarstvu vanjskih poslova BiH. Ono što jedino ostaje kontroverzno u svezi najnovije Rezoluciji o Srebrenici jeste činjenica da je kružok pompeznog imena “Vijeće bh. organizacija Australije” čak opstruirao skupljanje potpisa podrške Rezoluciji prije nego je ista usvojena u Parlamentu Australije. No, to nije spriječilo “Vijeće” da se samo pohvali nepostojećim zaslugama za izglasavanje Rezolucije o Srebrenici. I tu se priča očigledno ne završava, jer Srebrenica nastavlja proizvoditi paradoksalne efekte u profanoj (zlo)upotrebi dnevne politike – kako u zemlji, tako i u dijaspori, kako u odbrani nenapadnutoga Srpstva, tako i u lažnom dušebrižništvu za Bošnjaštvo.

    BH Dani, 09.03.2012.

    Peščanik.net, 13.03.2012.

    • Plannco Wallach S. says:

      nekad kad chitam bosanske novine namece mi se misao … najpametniji Bosanac je bosanski konj. pochevshi od terminologije koja im je vjeshto podmetnuta, a oni je neznaveno prigrabili, Bosanci su ga vaskoliko popushili… i tome se pushenju ne vidi kraja. prelazi im u uzivanje, izgleda.

  12. Angus Jang, osuda bilo kakvog nasilja nad ženama je valjda na default, posebno seksualnog. Upravo je politizacija i davanje etničke komponente silovanju najveća relativizacija toga zločina. To je bila poenta mojih reagovanja. Zloupotreba realnih trauma u političke svrhe.

  13. Fantom, Seki Σεράγεβο γράφει με το ψευδώνυμο Σάιμον.

  14. Plannco Wallach S. says:

    by the way …”dijaspora” je kako joj samo ime kaze jedna ogromna kenjaza.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.