Damir Nikočević: Istraživačko i Crna Gora

Građanski rat, etnička čišćenja, masovni progoni, genocid rezultat su mnogih nacionalizama koji su stavljeni pod tepih stvaranjem bivše države. Period osvješćivanja na našem prostoru bio je dug i traje i danas. Nemogućnost i nepostojanje želje za suočavanjem sa prošlošću i danas održava u životu mnoge istorijske konflikte. U cijeloj političko-etničko-socioekonomskoj zbrci, mediji su bili glavni promoteri i sponzori sukoba. Danas, dvadesetak godina nakon konflikta, postavlja se pitanje: gdje se nalazi istraživačko novinarstvo i da li je ono uopšte stvarano na ovim prostorima? Primjer zemalja bivše Jugoslavije otvara mnogo pitanja, još više odgovora i beskonačno mnogo intepretacija.

Tranzicija je odlika društava šokiranih novostvorenom sistemskom zbiljom. Vlasnici medija više nisu samo države, već i pojedinci, zatim grupe ljudi iza kojih nerijetko stoji i prljavi kapital. Ratno profiterstvo iznjedrilo je mnoge medijske magnate koji dominiraju našom svakodnevicom. Fakat je da za vrijeme socijalizma nije postojalo istraživačko novinarstvo, tj. nije smjelo postojati. I za najmanju slovnu grešku padale su mnoge novinarske glave. Danas politički obojeni ili na drugoj strani tržišno orijentisani guše svaku moguću istraživačku inicijativu. Politička obojenost medija, na jednoj strani, rezultira miniranjem političkih protivnika i potencijalnim istraživanjem prljavih radnji suparnika. Međutim, to se ne može nazvati istraživačkim novinarstvom, jer je nastalo u nečijem političkom interesu. Sa druge strane, tržišno orijentisani mediji, u želji za opstankom, neprekidno tragaju za profitom. Trka za senzacijom postala je klasična atletska disciplina, dok je potencijalna zarada postala nedostatna za bilo šta drugo osim za isplate zarada medijskim djelatnicima. Istraživačko novinarstvo kao najglorifikovaniji oblik novinarstva trpi jer iziskuje obimna finansijska sredstva, vrijeme, profesionalni stručni kadar. Nagla amerikanizacija balkanskog medijskog tržišta praćena kapitalizacijom, tj. privatizacijom stvorila je princip trenutačnosti. Nestrpljivi vlasnici medija ne žele izgubiti parče torte koje im može biti oduzeto dok na njemu traže šlag ili pak jagodu na šlagu.

Kada govorimo o temi istraživačkog novinarstva, ne smijemo zaobići politiku. Politika je glavna kočnica, ali ujedno i glavni pokretač novinara-istraživača. Zdravi politički ambijent stvara i slobodu bavljenja istraživačkim novinarstvom. Države bivše Jugoslavije su nakon sloma socijalizma doživjele nešto sasvim drugačije. Stvaranje medijskog monopola sumnjivim kapitalom na prostorima bivše države kreiralo je zatvorenost prema istraživačkom novinarstvu. Zapošljavanje politički podobnih novinara i sabotiranje onih nepodobnih stvorilo je neposredno nakon rata jedan savršen sistem okovan kandžama političkog nacionalizma. Strah i manjak hrabrosti bilu su prepreka većini novinara da se istraživanjem suprotstave novostvorenim populističkim vođama. Pojedinci koji su i pokušali da se suprotstave su ubijeni u klasičnom balkanskom scenariju, primjer Pukanića. Pukanić je ubijen, a njegov „Nacional“ utišan. Kako već dvadesetak godina živimo duh tranzicije, njom uspješno i koračamo. Približavanjem jednoj nadnacionalnoj instituciji kao što je Evropska unija stvaramo uslove za implementaciju i primjenu medijskih standarda, zakona i regulativa koji predstavljaju zeleno svjetlo za istraživačko novinarstvo. Emisija „Insajder“ na beogradskoj televiziji B92 jeste primjer navedenog. Država se, istina pod pritiskom Evrope, konačno okreće interesu zajednice, a ne interesima pojedinca, te staje u zaštitu autorke emisijeBrankice Stanković. Mnogi rukovodioci su smijenjeni, mnogi političari zaboravljeni, mnogi sudski procesi napokon inicirani, mnogi profiteri osuđeni. Još ekstremniji primjer je Hrvatska, gdje je uhapšen bivši premijer Ivo Sanader. Brojna nagađanja medija oko cijene njegovih ručnih satova, čini se, nisu bila neopravdana, te mu se trenutno sudi o višemilionskoj korupcijskoj aferi.

Još jedna činjenica koja ne ide u prilog istraživačkom novinarstvu na našim prostorima je nepostojanje ili nezainteresovanost javnog mnjenja. Dok ogroman dio građanstva živi na ekonomiji duga, gdje novac sve više predstavlja zaduživanje putem bankovnih kartica i dok je borba za opstanak sve surovija, ujedno je i teže „odraditi“ bilo kakvo podrobnije istraživanje koje bi moglo zainteresovati publiku.

Nepostojanje novinarske kolegijalnosti, zatim dihotomija u okviru samoregulatornih tijela otvara put za kršenje novinarske etike. Senzacionalizam mijenja informaciju, profit mijenja interes. Postojanje istraživačkog novinarstva u velikoj mjeri zavisi od samih novinara. Novinarska profesija mora prije svega da „očisti“ svoje redove i osvijesti se da bi mogla da „čisti“ prljava dvorišta moćnika i na taj način tumači građanima društvenu realnost. Crna Gora već godinama odbija prosidbu istraživačkog novinarstva.

izvor: tragom.me