Bazdulj: Bilo jednom u Alepu

Gledam u subotu ujutro veliki naslov na drugoj stranici Politike i mislim na Othella, Shakespearea i Nabokova.

Ne, nije u Politici rubrika kulture prebačena na drugu stranicu. Članak o čijem naslovu je riječ nema (direktne) veze s književnošću i bavi se gorućom globalnom temom danas: stanjem u Siriji. Naslov je po dobrim starinskim žurnalističkim običajima kratak; sastoji se od samo dvije riječi i glasi doslovce ovako: Razoren Alepo.
Članak je kompiliran po izvještajima svjetskih novinskih agencija i bavi se eksplozijama dvaju automobila bombi u Alepu u kojima je poginulo 25 vojnika i civila, a 175 ih je povrijeđeno. Alepo je, podsjeća svoje konzumente agencija Reuters, drugi po veličini grad u Siriji, uglavnom pošteđen sukoba u prethodnih 11 mjeseci, mada posljednjih sedmica nasilje i tamo biva sve učestalije. Alepo je grad sa više od milion i po stanovnika, no dosad je, eto, manje stradao nego, primjerice, tri puta manji Homs (Što, naravno, ne znači da je Homs mali grad; uostalom, veći je od Sarajeva, najvećeg grada u Bosni i Hercegovini). 

U godini u kojoj se navršavaju dvije decenije od početka rata u Bosni i Hercegovini, od početka opsade Sarajeva, od krvavog proljeća i ljeta 1992. godine, kada su – uz izuzetak jula 1995 – zločini u našem ratu bili najsvirepiji i najmasovniji, u Siriji se, uz posvemašnju ravnodušnost svijeta, dešavaju slične grozote. Jedan od ključnih lajtmotiva u svim lokalnim komentarima i analizama našeg rata, lajtmotiv što se javljao neizostavno nalik na ustaljene epitete u narodnim pjesmama, bila je rezignacija jer svijet, eto, ništa nije naučio iz Drugog svjetskog rata i sve sile kasnijih ratova. Dio te rezignacije bila je osuda svjetske ravnodušnosti. Govorilo se: za razliku od svih prethodnih ratova, ovaj put ljudi na Zapadu ne mogu reći da nisu znali, jer se snimci na kojima se jasno vide masakri, spaljena sela, izbjegličke kolone direktno prenose do televizijskih ekrana u njihovim toplim domovima. Prošlo je tek dvadeset godina, a dostupnost informacija je neuporedivo veća nego u posljednjoj deceniji dvadesetog stoljeća. Satelitsku televiziju kao simbol napretka u toj sferi zamijenio je internet. Ipak, sve velike priče o nesumnjivom napretku na terenu “humanitarnog prava” ukazuju se kao demagogija. Kao i devedesetih godina prošlog vijeka, i danas postoje humanitarne krize koje se koriste kao motiv za intervenciju koliko odmah, one kod kojih je nužno da dođe do malo ozbiljnijeg krvoprolića da bi se iko politički zainteresovao, kao i one u koje nikom ne pada na pamet da se umiješa.

Ponovo se otkriva i impotencija Savjeta bezbjednosti. Ministri i portparoli (zvanični i nezvanični) takozvanih velikih sila i dalje su skloni patetičnim deklamacijama u kojima se često javlja fraza “patnje nevinih civila”, no te su patnje u njihovim političkim igricama najsitnija moguća “moneta za potkusurivanje”. Ako, pak, s dijagnoze globalnog licemjerja, fokus prebacimo na lokalnu hipokriziju, slika dobiva i nove valere. Bosanskohercegovačka ulema, a ni dobar dio svjetovne inteligencije tu nije previše drugačiji, uvijek je spreman na monologe o “jeftinoći muslimanske krvi”, na zgražavanja nad zločinima u kojima su muslimani žrtve, a nemuslimani počinioci. U situaciji kakva je današnja sirijska, gdje muslimani ubijaju muslimane, glas im je uvijek tiši. Tiranija Bashara al-Asada (kao i Gadafijeva ranije) ne tangira previše njihove tankoćutne duše, inače tako sklone svakovrsnom moralisanju, naročito onom apstraktnog tipa. Postoji, međutim, i nešto širi tip hipokrizije. Usprkos aktuelnom snježnom kijametu, mi smo danas (ne samo geografski) za Siriju – Zapad, onaj dio svijeta koji iz mirnodopskog komfora i kakve-takve udobnosti gleda tamošnje krvoproliće. Dobro, u takvim je situacijama ionako svako sam sa svojom savješću, no sreća je, ako ništa, da Bosna i Hercegovina više nije u tom nesretnom Savjetu bezbjednosti; da ne laže sama sebi (jer nikom drugom i ne može) da se nju za nešto pita i da ona o bilo čemu stvarno odlučuje.

I gdje su tu Othello, Shakespeare i Nabokov? U svom završnom monologu, prije nego se ubije, Shakespeareov Othello se prisjeća kako je jedanput, u Alepu (“that in Aleppo once”), ubio “zlog Turčina sa turbanom”, kojeg naziva i “obrezanim psetom” (“circumcised dog”), jer je ovaj pretukao jednog Venecijanca i vrijeđao mu državu. Jednu od svojih najljepših priča, priču koja kao i “Othello” govori o ljubomori, Nabokov je nazvao po stihu iz tog monologa: “That in Aleppo Once”. Biće da i ljudi u Alepu danas razmišljaju o tome, na način na koji su Sarajlije prije dvadeset godina mislile o Sarajevskom atentatu (1914) i Zimskim olimpijskim igrama (1984), biće da misle kako oni nisu tek bilo ko, kako ime njihovog grada ima neki globalno-civilizacijski eho, da razaranje njihovog grada ne može proći tek tako. A njihove su nade jednako isprazne, kao i onomad sarajevske. Iz geopolitičke i dnevnopolitičke perspektive, 2012. godina (kao i nekoć 1992) je, očito, godina u kojoj se geografski strogo omeđeni masakri mogu slobodno nastaviti, bez da se “svjetska policija” direktno umiješa. Sve će, dakle, ići svojim tokom, samo će se nekad u budućnosti u školama širom svijeta učiti da se jednom u Alepu (that in Aleppo once) desio takav i takav zločin protiv čovječnosti.

izvor: Oslobođenje