Demokratija je zabluda/ podvala kapitalizma/ kako bi organizovani kriminal/ mogao nesmetano da djeluje/ sloboda je prevara/ laž revolucije/ kako bi roblje marširalo u stroju/ s uzdignutim bajonetima/ istina je samo jedna/ boli nas kurac za nesretne i jadne/ istina je samo jedna/ boli nas kurac za ponižene i slabe – pjeva Damir Avdić na albumu koji će se zvati “Mein Kapital”, a bit će objavljen 1. siječnja 2012., kada bi se moglo očekivati i novo, prošireno izdanje njegove zbirke poezije pod naslovom “Kuda sestro” (Algoritam, 2011.).
Jedno je od drugog zapravo kod Avdića neodvojivo: stihove piše da bi ih, krajnje uvjetno rečeno, uglazbio, a pitanje je tek što će se prvo objaviti – knjiga ili CD. A onda ide roman: nakon “Na krvi ćuprije” (2005.) i “Enter džehenema” (2009.), “Kup šampiona” će se pojaviti 2012. u Algoritmovoj biblioteci Mali Kalibar, koju uređuje Kruno Lokotar. Dakle, CD ili zbirka stihova, pa proza i tako već sedam godina – otkako su posmrtni ostaci underground scene nanovo otkrili visokog, mršavog Tuzlaka, upoznajući ga i kao Diplomatza, odnosno Bosanskog psiha.
Uspomene i ideologija
Damir Avdić Graha (1964.) puno je ime, prezime i nadimak pjesnika, prozaista i gitarista koji poezijom zaokružuje zvuk vlastite, ogromne energije što izbija s onog mjesta na kojem se sreću mozak, muda, obraz i srce: vitalni organi nekonformista.
“U književnom časopisu Fantom slobode, uz koji je išao moj prvi album ‘Od trnja i žaoka’, stajala je i rečenica jedne novinarke koja je rekla kako ovaj album negira teoriju o važnosti produkcije za dobru pjesmu. To mi se jako dopalo”, rekao je Graha u jednom od rijetkih intervjua za hrvatske medije, a te dvije rečenice mogu predstavljati i, recimo tako, uputstvo za upotrebu albuma i koncerata Damira Avdića.
Glas onih bez glasaNjemu se, naime, nikako ne može dogoditi ono što su doživjeli članovi nekog ovdašnjeg – hrvatskog, srpskog, bosanskog, nije važno – mladog, ambicioznog benda u razgovoru s, navodno, zbilja bitnim engleskim producentom. On im je, nakon što je preslušao snimku, rekao: “Vi zvučite kao bend iz Londona.” Samo što to nije bio kompliment. “Ali vi niste iz Londona, a takvih kao vi ovdje ima na stotine, ako ne i više.”
Za organizirati Grahin koncert – pjesničku večer s distorzijom – ne treba kamion. On će donijeti gitaru, domaćin osigurava pojačalo, zvučnike i mikrofon. Ako nema bine, nije nikakav problem. Avdić, naime, ne nastupa – izvodi bijesne gliste, rekli bi u njegovu rodnom kraju – već oblikuje misli svojih slušatelja, svađa se s njihovim emocijama i pomaže im da konačno shvate koji je dan, mjesec, godina i stoljeće. Bratstvo jedinstvo je završilo na dva floora/ pred streljačkim vodovima i masovnim koljačima/ na kojem od ta dva floora/ ti igraš/ pičko jedna nostalgična/ jebo ti Bijelo dugme majku/ jebo ti Lepa Brena majku/ jebo to Džoni Štulić majku/ jebo ti Paket aranžman majku/ jebo ti komunizam i svastiku i majku/ Bratstvo jedinstvo je završilo/ vrijeme je da se upoznamo/ onakvi kakvi stvarno jesmo.
Nije se, ako je neko krivo pomislio, nekadašnji frontmen grupe Rupa u zidu nakačio narodu na emocije, pokušavajući publici amputirati sjećanje na neki svijet u kojem su živjeli. On samo – da samo, kao da je malo – razdvaja uspomene od ideologije. “Nostalgija je normalna stvar, ali na ovim prostorima se radi o ideološkoj nostalgiji, a to je idiotizam i zabluda, pa mi se gadi da netko mladim ljudima prodaje neku svoju nedovršenu priču i time ih sputava, tjerajući ih da žive u nekom tuđem sjećanju. Mladi ljudi imaju danas svoj svijet, svoju glazbu, svoje bendove i što im itko ima prodavati nostalgiju za 80-ima. Možda će današnji mladi ljudi biti nostalgični za ovim vremenima, a bitno je da urade nešto svoje. Niti je prije sve bilo dobro, niti je danas sve loše”, rekao je.
Govoreći o istoj dimenziji Avdićeva rada, bosanskohercegovački pjesnik Faruk Šehić, o kojem smo ranije pisali u Arteriji, kaže: “Nikad nije kasno za ovdašnju kulturnu elitu da završi s nekim zabludama, s jeftinom i ničim izazvanom jugonostalgijom. Ovdje ne mislim na jugonostalgiju u duhovnom, emocionalnom smislu, jer je ona razumljiva sama po sebi, pošto se ne možeš odreći dijela sebe. Mislim na onu političku misao koja kaže da je rat prošlost i da treba sada svi da se izljubimo kao da se nikad ništa nije desilo. I da svi tako zagrljeni od Triglava do Đevđelije zakoračimo u svijetlu budućnost.
Sve je isto kao i prije rata, samo nema nekoliko stotina hiljada mrtvih, više stotina hiljada izbjeglica, a i nešto je uništenih gradova. Da ne spominjem konclogore, ratne zločine ili srebrenički genocid. Ne možemo se svi izljubiti dok god ratni zločinci slobodno šetaju globusom i po BiH. I dok se milion malih trauma konačno ne zaliječi, jer će takvo novo ‘bratstvo i jedinstvo’, lažno i neiskreno, opet završiti u masovnim grobnicama.”
Damir Avdić Graha je, već je rečeno, rođen u Tuzli, gdje je pjevao u grupi Rupa u zidu, jednoj od onih nastalih u industrijaliziranoj provinciji, motiviranom, među ostalim, čitanjem Džuboksa na zidiću pored neke radničke spavaonice, identičnom onim zidićima na kojima je, nikada ne postavši više od incidenta, nastajala glazba koja se, kako pjeva Graha, novim generacijama pokušava nametnuti kao standard, iako se sve promijenilo.
Borac s Gibsonom
Od država do onih što su u godinama u kojima se, ali davno, davno, vježbalo po garažama. Imam dvadeset i dvije/ od toga sam osam proveo u školi a sve ostalo u teretani…/ imam dvadeset i dvije/ rođen sam u gradu/ nisam urban/ ne posjećujem demonstracije/ izlazim u kladionice – kaže Avdić. S Rupom u zidu je snimio i objavio albume “Samo hladno” (1991.), “Budi samo na distanci” (1994.), “Love Me My Darling” (1995.), “Laku noć pacijenti” (1996.), “Kora” (1999.), pa otišao živjeti u Ameriku. Vratio se i preko Tuzle stigao do Ljubljane u kojoj sada ima ženu, dijete i adresu. Tamo je i prema njegovu romanu “Na krvi ćuprija”, u teatru Glej postavljena monodrama “Most na krvi”.
“Damir Avdić je pučki tribun od 100.000 watta, hrapavi glas stranke onih bez glasa i bez snage, stranke bijesnih, poniženih, uvrijeđenih i izigranih. On je rupa u zvučnom zidu i u sistemu. Kroz tu rupu Avdićeva poezija i glazba udaraju izravno, skidaju odijelo i udaraju u tijelo. Tko pročita pamtit će, premda bi zaborav, možda, bio ugodniji. Ali ovo nije knjiga anestezije nego sinestezije bola”, piše na poleđini ranije Avdićeve zbirke “Kuda sestro”, na čiji naslov se može odgovoriti jedino sa: za tobom, brate koji pjevaš da Sunce tuđeg neba/ ne ostavlja opekotine kao naše.
Beskompromisnog rokera, prozaista koji stvarnost ne obrađuje, već na nju urla, kritika istovremeno smatra jednim od najboljih pjesnika – ne rock pjesnika ili kako se to već zove, već pjesnika – postjugoslavenskog prostora. “Avdićeve riječi imaju moć bosanskih planinskih rijeka uz koje ne možete plivati, već se jedino možete prepustiti riječnim strujama, da vas nose u jednom pravcu: taj pravac se zove ljudska sloboda… On je napisao neke od najboljih stihova, stihove koji će zasjeniti mnoge knjige pjesama poetskih veličina na području bivše Jugoslavije.
To su stihovi koji će ostati da sjaje kao fosfor kostiju ubijenih Srebreničana razbacanih po istočnobosanskim šumama. Ovaj subverzivni prorok naših dana ne poznaje tabu teme, tako da će njegova poezija i muzika sigurno imati iscjeliteljsku i iskupiteljsku ulogu, kakvu prava poezija i treba da ima”, piše Faruk Šehić o autoru koji narednu, 2012. godinu najavljuje stihovima: dvijehiljadedvanaeste gostiće se samo crvi/ za barel nafte/ sto barela krvi/ dvijehiljadedvanaeste ustaće sirotinja/ poslije hljeba i igara/ ćekaće ih giljotina…
I novi album Damira Avdića Grahe, freedom fightera s Gibsonom preko ramena – Mein Kapital.
izvor: slobodnadalmacija.hr
javniservis.me 
Comments