Novak Kilibarda u totalu i svome ogledalu

PREDGOVOR     

   „…Ako nijesi u čoporu, loše ti se piše, ne znam kako da pišeš, moj dragi prijatelju… Možeš da pišeš, možeš čak i dobro da pišeš, moj prijatelju, ali nemoj se iznenaditi ako se oni iz čopora pobrinu da se o tom ništa ne čuje. Njihov tajni posao namjerno zaboravljanje, tj. ubijanje pisaca pojedinaca. Kod njih u prvom planu nijesu pisci, nego organizovanje čopora, njegovo elementarno samoodržanje“.                

                                                                                                          (Milutin Mićović)

*** ***

        Velika „srbenda“ Novak Kilibarda od rata do NATA! Novak Kilibarda u „ratu za mir” protiv Novaka Kilibarde u evolutivnom „hodu vremena i promjena” – Nekad u „ratu za mir“ danas za NATO. Od istine do zablude i natrag do snova. Zagovornik opšte mobilizacije i poziva Narodne stranke. „Iz hobija“ u politiku!? Snovi ili zablude o ideji „vaspostavljanja slavne Dubrovačke republike… slobodne, bescarinske zone“! Kako je N. Kilibarda sebe pripremao da bude političar? Od političara na „usluzi“ do političara skutonoše. Renovator srpske svijesti ili „srpskih Spartanaca“ u Crnoj Gori. Put njegove „katarze još traje“ i u fazi je aktivnog „čučanja“. Revanšista i pacifista. Silni mrzitelj komunista i režima Josipa Broza. Ratnik ili osvetnik. Preko snova i zabluda do podmetanja i pranja političkih biografija. Od Novaka Arlekina do Kilibarde političkog kameleona. „Žrtva“ sopstvenog romantičarskog zanosa ili dobrovoljac na usluzi SDB-a, KOS-a!

Od zagovarača za harmoničnu federaciju do borca za samostalnu Crnu Goru. Seoski mudrijaš ili politički murijaš. Od prvoborca u „ratu za mir“ do (prvo)borca u pokretu za crnogorsku nezavisnost. Od „zarade“ u Americi kupio „MICUBIŠI“ ili od „švajcarskog“ penzionera, naše gore list, dobio na poklon „TOJOTU“! Nekadašnji veliki 200 odsto Srbin, mali Dukljanin i danas najcrnogorskiji Crnogorac. Od promiloševićevca do antimiloševićevca. Obožavalac pa nipodaštavalac V. Koštunice. Uvijek sa Srbijom, nikad pod Srbijom! Strah od Haga otjerao Kilibardu u zagovornike crnogorstva! Sve Novakove životne zablude ili evolucija snova i zabluda. „Ako bog da i sreća junačka, srpsku novu godinu ćemo dočekati na Stradunu“!

Od čuvara srpske svijesti i pravoslavne duhovne tradicije do pripadnika najcrnogorskije svijesti i Crnogorske pravoslavne crkve. Od protivnika inovjerstva do njihovog najvećeg protagoniste. Kilibardin „antiislamizam, antiturski naboj, genocid na vjerskoj osnovi“ u Njegoševim djelima i njegova apologetika Osmanskome carstvu. Svi su krivi samo je Kilibarda nevin!?

Seanse i tretmani za buđenje i (o)triježnjenje uz pomoć ambasadora. Novakova „sistem politika“ – „sad me vidiš sad me ne vidiš“ ili danas jedno sjutra drugo. Grijeh je uvijek u čitaocima, nikad u tekstu! Od unikatnog i evolutivno – eruptivnog političara do evolutivno – integrativne razvojne političke ličnosti. Klik – klak predsjednik stranke. Kako je N. Kilibarda rješavao finansijske i kadrovske probleme u Narodnoj stranci? Procesi Novaka Kilibarde i njegove projekcije u daleku prošlost. Mijenjanje tokova istorije, cenzura književnih i istorijskih djela i pranje političkih biografija. Od riječi „Gazi stazom stida mrtvi Kilibarda“ do stiha „Smrt je lakša no grdna sramota“.

Od velike Srbende do najcrnogorskije be(n)de. Od p(oli)tičara do samostalnog političkog (o)ptičara. Lažno skroman čovjek, darovit pisac ili darovit pričalac. Potirač ili politički otirač? Od urednika „Ogledala“ i pisca kolumne „politički trenutak“ preko pisca feljtona, hronika, dnevnika, mozaika, ispovijesti do „samostalnog političara“ i javne ličnosti. Mudrijaš, lakardijaš ili staro političko klepetalo. Profesor književnosti, daroviti pisac, stranački tribun, običan penzioner, nacionalni heroj Srba i vaskolikoga SRPSTVA, kao „zaslužni“ građanin transformisao se u „nacionalnog heroja Crnogoraca“ pa prima nacionalnu penziju u politički nezasitoj i nezavisnoj državi Crnoj Gori. Novakova Narodna, Crna Kilibardina, Gora Sloga stremi ka NATO savezu i evropskim integracijama!

    Danas kao „samostalni političar“, pisac i književnik, samo ne poeta niti vladar, na nezavisnoj televiziji „TV Vijesti“ ima svoju satnicu i na njoj nam tumači evropske integracije, mir, tolerantnost, suživot na brdovitom Balkanu, istoriju Crne Gore, ujedno sa svojom političkom biografijom pere, spira, kreči, farba političke biografije svojih saboraca i onih iz „političke elite“ nastale u „ratu za mir“ u posljednjoj decenije XX vijeka.

     Po njegovom sopstvenom kazivanju i priznanju, kao dobar poznavalac istorije Crne Gore, on ima pravo da donosi „pravilne“ zaključke i kritičke „osvrte“ o davnim i pradavnim događajima, kao i onima u kojima je bio učesnik i svjedok po zadatku SDB-a ili KOS-a i ostalih tajnih službi, pa je valjda zato i zaslužio nacionalnu penziju, koju mu po zakonu dodijeliše baš oni sa kojima je sijao nacionalnu mržnju među jugoslovenskim narodima, ratnim pokličima i govorima pozivao omladinu i sve sposobne ljude u rat. Za sva „herojstva“ u „ratu za mir“ iz vremena posljednje decenije XX vijeka, danas za nagradu (pr)ima nacionalnu penziju, uživa u njoj, a za fizičku sigurnost i lakša malo dalja putovanja ima tjelohranitelje i samo jedan komotniji automobil, naravno i prostraniji stan u elitnoj „Vektri“ u Podgorici.

Sve na jednom mjestu o nekadašnjem, današnjem i svakidašnjem Novaku Kilibardi, političkom „čistuncu“ i „naivcu“ iz pragmatičnih razloga! Izjave, govori, intervjui, pripovijedanja, objašnjenja, pojašnjenja, tumačenja, propovijedanja, oprosti, izvinjenja, stid i sram, lični i politički ponos i trijumf ideja koje je zastupao. Sanjar ili za(b)luđeli političar, kritičar ili udvorica, političar, lider, diplomata, politički kameleon, samo ne pjesnik i državnik. Od nekadašnje „uslužne“ političke djelatnosti do današnje političke bebisiterke za „ljuljanje odojčeta“ crnogorskoga. Dva puta na političkom startu, a stalno u političkom blatu.

„Gdje su pare, gospodo moja“, zborio je N. Kilibarda, orilo se skupštinom crnogorskom sa njegovim ekspertima? A danas, ti isti „nacionalni eksperti“ primaju „nacionalne penzije“, upravo baš od onih političkih ličnosti za koje su govorili da pripadaju DRP sistemu, pa su bili ministri, direktori i glavni izvođači tranzicionog procesa, koji je Crnu Goru i njene građane doveo do pukoga siromaštva! Navodno jedan od njegovih eksperta član je masonske lože – slobodnih zidara u Crnoj Gori, tzv. „Velike regularne masonske lože Crne Gore!? Danas njegovim ekpsertima ne smeta DRP sistem niti političke ličnosti sa kojima sarađuju, advokatišu, upravljaju bankama, jedan isti milion po jedanast puta uplaćuju i tako dalje. Danas žive politički povučeno i samo se bave ekonomskom analitikom, advokaturom i „po malo“ biznisom! Odakle pare, nikako da se zapitaju danas? Pa, valjda, toliko su zaslužili za onu deceniju političke borbe i poziva na „rat za mir“!?

Padobranac bez padobrana i osvetnik „sa kamom“ ili olovkom u rukama! Političke maske su njegovo nadahnuće i životni moto. Novak Kilibarda kao nekad svjestan i savjestan intelektualac protiv Novaka Kilibarde kao sanjalice, zabluđenog političara i uslužne ličnosti, a danas na mjestu „samostalnog p(oli)tičara“ i javne ličnosti! Maske iz političkog rukava Novaka Kilibarde nijesu sve nestale iako su mnoge sa njegovoga lica pale, one su samo stale, ali ne i prestale. Sigurno, još nije rekao punu istinu o svojim političkim snovima, zabludama i lažima. Dvogodišnji serijal emisija neće mu biti dovoljan da razjasni sve svoje zablude, igre, kameleonstvo i isprazne priče iz njegove „istorije“. Kuda ide današnji Novak Kilibarda? Njegovu konačnu „ispovijest“ očekujemo!

Da li će (pro)govoriti, odgovoriti i negirati ili će kao i do sada politički i pragmatički (pr)ocijeniti da mu je samo potrebno ćutati i mrmljati ili ovlaš odgovoriti, zamazati, premazati, optužiti, (pre)baciti krivicu i odgovornost na drugoga i aktivno čučati, a mudro, ipak, za svagda zaćutati, barem dok nacionalna penzija traje!

NAPOMENA: Za izradu navedene studije koristili smo obimnu dnevnu i periodičnu štampu, između ostalih, navodimo kompletnu štampu dnevnih ili periodičnih listova i časopisa: Pobjeda (Podgorica, 1990-2011), Vijesti (Podgorica, 2000-2011), Dan (Podgorica, 1999-2011), Monitor (Podgorica 1997-2011); i djelimično: Liberal – Cetinje; Onogošt – Nikšić; Crnogorski književni list (CKL) – Podgorica, Narodno OGLEDALO (List Narodne stranke) – OGLEDALO (List Narodne stranke Crne Gore) – (Podgorica – 1991-1995), Glas Crnogoraca – (Podgorica, 1999-2001), Politika – Beograd, Blic – Beograd, Trend – Beograd, Svedok – Beograd, Pečat – Beograd; Oslobođenje – Sarajevo, Publika (Republika) – Podgorica, DANI – Sarajevo, i tako dalje, naravno samo ono što se odnosilo na imenovanu ličnost.

Podrazumijeva se da smo koristili veliki broj izjava, intervjua, članaka ili priloga, koje je prof. dr Novak Kilibarda davao novinarima ili objavljivao u vidu feljtona u dnevnoj štampi a objavljeno je u Crnoj Gori, tu prije svega mislimo na nezavisni dnevni list „Vijesti“, kao i na ostale dnevne listove, časopise i tako dalje, a koje smo naveli na kraju teksta kao korišćene izvore ili literaturu. Gotovo da smo pregledali ili isčitavali nekoliko stotina stranica tekstova koji su se mogli pretraživati na internetu pod imenom dr Novaka Kilibarde, izjave, intervjue i tekstove u kojima je „suptilno“ pričao i tražio novo čitanje književnih i istorijskih djela u kojima se po njegovom naučnom gledanju i tumačenju nalaze „antiturska” i „antiislamistička” djela, stihovi, riječi, rečenice i tako dalje.

Nijesmo pregledali, niti su nam bili dostupni, a interesovali smo se na razne načine, da pregledamo stenogramske bilješke sa crnogorske skupštine-parlamenta, gdje bi tek tada mogli naći obilje materijala posebno iz vremena „rata za mir”. Takođe, nijesmo u potpunosti pregledali glasilo Ogledalo (Narodno ogledalo) Narodne stranke kao i još po neka glasila u kojima se tadašnji lider Narodne stranke po malo javljao – oglašavao. E, u svemu tome bi tek imali da izgubimo polijepo vremena, ali s druge strane bi to bilo isplativo, jer bi se onda kompletirala potpuna politička biografija o N. Kilibardi. Ipak, neke smo izvode ili bilješke sa Skupštine Crne Gore koristili, jer su dati-objavljeni u nekim dnevnim listovima kao izvodi iz skupštinskih zasijedanja, ali samo ono što se odnosilo na N. Kilibardu, kao govornika ili kao izvode iz njegovih replika sa kolegama poslanicima.

Smatramo da smo gotovo 90 odsto materijala pregledali i na osnovu toga napisali navedeni tekst koji je dat integralno za objavljivanje po prvi put. Znamo da je to ogromno izgubljeno vrijeme, ali je ipak vrijedno da se na jednom mjestu nađe mnogo toga što je zapisano o N. Kilibardi i brojna reagovanja na njegovu političku djelatnost u protekle dvije decenije. Bez ikakvih zadnjih namjera ili bilo kakvog minimiziranja njegove profesionalne ili političke ličnosti tekst je napisan na osnovu dokaza-činjenica i dat objektivno i na metodološki način i pristup sagledavanja jedne ličnosti koja se pojavila na političkoj sceni Crne Gore, analizom i sintezom svega onoga što je rečeno o njemu ili je on govorio, tumačio, izjavljivao i tako dalje. Sve je podastrto njegovim citatima ili onih koji su o njemu pisali i dokazima utemeljeno. Pisano je u formi kritičkog i naučnog sagledavanja i upoređivanjem svega onoga što se na njega odnosilo. Dato je objektivno i bezpristrasno, bez namjere da se njegova ličnost umanji ili uveliča, već da se prikaže u totalu onako kako je N. Kilibarda uistinu bio i činio to što je činio, bolje reći N. Kilibarda iz vremena posljednje decenije 20. vijeka protiv N. Kilibarde iz prve decenije 21. vijeka; i ujedno N. Kilibarda iz vremena „snova i zabluda“ protiv „osviješćenog“ N. Kilibarde, kao i brojnih reagovanja na njegovo političko djelovanje od strane brojnih pisaca i književnika ili pojedinih novinara sa nekadašnjeg prostora državne zajednice SFR Jugoslavije.

Naravno da nijesmo mogli sve obuhvatiti. Bez obzira koliko je ostalo toga što nije korišćeno ubijeđeni smo da se suština onoga što smo u datom tekstu rekli o političaru N. Kilibardi ne može  izmijeniti, već samo dopuniti i možda još jače naglasiti. Naravno, može se u detalje o pojedinim pitanjima i političkim problemima govoriti i dopunjavati ali se osnova niukom pogledu ne može promijeniti, jer je data objektivno i podastrta dokumentacijom objavljenom u štampanim i elektronskim medijima.

Vjerujemo da je tokom svoga dvodecenijskog političkoga rada N. Kilibarda igrao mnogostruku igru svjesno, bez ikakvih svojih „snova i zabluda“ i da je kako i sam kaže iz  „pragmatičkih” razloga  „evoluirao” u hodu vremena i promjena na crnogorskoj političkoj sceni, pa je na taj način stvorio nepobitno ubjeđenje kod ukupne javnosti da se radi o njanedosljednijoj političkoj ličnosti na koju se ne može ozbiljan političar osloniti. Toliko o tome segmentu kao bibliografskom a potrebnom radi čitalaca, koji će prepoznati tekstove u kojima se citiraju ona mjesta gdje se spominje Novak Kilibarda ili kritički prikazuje njegova ličnost i politička djelatnost. Dakle, da završimo sa tim, jer je ovdje riječ o sagledavanju političke ličnosti i djelovanja N. Kilibarde od 1990. godine pa sve do 2011. godine. U navedenom radu nijesmo imali pretenzije da budemo neko ko daje samo jedno neprikosnoveno mišljenje već naše lično i naučno viđenje njegove političke ličnosti i ubjeđenje na osnovu ukupnog materijala sagledano kroz njegove poruke, izjave, djelovanja politička i sučeljavanje onoga što je nekada pričao i zagovarao, kao i onoga što danas zagovara i objašnjava ili tumači na njemu svojstven način kao „samostalni p(oli)tičar” i javna ličnost kako bi on rekao i objasnio.

Za korišćeni materijal i literaturu posebnu zahvalnost dugujemo autorima tekstova, priloga, članaka, izjava, intervjua i tako dalje, gospodi: dr Marku Vešoviću, književniku, (Sarajevo); dr. Radenku Šćekiću, (Podgorica); Slavoljubu Šćekiću, (Podgorica); Branku Vojičiću, (Podgorica); Slavku Peroviću, (Prag); Fahrudinu Radončiću, (Sarajevo) Senadu Pećaninu, (Sarajevo); Tamari Nikčević, (Podgorica-Beograd); Želidragu Nikčeviću, (Podgorica-Beograd), kao i brojnim autorima – novinarima čija imena nijesmo spomenuli, a čije smo fragmente tekstova koristili tokom rada za navedenu studiju.

Iz tehničkih razloga u vidu napomena – fus nota ispod teksta nijesmo unijeli ili navodili korišćenu literaturu, brojnu dnevnu i periodičnu štampu ili dokumentaciju, kao i preuzete djelove tekstova izjava, intervjua, članaka, priloga, notica, blogova, sa web stranica pojedinih ličnosti i tako dalje sa pojedinih portala – elektronskih novina, koje smo našli na „GOOUGLE“-u, a odnosili su se na imenovanog političara, već smo sve to dali na kraju knjige u vidu zbirnog korišćenja ukupne literature, izvora i ostaloga dokumentacionog materijala, kao što su video zapisi. S obzirom da korišćeni materijal za navedenu studiju iznosi preko 5000 stranica, a preuzeti citati, koji se nalaze pod znacima navoda i izvoda u tekstu obima su više od 30 stranica ili oko 150 bibliografskih jedinica, iz tehničkih razloga i čitaoca radi nijesmo navodili stranice korišćenih izvora i literature ili video zapisa. Iz tih razloga izvinjavamo se onima koji „prepoznaju“ izvode, fragmente, djelove korišćenog materijala, mada su stavljeni u zagradama – pod znacima navoda i izvoda kao tekst drugih autora. Na kraju navedene kritičke studije naveli smo najvažnije naslove koje smo koristili u datom radu. Takođe, iz tehničkih razloga u daljem tekstu izvoda – odlomaka često smo umjesto punog imena i prezimena Novaka Kilibarde koristili smo skraćenice: N. K., Kilibarda ili N. Kilibarda.

Iz nepobitnih razloga, na osnovu kojih ćete se uvjeriti tokom čitanja i navedenih primjera datih u kritičkoj studiji, smatrali smo da je nepotrebno stavljati naslove ili podnaslove u tekstu, jer se radi o jednoj ličnosti, političkom portretu Novaka Kilibarde, koja je tokom svoje političke karijere bila krajnje nedosljedna, nekozinstentna, prevrtljiva, nestalna, letargična, zamagljenja, kameleonska, samoreklamerska i samohvalisava, pa smo se odlučili da takvu njegovu „sistem politiku“ damo od slučaja do slučaja na brojnim primjerima, i naravno u cjelini sa samo dva podnaslova koja karakterišu cjelokupnu njegovu političku ličnost u posljednje dvije decenije, počevši od lidera Narodne stranke do danas „samostalnog p(oli)tičara“ i javne ličnosti, kako se on sam o sebi rado izjašnjava ili samoreklamira.

*** ***

                                                         UVOD

        Vama koji budete čitali kritički tekst navedene studije preporučujem oprez, strpljenje i pažljivo čitanje brojnih primjera i citata datih u vidu kratkih izvoda, koji su od strane političara Novaka Kilibarde dati i objavljeni, jer se možete „iznenaditi“ njegovim prvim mišljenjem ili objašnjenjem, upadicom, zabludom, zaboravom, potiranjem, „suptilnijim“ čitanjem, pa kasnije o svemu tome naići na sasvim drugačiju izjavu, način razmišljanja, objašnjenja, tumačenja, a sve iz njegovih „pragmatičkih“ razloga i „evolucije“ u „hodu vremena i promjena“!

Njegovu dvodecenijsku političku karijeru gotovo bez vremenske pauze pratili su „snovi i zablude“, iako se kasnije uz „seansu – tretman“ jednog ambasadora (o)trijeznio i odbacio sve ono što je nekada zagovarao, da bi danas postao politički „čistunac“ sa nacionalnom penzijom, koji „svjesno i savjesno“ zagovara i širi miroljubivu regionalnu politiku, evropske integracije na nekadašnjem jugoslovenskom prostoru, daje punu podršku NATO savezu i „mirotvorstvo“ u interesu onih protiv kojih je nekada bio u „ratu za mir“! Takođe, iz „pragmatičnih“ razloga N. Kilibarda je „zaboravio“ na srpstvo, nacionalni srpski ponos, dobrovoljačke odrede, „planove“ o „Dubrovačkoj republici“, ujedinjenju srpskih zemalja – teritorija, „srpsku Spartansku“ Crnu Goru, i sve to pokrio svojom „evolucijom“, političkim licemjerjem i kameleonstvom,  „velikim“ crnogorstvom i na kraju najcrnogorskijim stopostotnim Crnogorcem!

Naravno, N. Kilibarda je zaboravio na ne tako daleku sopstvenu prošlost i procentualnu nacionalnu pripadnost od 200 odsto da je Srbin i kako je nekad govorio i tvrdio da je sve u Crnoj Gori srpsko i srpstvom zadojeno!? Uspio je da za kratko vrijeme zbog „pragmatičkih“ razloga i samo sa par seansi sa stranim ambasadorom od najvećeg 200 odsto Srbina postane najveći Crnogorac, ali samo sa 100 odsto! Svjestan je on i te činjenice, mada je još sebi nije u potpunosti objasnio i razjasnio!? Ne samo što je od Srbina postao veliki Crnogorac već se transformisao u mislećeg profesora crnogorske književnosti koji govori crnogorskim jezikom i naravno na njemu stvara, piše i objavljuje svoja književna djela. I to je njegovo „pragmatično“ pravo sa kojim hoće objasniti sve svoje predrasude, snove i zablude, i kao takav želi se pokazati pred brojnim generacijama njegovih studenata koji su ga, kako se često volio izraziti, rado slušali. Sve bez stida i zastiđa političkog i bogme i ličnoga!?

Nije nam bila namjera da Novaka Kilibardu (pod)sjećamo na sve ono što je radio u politici, kao „vještini mogućeg“, jer je on „pamtljiv čovjek“, kako zna za sebe reći i čitaoca „obavijestiti“, koji samo iz „pragmatičnih“ razloga svoju političku prošlost „zaboravlja“ i nastoji tumačiti protekle događaje sopstvenim zabludama, suptilnijim, lijepim i „mekšim“ riječima i drugačijim tumačenjima shodno evropskim zahtjevima! Samo smo htjeli čitaocima iznijeti makar dio primjera sa kojima je N. Kilibarda tokom dvije decenije manipulisao, zamajavao pismene, nepismene i sve one koji su mu vjerovali tokom njegove političke karijere i staviti ga pred „ogledalo(m)“- njegovi(m) tekstovi(ma), da bi (nje)mu danas omogućili da kaže ono što je propustio, odbacio ili namjerno „zaboravio“, a (š)to su „krupna pitanja u politici“ i zato (što) ih je ostavio za neku drugu priliku!

Da li će navedeni tekst (na)tjerati N. Kilibardu da (na)piše novu „ispovijest“ i konačno postane „pravi pisac-beletrista“, ono što nikad nije pomišljao kada je napunio „trideset godina“, a sada ima šansu sa duboko zagaženom osmom decenijom, ili će svestan činjenice da je „darovit pričalac“ u ovome vremenu, koje je, ipak, „vrijeme od pričanja“, za njega bogom dato pričati priče objavljujući feljtone od kojih će bolje živjeti puneći svoj „skromni“ penzionerski budžet uz dodatna novčana primanja sa privatnog fakulteta na kojemu ima honorarnu profesoru! Samo još nije uspio da se dohvati titule „emeritus profesora“, a možda uspije nagovoriti i ubijediti svoje nekadašnje političke pristalice ili ove nove kojima se poklonio i priklonio u nezavisnoj Crnoj Gori.

Neka barem pokuša da (na)piše odgovor makar iz razloga „ne da bi se družio“ – drugovao „s narodnim pričaocem“ već da bi „njime vladao“, „jer najbolje se vlada kada im znaš ama baš sve mane i vrline“!? Da li N. Kilibarda poznaje autora navedene studije ili zna „ama baš sve mane i vrline“ njegove? Eto prilike da N. Kilibarda iskaže svoje poznavanje i dobro „znanje“ istorije i događaja njemu bliskih iz vremena aktivnog učešća u političkom i društvenom životu Crne Gore u posljednje dvije decenije, a posebno njegovo vrijeme „rata za mir“, pa neka uporedi svoj politički lik iz „ogledala“ – tekstova, koji su na ovome mjestu fragmentarno dati i tumačeni onako kako to odgovara objektivnom stanju stvari.

Da li su građani „Dubrovačke Republike“, kao „latini“, uspjeli „tokom pregovora“ da nadmudre lukavu lisicu iz Banjana Novaka Kilibardu tako što od „dogovora“ nije bilo ništa, pa je on bio „primoran“, vidjevši da je „ulovljen“, brže bolje prihvatiti se „dubrovačkoga fronta“ da se sa svojim dobrovoljačkim odredima pridruži regularnoj vojci JNA misleći da će ih svojom opsadom primorati na poštovanje „dogovora“? Da li je „argumentacija“ Novaka Kilibarde u vremenu „rata za mir“ od njega davana „besplatno i rodoljubivo“ iz „ideoloških“ potreba ili je i tada, kao danas, imala samo „pragmatične“ razloge? Mnogo je pitanja koja čekaju na odgovore Novaka Kilibardu!

Bio je Novak Kilibarda „moralna vertikala” i paradigma političkoga miljea današnje Crne Gore, nezavisne, demokratske, „prosperitetne“, potpuno privatizovane, uveliko kapitalističke, transparentno tranzicione i, naravno, da se ne zaboravi ekološke prve u svijetu nezag(r)ađene države!?

U ovome kritičkom radu podsjetićemo se i ne tako davnih dana i vremena kada se pjevalo „Uskoro će Kilibarda Crnom Gorom da zavlada”, preko „Oj drugovi, jel’ vam žao“, do „Za kim zvone zvona“! Iako (ni)je sve baš tako bilo, ipak, može se reći da je on bio narodni tribun koji je žario i palio u Crnoj Gori i izvan njenih prostora, tu do Dubrovnika i Bosne i Hercegovine, naravno više verbalno i zapjenušano nacionalistički nego hladnim ili vatrenim oružjem sa „kamom u rukama“ ili vatrenim oružjem za „darovanje“ a sve „za krst časni i slobodu zlatnu“, sa devizom „Vi naprijed, a ja ću za vama”, jer je lidera trebalo (sa)čuvati od ne daj bože teškoga fizičkog ranjavanja ili tragedije. Ne bi trebalo da se zaboravi vrijeme „rata z mir“, iako to Novaku Kilibardi ne odgovara pa sve (na)mjerno „zaboravlja“ ili odbacuje zajedno sa ostalim političarima njegovoga političkoga kalibra i karaktera sa upornim ponavljanjem izgovora „bilo je što je bilo“! Biće za njega, ipak, poželjno da napiše drugi i mnogo istinitiji i potpuniji dio „ispovijesti“, a svakako da će honorar uslijediti iz „pragmatičnih“ njemu razloga.

Bio je lider Narodne stranke onoga ne tako davnoga vremena crnogorskoga pluralizma – višestranačja, kada se u Crnoj Gori društvo počelo „demokratizovati“ po nacionalnom ključu i raslojavati po ličnim primanjima, bankovnom kontu, imovini – nekretninama, po nacionalnim penzijama i uopšte po životnom standardu građana, ostavljajući komunizam i napuštajući ga ili bolje reći (o)stavljajući – odlažući ga na ostrvo đubrišta.

Jedan je iz plejade odlikovanih za svoje ratne zasluge i to Njegoševim ordenom, mada je u crnogorskoj javnosti takvu činjenicu negirao! Da li mu se može i treba vjerovati kada je od drugoga zahtijevao ili ga prozivao govoreći: „Gospodine…, prije izbora bićete dužni da orden koji ste dobili od Karadžića izvadite iz fijoke, pa ili ga stavite na prsi ili ga vratite Karadžiću, a ja orden neću vratiti koji sam dobio od Radovana Karadžića”, kliktao je starina Novak u jednoj od predizbornih kampanja. Danas, Novak Kilibarda ni riječi da prozbori za Radovana Karadžića koji je u Hagu, a znao je primiti odličje i staviti ga na junačke prsi! Da li je do dana današnjega nekoga od građana Crne Gore ili građana u Federaciji BiH uspio (ubi)jediti da nema toga ordenja niti on zna o tome nešto za što ga mnogi prozivaju, iako je izgubio sudsku parnicu od onoga protiv koga je bio pokrenuo, a isti mu na sudu dostavio dokaze?

A šta bi drugo činio Kilibarda Novak, profesor koga studenti „najviše vole“, ili su „voljeli“, a možda ga još uvijek vole, kao i oni na privatnom fakultetu – univerzitetu, čija su predavanja bila „najposjećenija“, nego da samoga sebe poslije nešto manje od decenije negira svojim zabludama i besvjesnim stanjima, naravno, sve uz stručnu pomoć i osviješćenje tokom jednoga „kratkoga“ susreta sa ambasadorom jedne strane države, koja je bogme dosta moćna i koja mu je „otvorila“ oči uprkos naučnom pozivu i ozbiljnim godinama života, a koje je uspio da nakupi sa samo šest decenija života i predanoga rada, od kojih tada u visokoškolskoj nastavi gotovo pune četiri decenije i po slovu zakona već tada je mogao otići u starosnu i zasluženu penziju.

Na samom početku da se izjasnimo i naglasimo, jasno i potpuno, da ovdje neće biti riječi o Novaku Kilibardi kao naučnom radniku, profesoru književnosti na Filozofskom fakultetu u Nikšiću ili na nekom privatnom univerzitetu i proznom piscu, već samo o njemu kao političaru, zagovaraču i tumaču istorijskih procesa, događaja, književnih i istorijskih djela i stranačkom lideru jedne od tada najjačih stranaka i najbrojnije opozicione stranke u Crnoj Gori iz vremena posljednje decenije XX vijeka koja je imala svoj „zenit“ upravo u tom periodu, a njen idol i vođa, neprikosnoveni lider i političar bio je alfa i omega u stranci kojoj je pripadao sve do njegovog smjenjivanja od njemu najbližih i posebno od „eksperata“, koje je on takvima (samo)proglasio.

Nekoliko je faza u njegovoj političkoj biografiji koje karakterišu njegovu ličnost i habitus, karakter same ličnosti, počev od pojave na političkoj sceni ili pozorištu crnogorskog višestranačja pa sve do „samostalnog političara“ i dnevnopolitičkog dežurnog advokata njegove nove stranke odnosno njegovih novih vlastodržaca, koji su mu znali zahvaliti za njegovo reagovanje, a on to, ipak, lijepo naplatio, makar samo medijskim svakodnevnim eksponiranjem i dežurnim kritizerstvom.

Treba istaći da su mu se u vremenu njegovog političkog „zenita“ udvarali svi mediji i pojedinci, pa i kasnije kada je, naravno, promijenio svoju opozicionu ulogu – poziciju sa novom u trgovinskoj misiji – diplomatskoj karijeri u Sarajevu. On će i tada biti „medijska“ ličnost Crne Gore, a pisci, književnici, naučni radnici, političari svi će hvaliti njegovo književno djelo i naravno zaboravljati ili stavljati u zaborav – potiskivati njegovu političku prošlost, jer je i to Crna Gora dvolična i prepoznatljiva, posebno u periodu od kraja posljednje decenije XX vijeka pa sve do dana današnjega.

Danas su Kilibardina brojna „nova“ književna djela od posebnoga značaja za crnogorsku kulturu i nova proevropska politička stremljenja, a biće prevedena na crnogorski jezik što će potvrditi sve njegove političke i naučne zablude u cilju ostvarenje njegovih mladalačkih snova!? Danas su Kilibardina „nova“ književna djela veoma aktuelna a posebno su značajna za crnogorsku kulturnu baštinu i naročito za novouvedeni crnogorski novogovor-jezik. Očekuje N. Kilibarda da mu se „nova“ ili obnovljena Crna Gora zahvali tako što će mu sva djela, pa i ona nastala u „ratu za mir“ posebno govore, prevesti na crnogorski jezik i tako konačno zapečatiti njegovo književno staralaštvo. Zaslužio je to N. Kilibarda, profesor, književnik, bivši politički lider Narodne sloge, a sada penzioner sa nacionalnom penzijom, honorarni profesor na privatnom  fakultetu i (samo)stalni političar, kako najrađe sebe želi predstaviti.

Nastojaćemo da sa njegovim i drugim argumentima pokažemo njegovu ulogu političara, lidera, sanjara, opozicionara, zabluđelog političara, diplomate, pa sve do dežurnog i slobodnog „samostalnog p(oli)tičara“, koji sebe samoreklamira, medijski protežira i lično nastoji opravdati svoja činjenja i nečinjenja pa sve do svakodnevnog pranja svoje političke ličnosti iz vremena opozicione uloge u članstvu i liderstvu Narodne stranke. Kao politički potirač ili otirač on će vršiti spiranje političkog blata sa lične političke karijere, koje se taložilo nekoliko godina u vremenu nacionalističke propagande posljednje decenije XX vijeka, srpstva i srpskoga zanosa, nastojaće da se opravda i opere ali bezuspješno.

Veliki nanos blata uspio je na sebe nanijeti – staviti u vremenu „rata za mir” i odbrane srpstva i srpskih zemalja na bivšim jugoslovenskim prostorima, pa sada nema mnogo vremena da se od svega ratosilja iako bio to najviše želio, jer svakodnevno u raznim medijima „suptilno“ i na „drugačiji“ način tumači ne tako daleku političku prošlost svoju i vrijeme u kojem je bio veoma aktivan sudjelujući u „ratu za mir“. Da li Novak Kilibarda danas, prilikom intoniranja crnogorske državne himna još uvijek stavlja desnu ruku na lijevu stranu i kao glasnogovornik diže tri prsta te iste desne ruke visoko u vis i još dva prsta lijeve ruke prilikom obraćanja i pozdravljanja? Jednom riječu, šta u stvari od svega toga diže u vis i sluša od državnih himni starina N. Kilibarda a da je u sve to duboko uvjeren kao nekadašnji veliki Srbin, koji je ne tako davno znao negirati svoje današnje političko opredjeljenje i pripadnost nacionalnu i državnu?

Da li se može reći da danas kao „samostalni političar“ svojim javnim djelovanjem, ipak, daje dobar doprinos i „podupire prazninu“, koju je nekada odbio dajući ostavku „na članstvo u Republičkom savjetu za zaštitu prava pripadnika nacionalnih i etničkih grupa“? Da li danas priče koje piše objavljuje kao nekad pod drugim imenom ili mu se omakne da neki tuđi tekst potpiše kao svoj, jer „…Priča me je natjerala da pišem“!? Koji su razlozi što se danas hvališe svojim znanjem iz istorije, najboljim poznavaocem Njegoševog književnoga djela pa i ukupnoga stvaralaštva i, naravno, narodne književnosti „…umjesto da upoznavamo sebe…“, mi se hvalimo?

Da li je iz razočarenja u „srpsku svijest u Crnoj Gori“ otišao upravo u drugi tabor dijametralno suprotan njegovoj državnoj i nacionalnoj ideji i to kod onih njegovih političkih protivnika koji su negirali njegovu „srpsku svijest“, a izvjesno su vrijeme najljuće lomili politička koplja u crnogorskome parlamentu? Da li im je na kraju odao priznanje poklonivši im se i priklonivši priznajući svoj poraz iz „pragmatičnih“ razloga!? „Prosto da čovjek ne vjeruje u Kilibardinu titulu doktora književnosti. A to su mu komunisti dali, režim Josipa Broza, na koga on baca drvlje i kamenje… Kako ga je zaslijepila silna mržnja prema Josipu Brozu… Sjećam se kad je doktor Kilibarda u Skupštini pokazao da ne zna ko je Bodin… Znači, nije mu jasno ili neće da zna da je na području današnje Crne Gore bila kraljevina Duklja, kasnije nazvana Zeta. Zašto neće da znaju ovi „spartanski Srbi…“? Danas je N. Kilibarda, svakako, imao razloga da više sazna, nauči i obogati svoje znanje iz istorije ranoga perioda srednjovjekovne Duklje i kasnije Zete!?

O njegovoj naučnoj karijeri nećemo, niti je želimo čak ni dotaći, a kamoli govoriti ili prepričavati ono što su drugi o njemu rekli. To ostavljamo onima koji su stručni i kompetentni da kažu svoju riječ o njemu kao naučniku i profesoru, proznom piscu i književnom djelatniku. Ipak, možemo reći da ima onih koji su mnogo stručnije sagledali njegovu ulogu književnika i naučnoga radnika, a političku djelatnost „malo“ zapostavili ili bolje reći nastojali samo površno da je prikažu (u) javnosti. Naravno da nije lako dati potpunu sliku njegove političke karijere, jer treba pregledati obimnu građu – dokumentaciju počev od njegovih prvih medijskih govora, izjava, tumačenja, obećanja, prijetnji, propagiranja, intervjua, audio i video zapise i sve do neprimijetnog, vještog ili jasnog udvorništva, dodvoravanja vlastima i onima koji će mu omogućiti da se dočepa vlasti i zasjedne u fotelju državnu, i da participira u vlasti zarad pranja svoje političke biografije iz ne tako davne prošlosti posljednje decenije XX vijeka, a naravno i onih sa kojima je bio u vlasti na početku prve decenije XXI vijeka, od kojih je danas dobio ili iznudio nacionalnu penziju kao zaslužni  građanin ili borac učesnik „rata za mir“.

Da li je N. Kilibarda tokom svoje političke karijere bio bez kriterija u ulozi kao „DPS i njezin režim…“ koji je birao „partnera uz čija se pleća mogu nasloniti da održe vlast“? Može li se tvrditi i jasno reći da je i N. Kilibarda cijelo vrijeme političke karijere u posljednje dvije decenije imao „ime jedne nacionalne orijentacije a prezime druge“, pa mu se upravo svidjelo baš ono što je kritikovao kod DPS-a i režima, čas naginjući bjelašima a čas naginjući zelenašima, koliko mu je i kad ustrebalo! A što ako je N. Kilibarda svakim svojim političkim gestom, izjavom, koalicijom, dogovorom ili pregovorom obezbjeđivao sebi održanje u vlasti, bilo kao opozicija ili kao pozicija kada je izvjesno vrijeme participirao u parlamentu i vlasti?!

Znao se Kilibarda kao opozicionar sjetiti jedne narodne mudrosti i prigovoriti tadašnjoj vlasti, a koja kaže: „prevari me jednom ubio ga Bog, prevari me drugom ubio ga Bog, prevari me trećom – ubio me Bog“! „…Postoje u životu i politici neke granice preko kojih se ne smije ići. Nema tog cilja koji bi opravdao neljudski odnos čovjeka prema majci koja ga je rodila“! „…Ne treba zaboraviti da su nam obilićevski zažetnici i zatočenici očuvali nadu i slobodu, a politika Marka Kraljevića očuvala je našu biološku supstancu… Mi se držimo one vukovske misli da se onaj koji upravlja narodom ne može osramotiti ako to šta radi ide u korist tog naroda…“. Nije valjda (u)mislio Kilibarda da upravlja narodom i da mu se zbog toga sve oprašta.

Šta li je to Kilibarda učinio za dobro naroda da bi mu se bilo što moglo oprostiti vidjećemo u narednim primjerima podsjećajući ga na ono što je nekad pričao i što danas priča i utvrđuje? A tek način na koji pronalazi i što sve „vidi“ u „politici“ Marka Kraljevića naš „istoričar“ N. Kilibarda, posebna je priča o kojoj ćemo nešto više reći ujedno kada se budemo kritički osvrnuli na „ideološko-političku“ matricu koju nalazi u Njegoševim djelima, zajedno sa „antiislamizmom, antiturskim nabojem i genocidom na vjerskoj osnovi“.

Zapanjujuća je činjenica koju nam Kilibarda podastire sa „politikom“ Kraljevića Marka tumačeći je kao spas za „očuvanja biološke supstance“! Moćne su to „istorijske“ misli N. Kilibarde u kojoj je istina duboko povrijeđena, a činjenice istorijske nedostaju za kreiranje „politike“ Kraljevića Marka. Samo Kilibardino „poznavanje“ istorije može „potvrditi“ postojanje i poimanje duboke „politike“ jednoga narodnoga junaka, pa makar to bio i Marko Kraljević, unazad nešto više od šest vjekova! Danas, ni manje ni više, N. Kilibarda projektuje nekadašnje svoje viđenje, „znanje“ i politiku iz „rata za mir“ u daleko neko istorijsko vrijeme tamo unazad šest cijelih vjekova!? A tek šta bi pronašao kada bi sproveo arheloška iskopavanja na lokalitetima poznatim ili onih koje bi „otkrio“?

Mora se priznati da je bio neumoran borac za postizanje sopstvenih ciljeva i odbacivanje svoje nacionalističke prošlosti samo da ostane i opstane što duže u vlasti sa onima protiv kojih je bio oštar, uvredljiv, ciničan, zlonamjeran, proračunat, prevrtljiv, kameleonski spretan da se odmah uklopi u novu političku situaciju i bogme sebe uzdigne. Nekada je bio kadar „stići i uteći“, a danas nešto muca, štuca, zijeva, uzdiše a ne diše da valja, škripa pluća mu se čuje kad hoće malo da vrisne, čini se kao da ga je spopala neka golema nevolja!

Od nekada velikog i moćnog političkog lidera, galamdžije i bundžije, kako u parlamentu crnogorskom tako i u javnosti, na skupovima stranačkim ili na političkim mitinzima, sada je mnogo staloženiji, mirniji ili „umjereniji“ u izjavama da ne bi koga povrijedio ili uvrijedio, mekši na izrazima, suptilniji i ljubazniji sa političkim protivnicima sve do prve prilike dok dobije kakvo novo „radno“ mjesto – politički angažman i zasjedne opet u nekoj od fotelja „diplomate“, podpredsjednika ili ministra! Međutim, njegovo je politikantstvo, pragmatičnost i „visoka politika“ prohujalo sa vihorom i sada se samo pazi da koga ne nagazi pa mu taj vrne sa kamatom sve ono što je čekalo pune dvije decenije.

Iako je bio nekoliko puta u teškim političkim nokdaunima i ležao na patosu ili češće na koljenima se teturao, lagano se podizao, iako sa izvjesnim zakašnjenjima, uspijevao se održati u politici i vlasti sve do trenutka kada su ga konačno odbacili oni kojima je dobro zamiritao i koje je doveo do položaja i funkcija nezasluženo je uživajući i na kraju od njih istih bio odbačen kao islužena krpa, marginalna politička ličnost. Prvom dobrom zgodom odbacili su ga njegovi najbliži saradnici, veliki „eksperti“ i ministri kao da nikada nije ni postojao, a koje je on sam proizveo i visoko ih uzdizao posebno u crnogorskoj skupštini. Znao je N. Kilibarda svoje tada još nevješte „eksperte“ podučiti pismenosti i vještini lijepoga govora, a njihovo oskudno znanje iz istorije Crne Gore upotpunjavao im je dugim pričama dok su u kafanama svojih jataka, daleko od očiju, odmarali uz dobar mezetluk, jagnjetinu sve zalijevajući dobrim crnim vinom.

Njegov politički život završen je na onakav način kakav je primjenjivao prema svojim oponentima, neistomišljenicima ili oštrim političkim suparnicima u Narodnoj stranci. Neki ga svrstavaju u najneprevođenije pisce i kažu da je to ipak dobar pokazatelj ili dokaz sa kojim bi se tada moglo potvrditi da „naškom seljakluku nigdje kraja nema i da u CG živi polubudalasti polunarod”. Nije on kriv što se „ne može prevoditi“ ono što on (na)piše i što ga „ne razumiju“ oni koji čitaju njegovu prozu, za koju drugi mnogo stručniji kažu da im se „sviđa“ iako „ne razumiju“ po nešto ili (po)neke riječi koje on upotrebljava! Vjerovatno je „ornitolog iz Banjana” sa Tupana imao viziju sa kojom je htio da nadmaši i samoga sebe i svoje umne i fizičke mogućnosti samo da bi politički uspio u naumu da zavlada političkom scenom u Crnoj Gori i bude ono što ne može biti „mudrac” naše posljednje decenije XX vijeka. Ponekad je bio pod napadima „lirske dijareje” pa je koristio svoje „eksperte“ i ministre kao zamjenu do njegovog ozdravljenja ili kao pauze za prikupljanje dokumentacionog materijala samo da svome političkom protivniku iz pozicije da ubjedljiv i dokumentovan odgovor njegovim „lirskim“ nijansama.

Dr Momčilo Dušanov Pejović

>>Nastavak  3. dio