Muharem Bazdulj: Nedovršivost raspada Jugoslavije

Zoran Đinđić je nekoć pisao o Jugoslaviji kao nedovršenoj državi. Dvadeset godina nakon što se Jugoslavija formalno raspala, pokazuje se da je taj raspad suštinski nedovršiv proces

izvor: oslobodjenje.ba

Dva najčešća problema s kojima se susreću medijski autori komentatorsko-kolumnističkog tipa kojima u pravilnim vremenskim intervalima valja javno razmišljati o nekoj aktuelnoj temi koja im se doima važnom jesu (prividni) manjak ili višak tema. Ima onih dana kad se, barem naoko, ne zbiva ništa vrijedno pretjerane pažnje, a ima i onih (Some days are better than others?) kad događaji i teme prestižu jedni druge. Protekla sedmica kao da se, međutim, sastojala isključivo od tih temama bremenitih dana. Protekle sedmice se, naime, namjestilo toliko tema da bi ih štedljiv kolumnista mogao mrčiti punih godinu dana.
Predizborna kampanja u Hrvatskoj se zahuktava; Jadranka Kosor plaši narod Jugoslavijom, a njeni pobočnici ističu kako opozicioni lideri imaju – srpska imena?! U Bosni i Hercegovini, navijački neredi postaju svakodnevnica. Dvije godine nakon pogibije Vedrana Puljića, najprije se u Banjoj Luci prekida utakmica Borca i Željezničara, zatim slijedi incidenti u Mostaru i Konjicu, a naposljetku, kao vrhunac, pravi mali navijački rat u Sarajevu, i to na marginama prijateljske(?) utakmice Želje i Hajduka. S ljepše fudbalske strane, Bosna i Hercegovina, usprkos nevremenu, demontira Luksemburg i osigurava baraž za Euro 2012; istovremeno, Srbija sa Italijom igra neriješeno, kao i Crna Gora sa Engleskom, dok Hrvatska gubi od Grčke; stvara se, dakle, vrlo realna mogućnost da od osam reprezentacija u baražu, četiri budu: BiH, Crna Gora, Hrvatska i Srbija. Imajući u vidu koeficijente, Srbija i Hrvatska bi po svoj prilici bile nosioci, pa je njihov međusobni dvoboj nemoguć (uostalom, ionako ih čeka u kvalifikacijama za svjetsko fudbalsko prvenstvo u Brazilu 2014), no mogućnost “obračuna” između BiH i Hrvatske te Crne Gore i Srbije ili pak BiH i Srbije, odnosno Hrvatske i Crne Gore je povelika. U takvim bi utakmicama, nažalost, sport bio najmanje važan. Možda i zato Milorad Dodik ovih dana izjavljuje da bi volio da Bosna i Hercegovina pobijedi Francusku i tako, je li, izbjegne baraž i direktno se plasira na Evropsko prvenstvo. Atak Emira Hadžihafizbegovića na Olivera Frljića, a povodom Frljićeve predstave “Pismo iz 1920. godine”, pretvorio se u neku vrstu dokumentarnog epiloga same predstave i do kraja zapravo potvrdio važnost i vrijednost Frljićeve vivisekcije savremene Bosne kao “zemlje mržnje”. U Srbiji je pak najprije poput bombe, i to baš u onom famoznom vorholovskom intervalu od petnaest minuta, eksplodirala (dez)informacija da je Dobrica Ćosić dobitnik Nobelove nagrade za književnost, a zatim je još jače i još efektnije odjeknulo rješenje misterije – da je sve bila tek dosjetka skupine duhovitih “osvetnika”. U Sandžaku muftija Zukorlić najprije poziva Bošnjake na bojkot popisa stanovništva, a zatim se sastaje i skoro da obznanjuje političko partnerstvo sa Tomislavom Nikolićem, dojučerašnjim Šešeljevim ađutantom. Stanje na sjeveru Kosova daleko je od toga da bude riješeno. Moglo bi se i dalje nabrajati, ali se negdje mora i stati.
Raspad Jugoslavije formalno je započeo prije dvadeset godina, a cijele ove dvije decenije refrenski se svako malo ponavlja mantra da je taj-i-taj događaj konačni završetak tog procesa. Prođe, međutim, malo vremena, desi se nešto novo, pa se to “nešto novo” proglasi za konačni završetak procesa raspada Jugoslavije. Mediji i cijela takozvana javnost se redovno upecaju na istu udicu, skloni ionako da svaku sitnicu proglase istorijskom. Ipak, ako se hladno, kao za zelenim stolom tribunala, što bi prije stotinjak godina rekao Miroslav Krleža, razmotre političke neuralgične tačke jugoslovenskog istorijskog prostora (Bosna i Hercegovina, Kosovo, Makedonija), nameće se dojam da rješenja – nema. Do svjetske ekonomske krize koja je Evropsku uniju dovela u krizu smisla i identiteta, EU se činila kao okvir tog rješenja, barem na način na koji je u srednjem vijeku obećanje rajskih divota na onom svijetu tješilo vjerničke mase na ovom. A sad, evo upravo sad, to obećanje (nepovratno?) blijedi kao tekst s papira za telefaks.
Zoran Đinđić je nekoć pisao o Jugoslaviji kao nedovršenoj državi. Dvadeset godina nakon što se Jugoslavija formalno raspala, pokazuje se da je taj raspad suštinski nedovršiv proces. Najmanji zajednički sadržilac svih pobrojanih i nepobrojanih događaja što su protekle sedmice punili medijski prostor jest upravo da su svi oni simptomi te nedovršivosti. Iz perspektive geopolitičara sklonih teorijama zavjere, moglo bi se reći da je neko i imao cilj da na evropskoj periferiji ima komad trusnog tla pogodan za različite eksperimente i poligone. Možda je ipak tačnije reći da je riječ o čudnovatom “real life” nastavku čuvene Kavafijeve pjesme. Kod Kavafija se čekaju varvari, uzalud, a i oni bi bili neko rješenje. Mi smo varvare dočekali i uvjerili se da oni nisu rješenje. A sad svi već dvadeset godina čekamo, kako se to već i kolokvijalno kaže, da se situacija popravi. Pojavi se u Andrićevoj priči “Trup” pred sami kraj jedan kršćanin iz Libana, kaligraf, s nadimkom Karajazidži, koji fra Petru kaže onu čuvenu rečenicu da je kršten čovjek ko srča: kucneš ga na jedno mjesto, a on prsne u komade, i nema mu lijeka ni popravka. To je tako sa ovom našom krvavom srčom; nema tu lijeka ni popravka.