Lake Fest – Vol. 2

Ako ste krenuli na Lake fest, savjetujem vam da na njega ne idete pored Blues Brothers bara. Sigurno će vam neki poznat lik dobaciti: „Aj ne seri, možeš vala jednu!” I tako, iako je festival pomjeren zbog padavina, i sve krenulo nešto oko sat kasnije, pristižem na fest, propustio kompletan Human zbog „jednog” iz Bluza.

Već na putu ka bini čujem prepoznatljivu gitaru. Upozoren dan ranije na intro Naguala u vidu tradicionalne maorske „Hake”, trčim da uhvatim makar ton ove stvari od koje se, ali i bukvalno krv ledila još na prilaznom putu, ali… Procedura oduzimanja akreditacije (jedini logičan razlog za ovo je neprovjerena informacija da se na šanku iza bine, koji je predviđen za ove sa akreditacijama popilo više nego na ostalim) mi je oduzela i dobar dio Nagualove prve pjesme za ovu noć, a i prve snimljene – Myopia. Kuriozitet za sve koji su tek sinoć otkrili Nagual je da im je ovo prva svirka. A zvuče da se smrzneš. Potpisinku ovih redova je odavde druga festivalska noć išla samo naniže. Svaka čast kompletnoj postavi druge festivalske noći, čast jednom izuzetku koji je uspio sve da nas smori, ali ono što je Nagual uradio nije se ponovilo do kraja. Naravno, mnogo je faktora koji ovom bendu ne idu na ruku, počev od činjenice da im je ovo prvi koncert, preko veoma ranog nastupa, pa do tekstova na engleskom. Ipak su uspjeli da pregrme vatreno krštenje i to na najbolji mogući način. Osim „obrade” Ka Mate, Nikšićani su odsvirali pet autorskih stvari: Myopia, Seven dens of sin, Lovelorn hollow, Aegon, Prone i bukvalno raznijeli svakog ko zna šta je muzika. Druge noći ispred bine je u ovim ranim momentima bilo znatno više ljudi nego prve, a po reakciji je izgledalo da su se okupili upravo zbog ovog benda. Još snimaka, još koncerata. Nakon njih, domaćoj publici dobro poznata Gomila. Gruvanje od početka do kraja. Skakanje po bini i glavama prisutnih nije stajalo od početka njihovog seta. Energični, raspoloženi i kako je to pjevač naglasio više puta „iz Nikšića”, Gomila nesklada je pokazala da i pored već dugog staža njihovo vrijeme tek dolazi. A onda prilično hladan tuš. Ne, nije kiša. To je bilo poslije. Na binu se popela beogradska trojka Manisent i mentalnost. Prostor ispred bine se raščistio, što i ne čudi, jer je bend potpuno nepoznat ovdašnjoj publici. Sat vremena gitara, bas, bubanj rolanja je bilo premalo svima koje su prethodna dva benda uspjeli da ugriju. Nekoliko beogradskih priča i rokanje su ipak bili dovoljni da prizovu dvadesetak raspoloženih ljudi da odđuskaju cijeli njihov nastup. Ni kiša koja se tada baš dobro nameračila da uništi drugi dan festa nije spriječila njihovu igru, ali ni svirku Manisenta. Nakon njih izlazi još jedan beogradski sastav. Potpisnik ovih redova se jako kaje za sve što je ikada loše rekao za njih. A nije da toga nije bilo dosta. E play su jednostavno jedan od onih bendova koji svoj pravi smisao dobija tek na bini. Što većoj to bolje. I pored kiše koja, kako se tada činilo, nije imala namjeru da prestane, E play je privukao zavidan broj ljudi na prostor ispred stejdža. Da sažmem njihov nastup. Već sa uvodnom „Prvi pogled tvoj” E play je počeo da melje, što je radio do kraja. Ništa ljepše nego kada vas iznenadi bend koji ste davno prežalili. Još jedno izvinjenje Beograđanima. A onda, nešto što je dobar dio publike i čekao ove noći. Autogeni trening. “Premijerno predstavljanje novog basiste”, poduži intro i „Očima verujem…”, a onda opet lom. „Ćehotina” – vrhunac nastupa, malo spuštanje lopte sa „Pučinom” (kako je Dino naručio svojim kolegama). Malo hora, malo skakanja, opet baklja kao i prethodne večeri. Opet domaće snage pokazale i spočitale. Atmosfera ne vrhuncu. Sve spremno za Zabranjeno pušenje. A oni. Šok. Počinju sa pjesmom „Gospođa Brams”. Jedan od naftalinskih rariteta koji su upravo i ono najvrijednije što ovaj bend ima. Naravno ne bi to bilo to da nijesu svirali ultra giga mega hitove „Guzonjin sin”, „Pišonju i Žugu” i „Zenica bluz”, ali gorepomenuta pjesma i „Srce, ruke i lopata” su sasvim dovoljni da se iskusnim Sarajlijama da čista petica. Ipak, drugu noć će svakako obilježiti nastup poslednjeg izvođača, beogradaske grupe Sunshine. Kratko i jasno. Raskomadali sve prisutne i poslali ih na počinak, poslije bisa, naravno. O organizaciji, zvuku, publici i svemu što ide uz to ne treba mnogo pričati. Valjda je svima više dojadila priča kako je sve fenomenalno. Eto, kad je više fejsbuk statusa posvećeno tome, nego nesretnoj Ejmi ili svojevremeno nesretnom Ratku ratniku. Još jednom se odjavljujem. A sad put Lake festa. Naravno, ne pored Blues Brothers bara.

mulj.net

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d blogeri kao ovaj: