H – umor

izvor: dayline.info, piše: Blažo Davidović

Uvijek iznova se čudim kako smo, valjda genetski, operirani od osjećaja za humor. Vladavina je totalnog antitalenta, neznanja, redikuloznih gegova, retardirane mimike,dijaloga na nivou ofucanih viceva, naivne scenografije i daltonističke kostimografije u domaćim nazovi humorističkim projektima.

I nije to od jučer.

OK, ne moramo biti na razini svjetski slavnog britanskog humora, možemo gledati u leđa i bosanskoj duhovitosti ( još itekako ! ) , srpska komika često puta je nedostižna za Hrvatsku, tako i toliko da to može poroditi i sasvim serioznu frustraciju,ali moramo li biti baš tako tužni kad namjeravamo biti smiješni ?

U čemu je problem?

Moguće u cijeloj lepezi razloga. I u teatru, i na filmu, i na TV hrvatska duhovitost batrga se omeđena germanoidnim poimanjem humora, a zna se da Njemci mogu nasmijati samo sebe, a i to sve rijeđe. Nadalje, čak i u sferi humora, autori produkcija ne mogu pobjeći, jer ne žele, jer su male poltronske gnjide, od dosadne epike,nacionalnih storija iz prapovijesti, plošnih likova bez trunke dramaturgije i,što je najvažnije, od potrebe da se samokritika društvene, nacionalne,političke zbilje kritički transformira u duhovitost.

Mi gledamo bedake.

Tko se nasmije na to, od srca mu čestitam, taj će živjeti dugo, sretno i zadovoljno.

Opako blesavi sindrom nekada samog vrha hrvatske komediografske tuposti u seriji Jel me netkotražio ? – i dalje je izvor zaraze u bunaru Prisavlja gdje se projekti prihvaćaju po sistemskom sustavu ovog tipa : nema ništa oko nas, daj šta imaš,plaćamo uredno, nek gleda tko je lud …

Jer, prije je za povraćanje nego za komentiranje to što nam se servira kao hrvatska, domaća,nacionalna komika.