Hrvatska dobila zeleno svijetlo za ulazak u EU

izvor: jutarnji.hr, piše: Davor Butković

Već se desetak dana, ako ne i dulje, znalo da je Europska Komisija donijela konačnu odluku o završetku pregovora s Hrvatskom početkom ljeta ove godine, i o formalnom ulasku naše zemlje u Uniju 1.srpnja 2013.godine (pardon, to su znali svi osim komentatora s nekoliko “radikalnih” portala, koji su, eto, još prekjučer tvrdili kako je Hrvatska sve dalje od članstva u Uniji).

Međutim, prije samo dva mjeseca procjenjivalo se da je ljeto posve nedostižni zadatak, i da će se pregovori, najvjerojatnije, nastaviti u 2012.godini, što bi odgodilo naš ulazak u EU barem do 2015., i što je posebno važno naglasiti – opravdano iziritiralo hrvatske građane i stvorilo trajno protueuropsko raspoloženje u našoj javnosti.

Što se, dakle, dogodilo od početka travnja do kraja lipnja i zašto je je Hrvatska odjednom, u samo šezdesetak dana, od problematičnog kandidata za članstvo promovirana u 28 članicu Unije?

Na formalnoj razini, nije se dogodilo ništa.

Hrvatska je, ustvari, već 2009.godine, kada je pokrenuta protukorupcijska kampanja i kada je postalo jasno da nitko, pa ni bivši premijer, ne može biti trajno zaštićen od kaznenog progona, bila ispunila političke uvjete za ulazak u Uniju.

Tehničko-politički uvjeti, poput rješavanja problema brodogradilišta, kasnili su zbog neodlučnosti hrvatske Vlade u donošenju odluka, ali ni oni nisu mogli biti glavna prepreka u usporavanju hrvatskog ulazka u EU.

Glavna je prepreka bila, naravno, politička volja. Hrvatskim vladama mnogi u Europi ne vjeruju, ili nisu vjerovali, pa se stoga Hrvatska držala na čekanju usprkos uistinu golemim pomacima napravljenim u proteklih desetak godina za koje su najzaslužniji Ivica Račan, Stipe Mesić, ali, definitivno, lavovskim dijelom i Ivo Sanader, koji se, eto, iz vodećeg protagonista hrvatske europske politike nažalost u jednom trenutku bio prometnuo u ključnu smetnju za realizaciju te politike: Jadranka Kosor tu se ponijela neusporedivo odgovornije prema nacionalnim interesima, od Sanadera u zadnjim godinama njegova mandata.

Politička volja pojedinih država Europske Unije da se Hrvatskoj ne dopusti završetak pregovora slomljena je presudama protiv generala Markača i generala Gotovine.

Notorna je činjenica da su te presude svojom sadržajnom nepravednošću (dakle, ocjenjivanjem pojedinih događaja izvan njihova povijesnog konteksta) u Hrvatskoj stvorile strahovito snažno protuzapadno raspoloženje.

Kako bi se efekt haaških presuda kompenzirao, Hrvatskoj se morao ponuditi najveći mogući kompenzacijski ulog: brzi ulazak u EU. Ovdje se, naravno, nije radilo samo o Hrvatskoj, nego o sigurnosti cijelog ovoga područja, koje je moglo postati strateški opasno za mir u Europi da se i Hrvatska destabilizirala.

Ukratko, ulazak Hrvatske u Europske Uniju investicija je u stabilnost regije.

Kada je, pak, o hrvatskim interesima riječ, mala zemlja poput naše može samo profitirati otvaranjem tržišta od šest stotina milijuna relativno bogatih ljudi.

Nadalje, Hrvatska je današnjim danom formalno izdvojena iz okruženja bivše Jugoslavije koje nam je u prošlom stoljeću donijelo tri strašna rata.

Ulazak u Europsku Uniju najvažniji je trenutak za Republiku Hrvatsku još od njena međunarodnog priznanja.