Dvije majske priče u Podgorici

piše: Đakomo Galanda

Priča prva:

Maj je mjesec kada se proslavljaju polumature i mature. Poseban dan za one koji su u žiži i pri kraju puberteta. Tada se polumanturanti i maturanti spremaju kako bi pokazali da su spremni za veću stepenicu ozbiljnosti u životu. Ovi mlađi dokazuju da su spremni za još veće životne obaveze, a ovi stariji da polako stvari preuzimaju u svoje ruke. Međutim, u svim tim lijepim dešavanjima, iz godine u godinu se ponavljaju nevjerovatne društveno- socijalne moralne anomalije.

Moj najbolji drug ima sestru od strica, polumaturantkinju, 14 godina. Lijepo vaspitana, pametna curica, odličan đak. Zamolila je brata, mog prijatelja, da je on vodi na polumaturu, da bi radije da je on vodi nego njen otac. Naravno, on je rado pristao.

Sestra je bila presrećna, zadovoljna što je brat vodi na jedan od njenih najljepših dana. Malo kasnije je vodila razgovor sa jednom od drugarica.

Drugarica: „ Ćao, šta radiš? Jesi li se spremila? Kompletirala šta ćeš obuć’?!

Sestra: „Jesam. Sve sam pokupovala što sam planirala.“

Drugarica: „A kako ideš na matursko? Ko te vodi?“

Sestra: „Idem sa bratom. On će da me vozi. Ti?“

Drugarica: „Ja i Iva idemo zajedno, ne znam s kim ćemo. A šta ti vozi brat?!“

Moj prijatelj je bio u šoku kada je čuo priču. Kao i ja.

„Alo bre ljudi, pa to su curice od 14 godina. Neće mi ćerka bit’ takva ako je budem imao!“ – komentarisao je nervozno nakon ispričane mi priče.

Priča druga:

Osnovna škola „Pavle Rovinski“, na Starom Aerodromu.

Nastavnica je pisala na tabli pripremu za kontrolni ili pismeni zadatak jednom osmom razredu pomenute škole. U četvrtoj klupi su sjedjela dva dječaka, jedan je sin vlasnika hotela jednog podgoričkog Hotela, a drugi takođe sin nekog od finansijera škole. Škola je poznata po tome što ima mnogobrojne finansijere koji „održavaju“ školu, najčešće su to vlasnici firmi čija djeca pohađaju školu. U drugoj klupi je sjedjela učenica koja je bila jedan od najboljih đaka u razredu, djevojčica za primjer.

Dvojica „cikota“ su prozivali pomenutu djevojčicu:

„Pogledajte je ljudi, nosi cipele od 5 eura. Pogledajte. Kako bre možeš da nosiš te cipele koje koštaju 5 eura. Jesi to kupila na buvljaku…“

Nastavnici  je „skočio pritisak“ čuvši šta njena dva učenika dobacuju na sred časa svojoj drugarici iz odjeljenja. Došlo joj je da im zalijepi šamar, ali naravno, to nije smjela da uradi. Nije čak smjela ni sa časa da ih izbaci, takve su naredbe Ministarstva i Direktora škole. Okrenula se i uputila ka dvojici pomenutih:

„Evo i ja nosim cipele od 9 eura, pa šta? Kako vam se dopadaju, šta njima fali??? Šta imate meni da kažete na to?! Je li to nešto loše?!“

U razredu se čuo slab, sramežljiv,  na silu zaustavljen smijeh ostalih učenika. Na kratko je zavladala tišina. Nastavnica se okrenula, ponovo prišla tabli i nastavila da kredom piše započeto. Djevojčica nije ni najmanje reagovala, ponosito ih je ignorisala.

Medjutim, poslije kratke pauze, dvojica „cikota“ su opet počela, a naročito sin vlasnika hotela.

„Ne mogu da vjerujem da nosiš cipele od 5 eura….vidite je ljudi kakve cipele nosi…..na buvljaku trgovala je li?……nosiš jadna cipele od 5 eura…….hahahaha“

Kap je prelila čašu. Nastavnica se okrenula, revoltirano bacila svoju bilježnicu na sto i uputila se ka dvojici učenika.

„Sram da vas bude. Sram da vas bude zbog takvog ponašanja! Pa to je vaša drugarica! I kakve veze ima kakve cipele nosi i koliko one koštaju! Ne može svako da priušti sebi skupu obuću. A ona ima nešto što niko od vas u razredu nema!“

U razredu je zavladao muk, grobna tišina.

„Znate li vi da ona ima nešto što niko od vas u razredu , pa možda i u školi, nema?! Znate li vi to? Znate li šta je to što ona ima, a vi nikada najvjerovatnije nećete imati ???!!!“

U razredu su svi sramežljivo  pognuli glave, a neko je isto tako, sramežljivo odgovorio na pitanje, jedva čujno:

„Ne znamo“

Nastavnica je odvažnim, samo njoj svojstvenim načinom, odgovorila:

„Ona ima majku doktora nauka !“

Do kraja časa je vladao muk. Muk kakav nije zapamtila u svom dugogodišnjem  radu kao nastavnik osnovne škole. Mogla je čuti disanje svih svojih đaka. Mogla je čuti i ubrzano disanje djevojčice iz druge klupe. Djevojčicina majka je doktor nauka, otac profesor, djed i baba akademici. I pored sveg znanja i obrazovanja, slabijeg su materijalnog stanja.

Narednih 20 minuta je vladao stravičan muk, sve do zvona koji je označavao kraj časa. Đaci su ustajali i stidljivo šaputajući izlazili iz učionice. Djevojčica je prišla nastavnici koja je sjedjela za stolom, ponositim držanjem i sa pritajenom tugom u očima, emocijom koje srce para izgovorila:

„Nastavnice,puno Vam hvala!“

Comments

  1. takvih primjera ima širom svijeta, nije to samo nama svojstveno, ali me je ovo naše na suzu natjeralo. takva će žgadija nesvjesna i obijesna sjutra da vodi državu, a skromna i pametna djeca će u inostranstvo.

  2. Laufer, i bolje je da idu u inostranstvo nego da ostanu ovdje i trpe ovakve koji dolaze i preuzimaju od oceva funkcije i fotelje.

  3. Đakomo, trebaš više da pišeš.

    Ovakvi tekstovi koji preslikavaju našu svakodnevnicu, mogu nas natjerati da se probudimo iz apatičnog stanja i borimo protiv nepravdi. A one su svuda oko nas.

  4. Bravo, kosarkas:) Svidja mi se forma koju koristis za ove price, naposrednost koja je svima razumljiva… sve cestitke, i nastavi u ovom pravcu!

  5. bilja koprivica says:

    E,gospodo moja kad je to davno pocelo.Odliv mozgova je zapoceo jos davnih sedamdesetih kad je rezim zapoceo rat protiv mozgova,proglasivsi ih tehnomenadzerima,neprijateljima sistema.To je jedan stravicni kontinuitet,tu ni danas nema nista novo.Prije su bili tjerani,a sad “odlaze sami”?!Sad ih tjeraju jos dok su u osnovnoj.Soroseva fondacija ih prati i prihvata godinama.Dala sam sina u skolu koja ce ga,cim je zavrsi(bio zdravo) izbaciti direktno na svjetsko trziste rada.Necu cekati da se razocara!

    • biljo, taj je odliv počeo prije sedamdesetih, masa je pametnoga naroda utekle na zapad od oslobodilaca i prije sedamdesetih, no se mi još nijesmo oslobodili mraka tadašnjega da shvatimo koliko je bilo opresije i represije i tada, mnogo prije nego je trojac mms izmislio antibirokratizam, a s'ata izmislio liberalizam.

  6. Djakomo,

    mozes li reci ko je uciteljica, iskren da bude, zelim da joj kupim bombonjeru i poklonim cvijet. Nisam ironican ali takvi ljudi su potrebni ovom napacenom drustvu.

    Djeca bogatasa su vecinom olos, cast izuzecima!

  7. Treba neko da se chuje says:

    To, taj uzas je prisutan u nashoj svakodnevnici, i mi protiv toga ne mozemo nishta sami… dok se svi ne pokupimo i oceramo govna okle su doshla… nazad na selo, u vulkanizerske radnje dje su krali djelove sa kamiona radoje dakica i u ostale rupe iz kojih je takav olosh izashao,

  8. Treba neko da se chuje says:

    a ne da ljudi koji imaju obrazovanje i mozak, da nemaju leba da jedu, da zive na selo bez struje/vode dok se neobrazovana olosh shepuri kroz PG, da doktori nauka i akademici budu vulkanizeri, elektrichari, vodoinstalateri i fizicki radnici, a zaluzuju mnogo vishe… dje treba MINISTAR poljoprivrede da se izrazi “tebe ti je krava krepala”

  9. ovo me je podsjetilo na pricu moje projateljice koja je nastavnica osnovne skole u Andrijevici.Raspitivajuci se o skolstvu ,djeci,nekakvim reformama..pomenula je..da nije dijete nijedno izvela pred tablu dugo vremena…kad sam je upitao zasto?..odgovorila je,zbog nemastine…kao da dijete izvedes pred streljacki stroj…pregled detaljni u sta je obuceno….
    sirotinjo i bogu si teska….

  10. ????? Sto ne objaviste komentar !!?

  11. Ps. neka je greska bila . Elem , Galanda !! Odlicne su ti price . Bucatijevske !! Nastavi samo . Bravo !!!

  12. A ja cu vam ispricati kako je jedan takav slucaj rijesila moja skolska drugarica iz gimnazije. Bila je 1993, kada je u nas razred stigla jedna slatka i veoma pametna, sesnaestogodisnja ucenica, izbjeglica iz Tuzle, ciji su roditelji i jedno i drugo bile sudije tuzlanskog suda i koje je rat natjerao da postanu izbjeglice.
    Jelena, kako se zove ta junakinja ove price, bila je veoma skromno obucena, noseci cesto jedan te isti djemper, koji je na mjestima bio pojeden od moljaca i sto je redovno izazivalo podsmjeh kod uvijek lijepo obucenih sestara Krivokapic, ciji je otac u to vrijeme imao unosan sverc-komerc sa ko zna cim… Jelena se nije obazirala na otvorene podsmjehe i zlobna dobacivanja sestara, sve dok jedne prilike, nakon roditeljskog sastanka, na kojem je Jelenina majka dosla u starom, pohabanom kaputu, nije cula komentar jedne od sestara, koja je rekla: podrpana majka, podrpana i kcerka.Ja sam ustala, imajuci namjeru da kazem dvije, tri rijeci nasminkanim, glupim, Krivokapickama, ali me Jelena zadrzala rekavsi: Pusti Olja, ja cu to…
    Otisla je do skolske ploce ispod koje je stajala kanta puna vode u koju smo umakali spuzvu za brisanje i sa onim istim dostojanstvom sa kojim je podnosila podsmijehe sestara, istresla im je sadrzaj kante na njihove isfenirane, suplje glave, nakon cega je uslijedio aplauz svih prisutnih. Danas je Jelena magistar i priprema doktorat, a sestre Krivokapic su ono sto su bile uvijek: niko i nista, mada i jedna i druga voze djipove.
    P.S. Oprosti Jelena, morala sam jer danas je dan drzavnosti, a nesposobni i podobni i dalje pobjedjuju na tenderima…

    • Bravo Olja. I svaka cast Jeleni.

      Ja se sjecam kad me je zajebavao jedan kapetanski sin sto jedem sendvic samo sa pavlakom (to je neka 1990.), a ja ga (sendvic), ovako impulsivan, zavrljacio u zbunje, pa sina kapetanskog izbio na Nikovoj livadi ;)

      Isti taj sin ce, u rijetkim momentima uzbicenosti, jednom, u prici o hi-fi tehnici, reci ‘a da, ti nista nemas’, a jos kasnije zavrsiti na naslovnicama tabloida, u semama s nekim kokainskim drustvom, itd.

  13. Nastavnica je jednim gestom objasnila pravi sistem vrijednosti. Iako je to 8. razred, djaci su imali dobrih 20 minuta da razmisle o ovome. Nadam se da je bar neko shvatio na pravi nacin.

  14. Kroz dvije price oslikano je ,,uvrnuto” poiamanje kvaliteta, uspjeha i srece u Crnoj Gori. A poznato je da je samo glupim i neostvarenim ljudima jedino mjerilo uspjeha i moci novac, i to kroz spoljasnju manifestaciju ,,materijalnog”. No, glavni protagonisti nase tranzicije ili, bolje reci, tragedije ne umiju i ne mogu drugacije. Samo kradu, otimaju i GOMILAJU!!! Tako ziveci i vrsljajuci po nasoj svakodnevnici su stvorili ,,monstrum” drustvo – praznu ljusturu bez sustine. Ipak, (mentalna i moralna) elita ce ih, makar na individualnom planu, uvijek pobjedjivati……oni to znaju, zato se iznova samo (u prazno) busaju……. i kaskaju civilizacijski……..

  15. dragi moji anticikotici, divno je znati da i u crnoj maloj rupici Podgorici, ili Po$i kako istu iz miloste zovem, postoje ljudi koji su ipak na neki nacin osvijesceni i kod kojih ipak vlada pravi sistem vrijednosti. Bojim se da isti tesko nalaze svoje mjesto pod cikotickim Suncem koje nazalost grije samo ove vlasnike hotela i sestre Krivokapic. Bilo bi lijepo kad mi se ova nekolicina glasica sto ovdje raspreda i shara,negdje ujedinila i nesto konstruktivno smislila,van piskaranja i komentarisanja!nego ce vas zgazit djipom!

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d blogeri kao ovaj: