Vrijednosti koja se ne mogu platiti ni novcem, ni pozicijama…

Što se tiče Latinske Amerike – državi Crnoj Gori zamjeraju potpuno i apsolutno odsustvo u svakom smislu. Ti ljudi se osjećaju zaboravljeni i dalje, napušteni kao i njihovi preci, i vremenom se gube, sve više i više.. Niko ne može zaustaviti vrijeme. Na nama je da u tom vremenu koje protiče, ostavimo što više traga i utičemo na što više njih da zadrže svoju svijest o porijeklu. Ako ne radimo ništa, prirodno, i oni će nestati, kaže Gordan Stojović, istraživač crnogorske dijaspore.

izvor: portalanalitika.me

Sjećam se jedne stare gospođe, koja je u devetoj deceniji putovala četiri sata iz Mar Del Plate da bi došla da me vidi u Buenos Aires, da bi rekla „Mogu li samo da Vas dotaknem“, zvuči nerealno… „Hoću da Vas dotaknem, jer ste upravo došli od tamo odakle su moji preci“. To su one prave vrijednosti i sjećanja. To je ono što ostaje zauvijek, sve drugo je i više nego prolazno.

Toplina naših ljudi u Latinskoj Americi, kada dođete u General Madarijagu, Ćako ili neku drugu koloniju, ne može se uporediti ni sa čim drugim. Kada vi doputujete odavde – i oni vide da ste došli zbog toga da biste ih vidjeli i posvetili im pažnju, pokazali da nisu zaboravljeni ni oni ni njihovi očevi, đedovi, da postoji neko ko ih i dalje vidi kao dio zemlje odakle potiču, ko se trudi da govori kao oni, i prenese im sve ono čega su toliko željni – je posebno iskustvo.Zahvaljujući njegovom dugogodišnjem radu, pred nas su se pojavile knjige i tekstovi o nama potpuno nepoznatim ličnostima iz dijaspore, koje su svojim nesebičnim djelovanjem početkom dvadesetog vijeka dale nemjerljiv doprinos Crnoj Gori. Na pitanje što ga je podstaklo da krene u proučavanje života naših iseljenika, da uđe u to nepregledno polje, veliko i za jednu instituciju, a ne za pojedinca, naš sagovornik kaže da je još kao mali bio okružen pričama iz Latinske Amerike.

– Stric mog oca, Ananije Stojović, dugo godina je bio u diplomatskoj službi u Argentini. Neki od njegovih prijatelja iz Argentine su dolazili kod nas kući, pa i kod mog pradjeda Jagoša. Sa druge strane, moja majka je imala dosta rodbine u Argentini, sa kojima je dugo decenija bio izgubljen kontakt, što je slučaj sa mnogim porodicama u Crnoj Gori. To me je podstaklo da ih tražim, da bi ih dvadeset godina kasnije i pronašao. Sve to, i neka moja prirodna potreba za istraživanjem, učinila je da devedesetih godina, kao još vrlo mlad, u Herceg Novom počnem razmišljati o tome na koji način, kao pojedinac, mogu doprinjeti emancipaciji crnogorskog društva. Želio sam da pokažem da se nešto može uraditi i bez zavisnosti od bilo kakve institucije, državne ili međunarodne. Jednostavno, krenuo sam da slijedim to što sam osjećao i počeo da prikupljam podatke, da stupam u kontakt sa ljudima.

Sada, nakon mnogo godina, stvorio je, kako kaže, jedan potpuno paralelan sistem, mrežu ljudi u Latinskoj Americi kojih je na stotine, sa kojima godinama unazad komunicira, najviše putem interneta. Takođe, gotovo svake godine, kako mu vrijeme i budžet dozvole, Stojović se zaputi da ih posjeti.

– Zadovoljan sam postignutim, uspio sam da ih zainteresujem za Crnu Goru, da ih umrežim i danas najveći broj tih neformalnih i formalnih grupa djeluje samostalno, uz moju povremenu pomoć kao prijatelja, u smislu sakupljanja građe o našim iseljenicima, posjećivanja Crne Gore – kaže Stojović, svjestan da – ukoliko želi održivost ideje i projekta trajnog povezivanja – moraće i sam da se poveže sa nekom od državnih institucija.

ANALITIKA: Cijelu knjigu, koja je izašla u izdanju Matice crnogorske, posvetili ste Nikoli Petanoviću. Što je to kod Petanovića što fascinira, što ga izdvaja od ostale stare emigracije, pored njegove ogomne, nesebične, posvećenosti obnovi crnogorske nezavisnosti?

STOJOVIĆ: Mene je, prije svega, fascinirala njegova sloboda, ne robovanje bilo kakvim ideologijama, kultovima ličnosti; jasan raskid sa negativnim stvarima iz prošlosti, i pored nekih manjih lutanja koja su sasvim shvatljiva, s obzirom na situaciju, vrijeme i poziciju u kojoj je bio. Jedna od nevjerovatnih stvari kod Petanovića je i vizionarstvo, kako na globalnom planu tako i na lokalnom. Na žalost, mnoga od njegovih djela ostala su i dalje izgubljena. Trudim se da dođem do nekih i nadam se da ću uspjeti povratiti makar dio izgubljenog. Moram vam reći iskreno, za mene je on bio jedan od rijetkih istinski slobodnih ljudi rođenih u Crnoj Gori. Dugo sam se bavio i Sjevernom Amerikom, posebno starom emigracijom, njenim potomcima u Montani i Aljasci. Na žalost, ni vrijeme ni sredstva mi nisu dozvolili da im posvetim jednako pažnje kao Latinskoj Americi. Ipak, i na tom polju, kao što možete vidjeti iz izdanja koja su slijedila i štampana uz pomoć Matice crnogorske, pokušao sam da probudim interesovanje, kako u Crnoj Gori tako i među tim ljudima koji su istinska dijaspora, a koju smo u Sjevernoj Americi gotovo izgubili.

ANALITIKA: Nikola Petanović umro je potpuno sam u San Francisku, sanjajući svoju domovinu. Može li se reći da je njegova sudbina ujedno i priča o sudbini hiljada drugih naših starih iseljenika i odnosa matice prema njima?

STOJOVIĆ: U vrijeme kada je Nikola Petanović umro, to što mi danas nazivamo maticom zemljom, za njega je postojalo jedino – u mislima i nadama. Crna Gora je za njega tada bila zemlja porobljene i obespravljene braće. Čitav svoj intelektualni angažman posvetio je borbi za slobodu i obnovu crnogorske nezavisnosti. Dakle, on je umro u vremenu kada je bio proganjan zbog toga što se, između ostalog, zalagao za referendum na kojem bi se odlučilo o budućnosti Crne Gore. Ono što je zabrinjavajuće je to da ni danas, kada postoji dugo sanjana država, već dovoljno godina nakon tog njemu sanjanog referenduma, koji se ipak dogodio poslije više od sedamdeset godina – kada je i jedan veliki dio njegovih djela ugledao svjetlost dana i kada je dostupno mnogo toga o njemu i njegovom djelu – nema naprosto nikakve rekacije… I dalje niti jedna ulica ne nosi njegovo ime, nema mu biste u Crnoj Gori, nema ga u udžbenicima, na manifestecijama. On postoji samo za one ljude koji žele saznati nešto više o svemu i potruditi se da spoznaju više od prosječnog građanina. Očito da nešto što jednom biva prekriveno onim što možemo nazvati kolektivnom amnezijom, pored sve svoje očitosti u potpuno drugom vremenu, i dalje tjera ljude da slijede upute iz tog amnezivnog perioda, na neku vrstu intelektualne inertnosti, jer im je, vjerovatno, tako lakše…

ANALITIKA: Izuzetno je zanimljiva priča i o Džonu Hajdukoviću koju ste pred nas donijeli Džudi Ferguson i Vi. Vrijedna je divljenja istina o našim ljudima u dalekoj Aljasci, koji nikada nisu zaboravili svoju domovinu i običaje…

STOJOVIĆ: Aljaska još uvijek ima dobro sačuvanu zajednicu porijeklom iz Crne Gore, ti ljudi se i dalje prepoznaju, kao i u Argentini. Aljasku još uvjek u tom smislu nismo potpuno izgubili. Na žalost, za mene je u ovoj poziciji u kojoj sam, nemoguće da radim na više mjesta u isto vrijeme, i ta priča je i dalje otvorena. Nadam se da neću izgubiti trku sa vremenom.Pomenuli ste Jova Hajdukovića, koji je zahvaljujući mojoj prijateljici Džudi, otrgnut od zaborava, a zajedničkim angažmanom sa Maticom crnogorskom „vraćen“ Crnoj Gori. Aljaska je prepuna Roganovića, Dapčevića, Stijepovića, Milajića, Mihaljevića, Miškovića, Radovića… Posljednji guverner Aljaske kao teritorije bio je Michael Stepovich – Mišo Stijepović. To je čovjek koji je skupa sa mnogim drugim potomcima naših iseljenika, bilo da su republikanci ili demokrate, bitno uticao na istoriju tog dijela SAD. Evo, jedna zanimljivost i, možda, izazov za nekoga. Majk Stijepović je rođen 1919. Posljednji je guvrener Aljaske kao teritorije, možda jedini čovjek porijeklom iz Crne Gore koji se našao sam na naslovnici TIMES-a, republikanac od respekta i uticaja. Zar ne mislite da bi bilo lijepo da neko ko predstavlja našu državu u toj zemlji, ode i posjeti tog čovjeka? Meni bi to bila jedna od prvih stvari da sam u takvoj poziciji, ali možda ja razmišljam pogrešno.

ANALITIKA: Mnogo ste se bavili proučavanjem naše dijaspore u Južnoj Americi, uskoro će o njoj izaći i Vaša knjiga. Negdje ste rekli da se tamo osjećate kao kod svoje kuće, da je između tih ljudi i Vas stvoreno ogromno povjeranje…

STOJOVIĆ: Da, rekao sam da sam uvijek na pola koraka da odem tamo i ne vratim se. Tako i jeste. Danas i juče i gotovo svaki dan razmišljam o tome. Svaki put kad uzletim sa aerodroma Ezeiza u Buenos Airesu, veliki dio mene ostane tamo. U Evropu i Crnu Goru dođem krnj, jednim dijelom osakaćen što nisam mogao ostati duže, obići više, pružiti im više.Sjećam se jedne stare gospođe, koja je u devetoj deceniji putovala četiri sata iz Mar Del Plate da bi došla da me vidi u Buenos Aires, da bi rekla „Mogu li samo da Vas dotaknem“ . Da, zvuči nerealno, ali to je htjela: „Hoću da Vas dotaknem, jer ste upravo došli od tamo odakle su moji preci“.

To su one vrijednosti, sjećanja koja se ne mogu platiti ničim, ni novcem, ni pozicijama… To je ono što ostaje zauvjek, sve drugo je i više nego prolazno.Da, u saradnji sa Centrom za iseljenike Crne Gore, gdje posebno moram da istaknem i pohvalim veliku požrtvovanost i angažman gospođice Elvire Bekteši oko izdavanja knjige, izaći će knjiga pod naslovom „Moja Latinska Amerika“, gdje sam detaljno opisao sve ove godine rada i kontakata sa ljudima našeg porijekla u Latinskoj Americi, uz naravno osvrt na istorijat i sve druge važne podatke i zanimljivosti vezane za našu dijasporu.

ANALITIKA: Kada govorimo o južnoameričkoj dijaspori što bi izdvojili, po čemu je ona, možda, drugačija, specifičnija…

STOJOVIĆ: Specifična je po tome što se u velikoj mjeri uspjela sačuvati, u smislu svijesti o svom porijeklu i želji za spoznajom mjesta odakle su im došli preci i pored gotovo čitavog vijeka zaborava. Specifični su i po kolonijama koje su formirali u raznim krajevima, gdje su se naselile desetine i stotine porodica u različitim periodima, i gdje su uspjeli održati koliko-toliko kulturu, običaje, pa ponegdje i jezik zemlje iz koje su im davno došli preci.

Mnoge nama susjedne zemlje – pa i one koje u odnosu na nas imaju brojčano mnogo manje zajednice od naše – danas ulažu mnogo sredstava, otvaraju kulturne centre, šalju profesore, počasne konzule, otvaraju diplomatska predstavništava, potpomažu osnivanje društava, biblioteka… To je ono što treba i našoj dijaspori, desetinama hiljada potomaka naših doseljenika u Argentini, Boliviji, Paragvaju, Čileu, Urugvaju …

ANALITIKA: Toliko ste različitih priča otkrili, toliko nevjerovatnih sudbina. Koja je od njih na Vas ostavila najveći trag, najviše Vas dirnula?

STOJOVIĆ: Teško je izdvojiti, ali mislim da je na mene najviše uticala nevjerovatna priča o Timotiju Jokanoviću, iseljeniku iz Pive, koji je još kao maloljetan emigrirao u Argentinu. Jokanovići, njegovi i potomci njegovog brata, svih ovih godina bili su moja velika podrška u Argentini, posebno moj veliki prijatelj i Timotijev unuk, Rodolfo Jokanović iz Buenos Airesa, istraživač i veliki poznavalac Crne Gore, njene istorije i naše emigracije u Latinskoj Americi. Moram još izdvoditi i knjigu „La Montenegrina“ Kataline Milović, koja govori o sudbini naše najveće kolonije u Latinskoj Americi, La Montenegrine u provinciji Ćako, kao i veliko prijateljstvo sa njom.

ANALITIKA: U stalnom ste kontaktu sa dijasporom. Recite što nam zamjeraju ovdje, u matici. Mora se priznati da naša država, iako je država jednog malog naroda, nije imala strategiju kad je u pitanju saradnja sa iseljenicima…

STOJOVIĆ: Svakako, strategija je nešto veoma bitno i pozdravljam tako nešto. Na žalost nisam imao prilike da pročitam niti vidim taj dokument, tako da ne mogu govoriti o tome. No, po meni svakako mnogo bitnije od donošenja nekog dokumenta je njegovo istinsko sprovođenje. Volio bih da ako je nešto donešeno, što u svakom slučaju mora biti pomak, da bude i sprovedeno. Ali, pitali ste me šta je to što zamjeraju. Mogu vam samo reći ono što se tiče Latinske Amerike – zamjeraju potpuno i apsolutno odsustvo u svakom smislu. Ti ljudi se osjećaju zaboravljeni i dalje, napušteni kao i njihovi preci, i vremenom se gube, sve više i više.. Niko ne može zaustaviti vrijeme. Na nama je da u tom vremenu koje protiče, ostavimo što više traga i utičemo na što više njih da zadrže svoju svijest o porijeklu. Ako ne radimo ništa, prirodno, i oni će nestati.