“Dok sam bio student, ružio sam često, čitao “Praxis”, polemizirao vješto. Anarhizam mi je bio u krvi, svi na barikade, sanjao sam kako vodim proletere mlade. A danas doktore pomozi mi, teško mi je, vjeruj mi, što da radim bez akcije čitavi dan? Moje društvo ordinira od 19 do 22, ono niti eksa niti galami, zuri u prazno i truli. Šljakeri spavaju po tramvajima, djeca se ljube na ulicama. Noći su frajerske i uvijek na smetnji, noći su samo na smetnji…”
Engleska – protesti studenata protiv podizanja školarina
Italija – protesti zbog reforme univerziteta
Kalifornija – protesti zbog povećanja školarina
Crna Gora – “Protesti” zbog reformi univerzita, osnivanja privatnih univerziteta, povećanja školarina itd.
javniservis.me 
I Kornjača nastavi ovim riječima:
“Da, išli smo u školu u moru, iako ti to možda ne vjeruješ.”
“Ja nisam rekla da ne vjerujem!” prekide je Alisa.
“Jesi!” reče Lažna Kornjača.
“Zaveži!” dodade Grifon prije no što je Alisa mogla išta i da kaže.
Lažnja Kornjača nastavi:
“Stekli smo najbolje obrazovanje – u stvari, išli smo u školu svaki dan…”
“I ja sam išla u školu svaki dan”, reče Alisa. “Ne moraš se time toliko hvalisati.”
“I imali ste vanredne časove?” zapita Kornjača malo zabrinuto.
“Da, učili smo francuski i muziku.”
“I pranje?”, upita Kornjača.
“To, naravno, nismo!”, odgovori Alisa prezrivo.
“Ah! Onda tvoja škola nije bila bog zna šta!”, reče Kornjača s velikim olakšanjem. “U našoj
školi na kraju popisa svih predmeta stajalo je: francuski, muzika i pranje – neobavezno.”
“Ono vam baš nije bilo ni toliko potrebno kad ste živjeli na dnu mora.”
“Ja nisam sebi mogla priuštiti da i to učim”, reče Kornjača uzdahnuvši. “Pohađala sam samo obavezne predmete.”
“Koji su to bili?”, raspitivala se Alisa.
“U početku, razumije se, okretanje i uvijanje”, odgovori Kornjača, “a onda različite grane aritmetike – ambicija, odupiranje, poružancija i rugancija.”
“Nikad nisam čula sa poružanciju”, usudi se Alisa da kaže. “Šta je to?”
Grifon podiže obje svoje šape u čudu.
“Šta. Nikad nisi čula za poružnjavanje!”, uskliknu, pretpostavljam da znaš šta znači poljepšavanje?”
“Da”, reče Alisa nesigurno. “To znači… učiniti… da nešto… bude ljepše.”
“Pa, eto”, nastavi Grifon, “ako ne znaš šta znači poružnjavati, mora da si neka glupača.”
Alisa nije imala hrabrosti da postavi još koje pitanje u vezi s tim, zato se okrenu Kornjači i zapita:
“Šta ste još morali učiti?”
“Pa, eto, bila je tu misterija”, odgovori Kornjača brojeći predmete na svoje peraje, “misterija starog i novog vijeka, sa oceanografijom; onda protezanje – učitelj protezanja bila je jedna stara morska jegulja koja je dolazila jedanput nedjeljno. Ona nas je učila protezanju, pružanju i sklupčavanju.”
“Šta je to?”, zapita Alisa.
“Pa ne mogu ti to pokazati”, odgovori Kornjača. “Isuviše sam kruta. A Grifon to nikad nije ni učio.”
“Nisam imao vremena”, reče Grifon. “Pa ipak sam odlazio kod učitelja klasike. Bio je to jedan stari rak.”
“Ja njemu nikad nisam išla”, reče Kornjača uzdahnuvši. “Govorili su da podučava Smijeh i Plač.”
“Tako je, tako je!”, reče Grifon uzdišući i sam. I oboje zagnjuriše lice u šape.
“A koliko ste po rasporedu imali dnevno sati?”, zapita Alisa jedva čekajući da promijeni predmet razgovora.
“Prvi dan deset sati”, reče Kornjača, “a drugi devet, i tako redom.”
“Kakav čudan raspored”, uskliknu Alisa.
“Zato se i zove raspored sati”, primijeti Grifon, “što se po jedan sat svaki dan skrati.”
Za Alisu je ovo bilo nešto sasvim novo i malo promisli prije nego što reče:
“Onda ste jedanaestog dana morali imati praznik?”
“Naravno!”, reče Lažna Kornjača. – Luis Kerol, Alisa u zemlji čuda
To je to, doslovno. Čini se da će nas stid nadživjeti…
Djecak od 15 godina u borbi za prava studenata
baš gledam juče, odlično osmišljeno