Privatizacija i proletarizacija

izvor: novossti.com, piše: Srećko Pulig  

Još je Freud rekao da postoje stvari koje muče svijest. Ona ih ne može riješiti, pa ih potiskuje i negira, no ne može ih odagnati. Nešto nas stalno kljuca u mozgu i neće da ode iz njega. Na nova i nova pitanja ZAŠTO se nešto dogodilo, bahati odgovor da ZATO – i točka – ne zadovoljava nakupljenu libidinalnu energiju, koja hoće zadovoljenje. Olakšanje koje će prekinuti kauzalni lanac može doći samo iz pravog odgovora na problem koji tu svijest muči. Otac psihoanalize mislio je, opisujući te muke, uglavnom na doživljaje iz privatnog života pojedinaca. No, ne vrijedi li to i za neke društvene procese, koji su posljedicama bogati baš po taj tzv. privatni život, da onda kada duboko zavirimo u svoju dušu, nalazimo u njoj toliko općenitosti svoga vremena i prostora, sloja i klase kojima pripadamo, da nam je neugodno? Uostalom, pokušaji da se psihoanalitički uvidi povežu s nadindividualnim društvenim problemima doveli su do povezivanja marksizma i psihoanalize. Iz te tradicije potiče i poznata studija Wilhelma Reicha o “Masovnoj psihologiji fašizma”.

Je li i proces privatizacije u nas mogao proteći bez tolike fašizacije društva, ostaje otvorenim za diskusiju. Da nije trebalo toliko fašizma govore primjeri nekih drugih tzv. tranzicijskih zemalja, s manje prinesenih ljudskih žrtava na tron stvaranja “poduzetničke klime” u zemlji. No, ne zaboravimo da je “malo” fašizma svugdje gdje se ponovno “otkrivao” kapitalizam bilo dobrodošlo! Je li onda privatizacija sredstava za proizvodnju, a to je stvar koja sigurno utječe (složiti će se i oni koji o društvu ne misle u tim terminima) na živote masa, onakav događaj koji jedna zajednica, koja je prije živjela s društvenim sredstvima za proizvodnju, ne može zaboraviti?

Prije samo koju godinu izgledalo je da nije tako. Provodile su se prve velike inventure, čitala se knjiga Darka Petričića o kriminalu u hrvatskoj pretvorbi, s naglaskom na teme “tko je, kako i zašto” sudjelovao u pljački društvenog vlasništva. Na istim temama pale su i padat će glave viđenih novinarskih istraživača, koji nisu previše saznali (ta većinu stvari znaju svi koje to zanima), već su previše objavili o poslovanju – koga? Dakako, svojih poslodavaca i njihovih prijatelja. No, da proces privatizacije treba dovršiti, u to mainstream, naročito onaj ekonomski, nije sumnjao, pa se ni danas, kada je nagrižen krizom, pravi da ne sumnja. Iako bi na vijesti koje nam svakodnevno serviraju svatko s malo zdravog razuma rekao da je možda problem u neuspjehu privatne inicijative da pokrene privredu jedne zemlje! Umjesto toga radnici poduzeća u stečaju i njihovi sindikati često i sami sudjeluju, nakon niza loših iskustava, u potrazi za novim, ovaj put konačno dobrim privatnim gospodarom.

Govorilo se i govori da je to uvjet ulaska u EU, iako prakse pojedinih zemalja tamo poznaju razne oblike vlasništva u privredi i u javnim službama. No, u međuvremenu se nešto ipak promijenilo. Rječnikom učene refleksije rekli bismo da su “u krizu došle temeljne pretpostavke dominantne neoklasične ekonomske paradigme” (Mislav Žitko). Rječnikom medija, koji se spram refleksije sami kastriraju, uvidjelo se da pljačka nakon koje slijedi normalizacija, te pošteni poslovni odnosi među subjektima u kapitalističkoj proizvodnji, koje se samo ne smije puno pitati za njihove poslovne početke, nisu realističan opis situacije.

Naime, privatizacija nije jednokratna pljačka! Kao što to nije ni osnivanje (točnije preuzimanje) banaka. Događaji s početka postkomunističkih tranzicija, pa i oni nešto prije toga, u nas posebno, nisu samo opisi vremena prvobitne (angloamerički svijet kaže i “primitivne” i “originalne”) akumulacije. Barem ne u onom ortodoksnom smislu, u kojem je riječ o jednokratnom prelasku iz feudalizma u kapitalizam (naročito u Engleskoj). Prije no što je nastao novac od kojega se može raditi još više novca, bila je potrebna jedna prvobitna akumulacija. Ona može imati oblik prisvajanja resursa, osvajanja i pljačke ili/i porobljavanja. Iako se pojavnih oblika svih tih procesa u elementima može naći u našim 90-im, ne treba smetnuti s uma da socijalizam, pogotovo naš, tržišni, nije bio feudalizam. Te da je dobro poznavao logiku proizvodnje profita. Naravno, postojala je bitna razlika u tipovima vlasništva dozvoljenim prije – društveno, državno i privatno, i poslije prevrata – postupno ukidanje i zabrana društvenog vlasništva.

Zato bi točniji naziv onoga što se u prvom naletu nama dogodilo, a sada se u drugom, za koji je izgovor kriza, na drugačiji način nastavlja, bio akumulacija izvlaštenjem (David Harvey). Ovaj prošireni koncept “prvobitne akumulacije” omogućava nam da shvatimo kako se nešto tako “izvorno” kao što je naš “ulazak” u kapitalizam, može ciklički ponavljati. Kako tranzicija “nedovršenih” država-nacija na rubu svjetskog sistema traje vječno i ne vodi nikuda! Zato je umjesto “opljačkani smo” ili čak “stalno nas pljačkaju”, točnije reći nešto naoko puno skromnije i manje, no dovoljno da živote mnogih učini neizdržljivim: Stalno nas eksploatiraju!

I ne samo to. Umjesto da mi širimo područja borbe protiv eksploatatorskih napadača na uvjete našega života, kako u socijalizmu tako i nakon njega, pa vraćamo sebi ono za što tvrdimo da nam pripada (a to nije primarno vlasništvo, već ovladavanje proizvodnjom cjelokupnih uvjeta našeg života), oni nas, stalno iznova, na uvijek novom terenu, zaskaču i porobljavaju. Očito, radi se o kontinuiranom procesu svjetskih razmjera, koji se događa unutar kapitalističke akumulacije. Do jučer ne-kapitalistički teritoriji moraju se silom otvoriti. Ne samo za trgovinu (iako to pomaže), već i nekom općom dozvolom da kapital investira u sve pothvate koje smatra profitabilnima, koristeći pritom jeftinu radnu snagu, sirovine i jeftina zemljišta. Akumulacija izvlaštenjem napada prava intelektualnog vlasništva, eksploatira okoliš i privatizira javne servise. Profit se dakle kreira sve novijim i novijim izvlaštenjem stanovništva iz što više sfera života. Od takvog “razvoja” radne mase ne mogu očekivati nikakvu vlastitu emancipaciju.

Zato je pojam koji trebamo pridružiti privatizaciji – proletarizacija! Dok su se vodile učene rasprave o tome postoji li uopće radništvo danas, većina ljudi je uspješno ugurana i dalje se ugurava u proletersku kao najamničku situaciju (plus nezaposleni, kao rezervna armija rada), u razmjerima kakvi od vremena prije socijalizma nisu postojali. A to znači da su ponosni stanovnici Hrvatske, od kojih mnogi tvrde da ni danas ne žale života za domovinu, kada zato nema društvene potrebe pa onda ni opravdanja, u najvećem broju sve više radikalno odvojeni od sredstava za proizvodnju.

No, ta akumulacija izvlaštenjem, uz neprestano pranje mozga kako nulta stopa rasta, svim dojučerašnjim ekološkim teorijama o granicama rasta usprkos, vodi u propast, samo je izlaz u nuždi. Privremeno i parcijalno rješenje za problem pretjerane akumulacije. Što god vladajući poduzeli, uključivo s barnumovskim kampanjama poput ove protiv korupcije, “nevidljiva ruka tržišta” u nas previše krade. To na duži rok nije održivo.