Opišite svoju zemlju i motivišite turiste da je posjete 16. marta, polazak sa Trga slobode u 18h.
Moja zemlja
Moja zemlja, prije svega, vodi prozapadnu politiku. Njena prozapadna politika sastoji se iz: namještenih izbora (snimak i kuverta), korupcije (Telekom, KAP, you name it), sudskih odluka koje ne mogu uvjeriti malo dijete u nepristrasnost, sveopšte kriminalizacije, olajavanja kritičara (Informer slash Beba, you name it), progona medija i nevladinih organizacija, zloupotrebe državnih automobila i sredstava iz budžeta, funkcionera koji plagiraju doktorate, javašluka i partijskog zapošljavanja, miliona na računima funkcionera… Prozapadna politika, ali iz Srednjeg vijeka, Veliki vojvoda Djuka, dvor i mali podanici.
Slobodni izbori su glavna boljka moje zemlje. Što bi kome smetali fer i slobodni izbori, pa da se pokaže da za DPS glasa možda čak i oko 10% biraca iz ubjeđenja. Jer mnogi građani vjeruju da DPS ima “stvarnih” glasača onoliko koliko ima botova na sajtovima, tzv. “logičkih virtuoza”.
Moj striko Teheran, koji radi u državnu firmu, veli da bi volio da radi u državnu firmu i da glasa za koga on oće, recimo žmureći da ubode, ili da prespava taj dan, a ne da ga zove šefica u 10 ujutro na dan izbora da ga podsjeti da glasa za koga ona oće, za tatu nacije, za onoga čije se ime izgovara sa neizmjernim ushićenjem i slika mu se ljubi na zidu. “A puna su im usta suverene CG”, veli. “A đe sam tu suvereni JA?! Suverena CG? Prodajem je za 50 eura, nosite je kući. I poljubite šefa.”
Mnoge ljude u mojoj zemlji zanima psihološki profil glasača vladajuće stranke. Jesu li bili Srbi, za Miloševića i Djuku-vojvodu, devedesetih? Jesu li tada mrzjeli šah zbog šahovnice? Ili su tada bili liberali? Jesu li postali glasači DP-esesa posle ‘97. ili su vazda bili uz Vojvodu Djuku (uz njegove skute)? Moja zemlja je jedna velika misterija.
U mojoj zemlji je bivša ministarka nauke, današnja ambasadorka, plagirala doktorat. A ona kaže – nije. To što postoji rad prof. Dimitriosa Buhalisa, napisan hronološki prije njenog, koji se u velikim djelovima od riječi do riječi podudara sa njenim, je vjerovatno slučajnost (isto misle) ili neka politička ujdurma (namjerno je isti rad napisao godinama prije da je diskredituje). Ja bih se teško snalazio u ovoj
komplikovanoj stvarnosti moje zemlje kad mi funkcioneri ne bi objašnjavali o čemu se tu zapravo radi.
U mojoj zemlji ljude filtriraju na podobne i nepodobne, zaslužne i nezaslužne, i njihovu đecu takođe. Odvajaju ih po naciji, vjeri i političkom ubjeđenju. Pa se pitam je li moja zemlja Treći rajh ili evroatlantska pretendentkinja iz 21. vijeka?
U mojoj zemlji se svi žale na loše ekonomske prilike. Ali kako da nam ekonomija procvjeta kad su podobni sposobniji od sposobnih? A sposobni su nesposobni da se prilagode i postanu podobni.
U mojoj zemlji ja najviše zavidim Blažu. On je u moju zemlju došao sa Galapagosa, tamo sve nekakve prilagođene životinje, ka mu tetka, ka mu stric, i ka mu tata. O, Blažo, da mi je da se snađem, ka ti i tata ti. No sam neostvaren mi.
U mojoj zemlji često napadaju “medijsku mafiju”. Pušti korupciju u državi, pušti što se radi od para poreskih obveznika, no daj da vidimo što “medijska mafija” radi. Uništi nam “medijska mafija” imidž. A imidž bi nam bio besprijekoran. Kažu: “A kad uradimo nešto da valja, to ne prikazujete”. A “medijska mafija” bi to rado prikazala, ali kriminal i korupcija popune čitav termin dnevnika, pa, nažalost, ne ostane vremena za prikazivanje rijetkih koji su rijetko odradili svoj posao da valja. Tako ti je kad živiš u zanimljiva vremena, nema Džastin Biber i Lejdi Gaga, no Branimir Gvozdenović i Slavoljub Migo Djukanović.
U mojoj zemlji limenka košta, brat – bratu, 10 miliona eura.
U mojoj zemlji premijer tadašnji, predsjednik sadašnji, kaže da je Patricia trebala da ćuti o zloupotrebi državnog novca u partijske svrhe u “Ramadi” i da ne zviždi. Zalaže se za to da se prećuti krađa od države čiji je premijer. Premijer (bivši) podržava krađu od države. Zašto?
Uzgred, premijer sadašnji (ne zaboravimo ga) bi da kažnjava za neizražavanje strahopoštovanja prema himnoj zemlje koja ne poštuje svoje podanike. Još – objavio je imena ljudi (uglavnom državnih službenika) koji su tužili organe ove moje zemlje, radi zaštite svojih zakonom garantovanih prava, zbog nepravdi i neregularnosti koje su im bahati zvaničnici samovoljom nanijeli. Ali što očekivati od dugogodišnjeg šefa tajne policije, to kad ufati ne pušta.
U mojoj zemlji ugledni i uzorni domaćin u video spotu za izbornu kampanju daruje Velikom vojvodi Djuki grožđe iz svog vinograda blagorodnog. I svi se smiju i druže i sunce sija. Ja vidim tu iluziju. A zamišljam stvarnu sliku. Bebu Popovića koji pritrči Velikom Djuki i uzornom domaćinu u vinogradu: Viđi, Veliki, što ću da nakalemim Vanji Ćalović u Informer, kako ću je izbrukat. Veliki vojvoda: Bra'o, ela, ela, ajde, objavi to, nagrdi je. Domaćin sa slike, sa svojom porodicom (smijući se veselo): A nije, gospodaru, no si Kralj, svim sredstvima po bitangama, to su najljepše crnogorske vrijednosti, napa'ni tu ženu svime i svačime, ne štedi sredstva, podržavamo tvoju unutrašnju i spoljnu politiku. Najljepše crnogorske vrijednosti!
U mojoj zemlji se oponenti najljepših crnogorskih vrijednosti nazivaju penalima. “Koji si ti penal”, reče ugledni i uzorni domaćin demonstrantu i oponentu najljepših crnogorskih vrijednosti. “Koji sam ja penal?” – odgovori protestant. “Ja sam kazneni udarac slobodnog građanina, sviran autoritarnom režimu zbog sramne, neodgovorne, koruptivne i divljačke igre. A ti, gospodarov podaniče, koji si ti penal?”
javniservis.me 
Komentariši