Vladimir Jokić: Zavalizatori

Proteklih dana preko medija nam se svakodnevno servira priča o tome kako neki organi hoće da uklone spomen ploču koja se nalazi na ulazu u budvanski Stari grad dok im neki drugi pak brane. Uzbudila se javnost pa se pita da li na ulazu u metropolu crnogorskog turizma treba da stoji tabla u spomen na srpsku vojsku, da li je ta vojska oslobodila ili okupirala Crnu Goru, da li time ispravljamo istorijsku grešku ili pak činimo novi grijeh prema istoriji.
Za to vrijeme lice nadležno za istorijske ploče po Crnoj Gori govori o tome kako će uklanjanjem ploče započeti proces revalorizacije Starog grada.      
U našoj svakodnevnici bombardovani smo pojmom valorizacije i revalorizacije. Gdje god se okrenemo oko sebe neko nudi valorizaciju ili ako je valorizacija već jednom nuđena onda nam se obavezno predstavlja projekat revalorizacije.
Interesne grupe koje sprovode te procese, takozvani valorizatori crnogorskog društva, prelaze iz jednog procesa u drugi  potpuno spontano, kao da je cjelokupna država njihova lična imovina o kojoj oni imaju da se staraju, da je valorizuju i revalorizuju sve dok ne zadovolje svoje nezajažljive apetite. Ili kao veliki plavi krug. I u njemu valorizatori.
Šta smo imali u prvobitnom procesu valorizacije crnogorskog primorja? Herceg Novi se valorizovao u pogledu vodosnadbjevanja iz Dubrovačke regije. Buduća Evropska kulturna prestonica, ugroženog vodosnadbjevanja i u svakodnevnom saobraćajnom kolapsu. Po malim mjestima poput Kostajnice, Kamenara, Prčnja, Stoliva, DUP-om su ucrtani putevi po sred kuća onima koji stoje na putu valorizaciji. Naravno prvoborci valorizacije imaju neke pogodnosti, ali neka cvjeta hiljadu cvjetova. Cvjetovi posebno cvjetaju ako ste valorizator iz inostranstva. Ako želite da pravite veliku marinu, za mega jahte moćnika. Pa onda vi više ne morate da poštujete zakone, vi naručite zakone. Jer tako izgleda valorizacija kod nas. Valorizacija je posebno pogodno tlo našla na prostoru pod zaštitom UNESCO i tu porodila svoj najdivniji cvijet, Kotor. Svakodnevno nas posjećuju kruzeri, grad je prepun turista sa svih meridijana. No ukoliko bi nekoj grupi od pedesetak milionera tek sišlih sa pristiglog kruzera palo na pamet da prespavaju u našem gradu morali bi da im se najtoplije zahvalimo. Napravimo im po sendvič i pošaljemo nazad na kruzer. Hotel nemamo, zaobilaznicu nemamo, žičaru nemamo. Žalimo, vršimo valorizaciju. Kampa. Dobrote. Luku imamo, koliko još, to ćemo tek vidjeti. Al nismo mi metropola turizma. Budva je. Budva, sa računom u blokadi. Sa desetinama miliona duga. Sa neisplaćenim zaradama zaposlenima. Sa u bescjenje prodatim hotelima, preduzećima. Sa zatvorenim funkcionerima, otvorenim bioskopom i Ričardovom glavom. Ko još uopšte pominje Vrtove i Zavale? Pa to je valorizovano. Valorizatori se kupaju na Kraljevoj i Kraljičinoj plaži, šetaju Svetim Stefanom. Ako se nekome čini da mu je zabranjen pristup istima vara se. Buljarica je kruna našeg turizma. Prepoznatiljivi resort. Dragulj Mediterana. Samo da neki protivnici progresa shvate konačno da to što je nešto njihovo ne mora da znači da nije i nečije tuđe, da će valorizatori bolje voditi računa o tome. Pa na kraju svi smo mi jedno.
Dok su svi ovi procesi sprovođeni, kubik vode nam je postao skuplji i od najluksuznijeg goriva u Evropi. Naravno onda kada vode ima. Napumani su nam računi za struju, sa plaćanjem se ne smije kasniti. Krizni porezi. Euro po euro. No sve je ovo još uvijek dobro.  Još uvjek nam nije ispostavljen javni dug u cijelosti. Još uvjek smo u prvom krugu, još uvjek valorizujemo.

Drugi krug , krug Revalorizacije počinje.

Ako nakon svih ovih činjenica i dalje razmišljamo o tabli u Budvi i novoj bačenoj udici  o Crnogorcima i Srbima onda nam srećan novi ciklus, u kome će prodati i ono malo javne imovine što je preostalo, prisvojiti našu imovinu i  zadužiti i djecu naše djece.
Stavimo tačku na podjele. Pokažimo im da se više ne hvatamo na svaki mamac koji bace pred nas. Pobjedimo i valorizaciju i revalorizaciju i valorizatore. Ujedinjeni. Zajedno.