Ratimir Vujačić: Na pravoj strani istorije

Političari naši – vlastodršci osobito – imaju mnoge zajedničke osobine i vrline koje ih krase i uzdižu nad milionima običnih smrtnika i glasača. Premudri su, obaška lijepi i pošteni. Odvajkada se bastašno bore za velike istorijske ideje i ciljeve. Zaludu ih goniš i izlažeš nepravdama, oni bivaju samo čvršći, jer znaju da su na pravom putu, ponosni, jer brane i sprovode ono što im je „istorija ostavila u amanet“ (pismo predsjednika Ranka, članstvu SDP). Naše vrijeme i životi su skromno polje njihovog podvižništva, a mi – tek nedostojni posmatrači i svjedoci povijesnog napona i stvaralaštva ovih kolosa.

Taman smo malo odmorili od komunista i njihove posvećenosti, epohalnih zamaha i pobjeda, kad evo nam svježeg, bezgrešnog i vitog Krivokapića – žive nade naših novih istorijskih pregnuća. Ljevičar ili desničar – vrag će ga znati – ushićen, čelom dodiruje nebo, piše svojim sljedbenicima pismo-poslanicu: “Ostvarili smo najvažniji san u novijoj istoriji Crne Gore“.

Između mita i stvarnosti

Da, ako ste se tek sad probudili, Crna Gora je za razliku od svojih građana – nezavisna i suverena, srećna i napredna. Nastavak znaju i vrapci: samo da odnekud dojave novi i novi investitori, pa da i dalje svakim danom u svakom pogledu napredujemo. Naravno, nije ovdje riječ o običnim ljudskim sudbinama, deklasiranim radnicima bez posla, dostojanstva i nade, ili možda onima što nijesu mogli ni sanjati ovakve i ovolike blagodeti od svoje mudre posvećenosti „državi i državotvorstvu“. Mimo i iznad njih lahko nadlijeće apstraktna i uzvišena retorika našeg domoljupca. O'đe se – sve su prilike – sa vječnošću zbori. A „tu ljudsko zapire spoznanje“.

Propala je radnička klasa, uništena privredna struktura, bijeda i dugovi rastu, moral pada – ali: „ostali smo čvrsti, jer smo znali da smo na pravom putu“. Istorija je za ovog „socijaldemokratu“ blagorodna nužnost i neprestani naredak, uprkos utisku koji neki potkrepljuju svojom neveselom javom, da nam je komat grđe nego ranije – dok su nas drugi rukovodili. „Ponosni na ulogu, koju je istorija dodijelila našoj generaciji“ – sa zadovoljstvom će i slavodobitno pozdraviti svoj „državotvorni“ performans.

Slobodan Sadžakov – doktor nečesove etike (nauka o poštenju): „Sociolog Karl Manhajm pisao je o mentalnom padu ljudi (inače kalkulativno-racionalnih u sferi ekonomije) kad dođu na teren politike. Drugim rečima, niko ih ne može prevariti u ekonomskim transakcijama ni za kusur od nekoliko centi, ali ih ponekad može prevariti za ceo život. Dokaz za to je u našem dvorištu, u činjenici da se balkanski narodi već više od dve decenije bave idiotskim nacionalističkim ‘projektima’, upropašćavajući i svoje živote i živote ko zna koliko generacija posle njih“.

Ali cilj opravdava sredstvo

„Naoružani… mudrošću u ostvarivanju ovog svetog istorijskog cilja“, Krivokapić&co „ponekad“ su pristajali („morali su“) na ustupke. „Nekad su ovi kompromisi bili veoma teški, ali … sudbina vam nerijetko dodijeli saputnike koje sami ne biste odabrali”. Tako vam je to kad ste samo slijepo oruđe u službi napretka. Istorija je izabrala njih, a ne oni istoriju, tako da je sva odgovornost na istoriji. Ili pak na onim nestašnim „saputnicima“ što im dodijeli sudbina.

Poznato je, međutim, i to baš iz istorije, da ako ne birate sredstva (i saputnike) u postizanju „svetog cilja“ – dogodi se da usput izgubite svrhu i sve ono što taj cilj čini vrijednim i društveno prihvatljivim – kamoli uzvišenim. Tada „sveti cilj“ postaje tek puko sredstvo zarad sticanja koristi, političke moći i manipulacije ljudskim osjećajima. Pretvarajuće sebe u mit koji obmanjivanjem i lažnim obećanjima izlazi u susret zaludnjim nadama, vjerovanjima, željama i strahovima ojađenih podanika.

Jedina su garancija

Krivokapić na kraju patetično poziva članstvo da bez oklijevanja i odlaganja „od ovog trenutka zajedno krenemo putem pobjede“ jer je ista “jedina garancija sigurne budućnosti naše djece”. Neumoran je naš usrećitelj – spreman je da kao i svi mitotvorci „zanavijek ostane“. Nije stoga čudo što ga mnogi prozivaju i mole da nas ne napušti sad kad im je najslađe. Obećava (ipak će ostati) da ćemo u doglednoj budućnosti postati „ponosni ljudi koji žive po mjeri i standardima svojih budućih sugrađana u zemljama EU i NATO-a“. Skromnost mu ne dozoljava da istakne hvale vrijedne rezultate: naši rukovodioci & comp. već krstare po Evropi i Americi, ruku pod ruku sa tamošnjim bogatunima, a mi podanici, godinama unazad, NATO smo saborci za slobodu i demokratski preobražaj Avganistana.