Džemper i država
Lukavstvo je jedan od osnovnih zakona prirode. Blisko političarima – nesaglasno moralu – toj dalekoj i neposvećenoj sferi njihovog ponašanja. Moralno biti il’ ne biti, mrsko je i nedostupno političarima te ga upražnjavaju uglavnom u promotivne svhe. Pojedinci posvećeni političkom zanatu, vole prije svega, sve što život pruža a vlast omogućava. Probijaju se i preporučuju gipkošću, domišljato vođeni neodoljivom željom za prisvajanjem vlasti. U tom ključu valja tumačiti sve njihove kameleonske boje i mijene. Ključni pojam je obnova, mada im nijesu strane ni revolucije: sve što može da prođe polusezonu ili makar jednokratnu potrebu.
Posmatračima tog ljudskog soja preostaje da se dive snalažljivosti, vitalnosti i istrajnosti njihovoj. Jeste da imaju bogatu praksu, to je jedan od najstarijih zanata, ali ipak… Bitišu, žive život na hedonistički način ali svo vrijeme pozivaju na uzvišene i nezaobilazne društvene vrijednosti: poštenje, život dostojan čovjeka, državu, ravnopravnost… Neko ih je stoga, ne bez ogorčenja, nazvao šibicarima. Pogrešno: nije sporno da postoje sličnosti koje površnog analitičara mogu da zavedu. Razlike su nevelike ali bitne. Šibicari, dakako, znaju i primjenjuju igru skrivanja ali vrte jednu te istu kuglicu. Provaljeni su. Društvenoj nauci i Akademicima nepoznato je od čega sada egzistiraju. Reformisali su se zacijelo ali teško je odgonetnuti pravce razvoja šibicarske ideje. Osim toga šibicari su oslonjeni isključivo na snagu svoga genija: ispod časti je svake Akademije, Javnog servisa, naučnog instituta, međunarodne zajednice, investitora… da im se nađe pri ruci i ponude neophodnu podršku.
Hedonizam je patriotizam
Nadalje, hedonizam nijesu izmislili političari pak je poistovjećivanje istog sa njima zanago pretjerano. Turati sklonost prema čulnim zadovoljstvima u definiciju političara bio bi sumnjiv posao sa aspekta logičke korektnosti. Mnogi vole život na profinjeno animalan način, seks, francuska i domaća vina, ali se pritom ne pozivaju na vječnost, radničku klasu, nacionalne manjine, Evropu. Doduše, nije neuobičajeno u našem narodu (pa i narodnostima) da građanin izlazeći iz kafane, propisno nacvrcan i nakon dobrog roštilja da sebi oduška i podvikne: „živjela komunistička internacionala“. Ali, molim Vas, ko će pomisliti da je taj član vladajuče koalicije ili borac za našu stvar? Da je prolupao i pobrkao parole od prije i poslije AB revolucije. Ne, u najboljem slučaju, taj galamdžija i globalista je neki lakomisleni bravar ili moler koji je častio sebe (i nekog grebatora) nakon omrčene dnevnice. Razlika između njega i političara je tolika da ne može biti veća. Eto koliko stvarnost zna da bude varljiva. (Stoga nije čudo da se političari nerijetko upravo na nju i pozivaju).
Današnji državotvorci naslijedili su i baštine vještinu i tehnologiju prethodne velike priče. Usrećitelja narodnih, komunista, koji su tom prilikom nesmotreno – pojeli Socijalizam. Obavezni junaci i nadalje su patriote i neprijatelji, koje ovi prvi neumorno otkrivaju i imenuju. Neprijatelji su njihov ponajbolji ali – sve su prilike – i jedini proizvod. (Sav ostali samopregoran rad njihov, spada u sferu potrošnje) Ipak vještina, pozlata sa zanata, sve više, otkriva se i doima „bljutavo kao prozrijeta opsjenarska vještina”(G.V.F. Hegel). Što bi rekao jedan anonimni savremenik a zabilježio I.Andrić: „kad čovjek sluša radio, pomisli da ovoga rahatluka – kao u našoj državi – niđe nema“.
Jagnje i prvi milion
Kad se, nevoljno, komunistička avangarda našla pred sudom istorije i onim što se zove trenutak istine, optužnicu za njihov epohalni promašaj i blef sačinili su mlađi partijski drugovi, sasvim odmjereno i u duhu ideje hedonizma. Glavna zamjerka i dijagnoza odnosila se na jelovnik revolucionara i masnu hranu najvećih sinova našeg naroda: kao što ih je i Ljekar prethodno upozorio – previše jagnjetine. Jagnjad se ujedno pokazaše kao jedine nevine žrtve odvažnog komunističkog pregalaštva i poduhvata. (Znali su mladi pučisti, da će račun koji su načinili jagnjofuci tek prispijevati – nadugačko i naširoko). Naravno, za razliku od nekih drugih šteta i zuluma, koje svaki veliki projekat nosi sa sobom, jagnjići nijesu dobili izvinjenje, trg … Akademije o svemu tome ćute. Njihov vidokrug i prvijenstvo uživa slavna prošlost. Mudraci uzlijeću u sumrak – kao i Minervina sova (opet Hegel).
Što li će budući AB revolucionari – prilikom prezimanja štafete – istaći kao glavni propust sadašnjih usrećitelja i dobročinitelja naših? Svakako, sudeći prema njihovom habitusu i intelektualnom kapacitetu neće biti posebno inventivni ili nedajbože strogi i radikalni. Takođe je mala vjerovatnoća da će svojim šefovima spočitavati bilo šta u vezi hranljivosti morskih plodova, francuskih vina, obaveznog deserta. Ili pak prvog miliona – bez pedigrea. Zanago, pustiće u opticaj zlatnu ploču (iliti kuglicu skrivalicu) : jednu epohalnu ideju gospodo i drugovi – braćo i plemenici – ne može da iznese i ovaploti jedna generacija patriota. Nužna je obnova, podmlađivanje, ljepota i novo poštenje na našem putu u svijetlu budućnost i vječnost.
Vujačić Ratimir, izvor: inbox, info@javniservis.me
javniservis.me 
Komentariši