Dešavanja u Sarajevu i drugim gradovima BiH dobijaju podršku i iz Beograda.
Dvije mlade aktivistice Sandra Massi i Ann Marie Alves –Čuričić napravile su grupu “Svi smo mi Belmina” i pozvali svoje sugrađane da daju podršku građanima BiH.
Kako je za FENU rekla Ann Marie Alves Čuričić protesti u Sarajevu su dokaz da moć stoji u rukama građana ali i opomena da ne treba čekati da stvari dogore do noktiju.
– Vrijeme je da se konačno trgnemo, da izađemo iz letargije, da pokažemo i dokažemo da smo LJUDI, da ne ćutimo, ne saginjemo glavu pred besmislenim politizacijama – smatra Alves Čuričić,
Beograđani bi se tako u znak podrške bh. bebama i građanima Bosne i Hercegovine trebali okupiti u nedjelju, 9. juna, u 16 sati na Kalemegdanu.
– Petog juna objavljena je vijest da jedna tromjesečna beba iz Sarajeva, Belmina Ibrišević, ne može da ode na hitno liječenje u inostranstvo jer njeni roditelji ne mogu da joj izvade pasoš.
Razlog – poput svih beba rođenih u BiH poslije 12. Februara 2013. i Belmini je uskraćeno pravo da dobije jedinstveni matični broj.
Naime, presudom Ustavnog suda BiH, u februaru ove godine prestao je da važi dotadašnji Zakon o matičnom broju BiH.
Od tada do danas poslanici nisu našli za shodno da postignu dogovor o registracijskim područjima pri izdavanju JMBG.
Otuda GRAĐANSKI protesti pred zgradom federalnog parlamenta u Sarajevu. Koji su samo djelimično urodili plodom. Jer, donošenje privremenog rešenja o izdavanju JMB nije dovoljno. Žele usvajanje Zakona.
I to s pravom. Kako ni jedan tek započet život više nikada ne bi ugrozili oni koji ne prezaju od politizacije svega i svačega, pa i ostvarivanja elementarnog prava svakog djeteta
– Zato pred zgradom parlamenta u Sarajevu od četvrtka stoje LJUDI, stoje GRAĐANI, stoje naši PRIJATELJI, muslimani, pravoslavci, katolici,ateisti = SVI ZAJEDNO! Pružimo im podršku. Okupimo se. Pokažimo da nas ima, pokažimo da smo svi mi Belmina – navodi se u pozivu građanima Beograda.
bh-index.com
javniservis.me 
U zadnjem muckom napadu unutrasnjih neprijatelja tzv. Nacionalnih predstavnika i spoljashnjih neprijatelja tzv. Medjunarodnih predstavnika zavrseno je ukidanje drzave BiH koje je zapocelo Daytonskim nesporazumom. Prekasno, drugovi i drugarice rahmetli BiH.
Prerano je govoriti je li ovo buđenje građana. Mislim da je ovo jedan dobar primjer da se 0,5 posto građana jednog grada može izboriti za svoje pravo ako su složni. I da medjunarodna zajednica treba dogovarati reforme sa građanima, a ne sa političkim elitama, jer oni nisu sposobni nizašta, a mi jesmo.
U utorak navečer sam jedva zaspao. Almir Panjeta mi je poslao link na priču o djevojčici Belmini preko privatne poruke na Fejsbuku jer zajedno pokušavamo i ne uspijevamo pokrenuti medijski projekt koji bi se trebao baviti problemom liječenja djece i odraslih sa teškim bolestima čije obitelji su prisiljene da se ponižavaju i da na ulici i preko medija sakupljaju novac za spas svojih najmilijih. Ako želite da vaše dijete primi adekvatnu terapiju, vaš bol, očaj i strah, kao i bol i očaj i strah tog djeteta moraju postati javni i svačiji. Ako niste dovoljno vješti u brendiranju i marketingu straha od smrti, i ovako male šanse za preživljavanje se dodatno smanjuju.
Kad sam se ujutru “upalio”, “probudio” sam kompjuter, i već načetog od prethodne noći ošamario me status Aleksandra Trifunovića, urednika Buke, s kojim sam se povremeno čuo oko tema vezanih za moj posao.
Evo statusa:
“I naravno desilo se očekivano , zbog neizdavnja JMBG poslednjih mjeseci sada je i život bebe u pitanju, a ti narode masovno šeruj i psuj po Fb, dijeli pisma o samopoći, statuse o ljudskosti, Andrića masovno, Mešu još masovnije, vadi istoriju koja ti zatreba, ali nemoj ni slučajno da se nekom direktno zamjeriš ili pogledaš u ogledalo u čemu je problem, jebo ti nas, vjerujem da su to Ćopiću bile zadnje riječi …”
Uspio me isprovocirati i ja sam napisao među komentarima :
“Ok, ja sam spreman sa svojim kolima blokirat prilaz zgradi na Marindvoru. ali ne mogu sam. Sa desetak kola bi se moglo blokirat oba prilaza, a ko nema kola da drži transparent vozačima na glavnoj cesti da trube protiv vlasti. Plan je rudimentaran ali boljeg nemam”.
Javilo se nekoliko ljudi. Prvi se javio jedan prijatelj oca male Belmine. Međutim, ja sam morao u 10 na prethodno dogovoreni sastanak u Galeriju Borisa Smoje. Kad sam se oko 11 vratio na Fejsbuk, tih nekoliko ljudi su pozvali još nekoliko ljudi i između sebe dogovorili plan. Našli smo se u 12 45 kod autopraonice u ulici Kotromanića blizu parlamenta. U toj grupici nas se par znalo od ranije, a neki ljudi su se prvi put vidjeli u životu. Među nama su već bili roditelji s jednom bebom. Nekoliko auta se uputilo prema Parlamentu i parkiralo aute na cestu tako da blokiramo ulaz u garažu gdje se nalaze skupocjene limuzine koje smo im kupili i da blokiramo ulicu Vrbanja da otežamo eventualnu intervenciju pauka. Nakon nekog vremena pridružio nam se još jedan auto, kojeg je dovezao također otac jedne bebe, i stavio je dječiju autosjedalicu na krov. Mislili smo, kad ćemo već platiti kazne, da protest potraje barem sat-dva. Nismo pojma imali da će trajati 39 sati.
Nije prošlo puno od našeg dolaska i doznali smo da je na dnevni red Vijeća Ministara dodana točka dnevnog reda o dodjeli JMBG i nedugo zatim pred nas dolazi Mirjana Micevska sa informacijom da je usvojena odluka o privremenom dodjeljivanju JMBG koja stupa na snagu sa danom donošenja u trajanju od 180 dana. Panjeta je pitao da li to znači da će Belmina već istog dana moći dobiti broj ili će morati čekati objavu u Službenom listu. Odgovor je bio da će dobiti svoj broj istog dana. Pola nas je krenulo da se razilazi sretni što smo tako brzo i efikasno riješili problem, međutim, neki su rekli da malo pričekamo i razmislimo. Pomislili smo, što ako nas varaju? Ne možemo odustati dok se ne uvjerimo da je cilj postignut. Dvadesetak ljudi je ostalo cijele noći u vrećama za spavanje i zamotani dekama, na betonu.
Ujutro rano prve su počele dolaziti majke sa bebama, očevi i pokoji dedo. Do 10 se skupilo par stotina ljudi. U to doba je proteste zakazala i jedna fejsbuk grupa posvećena ovome problemu koju su pokrenuli očajni obespravljeni roditelji. U tom trenutku zove Belminina majka iz Gračanice u panici, rekli su joj u općini na izdavanju JMBG-a da ne znaju ništa o ovome i da ide u Kanton Tuzla da vidi s njima!?
Nakon što se ta vijest proširila u medijima, a cijelo vrijeme je tu bilo nekoliko desetaka medija – portala, radija i TV – koji su trenutno prenosili šta se dešava, građani su počeli dolaziti u većem broju. Jedino što smo nas nekoliko, koji smo dan ranije došli kolima, mogli učiniti sa tolikom masom je da ponavljamo opet i opet, da je to mirni prosvjed, da želimo da izvršimo pritisak na vlast da riješi problem Belmine i još nekoliko hiljada beba rođenih od februara u cijeloj BiH. Da se ne predvidja nikakva eskalacija nasilja ni sa naše ni sa njihove strane, ali da, ako ipak dođe do intervencije, da se ovo pretvara u “sit in” protest, da ne pružamo otpor nego sjedamo na zemlju i pustimo da nas nose ako žele. Srećom, do eskalacije nije došlo, i kantonalna i policija državnog nivoa koja štiti objekt su bili korektni, kao i građani, osim što se nije dopustio izlazak osoba koje su unatoč zabrani sigurnosnih službi na svoju ruku pokušali probiti kordon građana, neki i na silu.
Pozvali su nas nekoliko u zgradu na sastanak u cilju smanjenja tenzija jer se navodno počela stvarati psihoza da su vani neki ljudožderi i ubojice koji će napasti zgradu i pojesti određeni dio ljudi. Obzirom da je to bila potpuna besmislica, jer postoje desetine hiljada fotografija da se u to vrijeme oko zgrade šetkalo, djeca crtala cvijeće kredama po platou, majke sa kolicima bile u prvim redovima, nas nekoliko se odazvalo tom pozivu da pokušamo smanjiti tenzije jer, čim je nekoliko hiljada ljudi na jednom mjestu mogući su problemi i provokacije. Da je među građanima bilo policije u civilu iz Republike Srpske, kasnije je potvrdio i Milorad Dodik. Kako je to u skladu sa njegovim odbijanjem povezivanja policijskih službi i po kojim zakonskim ovlastima, nemam pojma.
Sumnjamo na jednog čiku malo grubljeg glasa koji je nagovarao grupu građana da se krene na Bevandinu kuću (!?!) Pretpostavljam da bi nam on pokazao put jer ja ne znam nikog ko zna gdje se nalazi Bevandina kuća.
Da se vratim sastanku. Moguće da ih je iznenadio naš sastav, etnički šaren kakav samo u Bosni može biti. Rekli su nam da donošenje zakona nije moguće u slijedećih nekoliko dana iz nekoliko tehničkih i nekoliko političkih razloga. Jedino što mogu garantirati jeste da će se potruditi da se ovaj zakon bez odlaganja ponovno stavi u proceduru i upitali da li možemo sada reći ljudima da se razidju jer je u zgradi osim uobičajenog osoblja i nekoliko stotina stranaca, sudionika neke regionalne bankarske konferencije.
Rekli su nam i da možemo dobiti dugogogodišnje kazne zbog rušenja ustavnog poretka. I da Republika Srpska šalje svoje specijalce da spasi svoje parlamentarce, za koje smo mi pogrešno mislili da su naši, jer im mi plaćamo plaće, limuzine, stan i hranu i putovanja na Kubu, u Kinu i Kanadu, kad god im se ćefne. I još su rekli da će zbog stranaca intervenirat NATO i da nama prijeti da se ovo inkriminira kao rušenje državnog poretka.
Izašli smo vani i trebalo je da se obratimo ljudima ispred zgrade Parlamenta. Dogovorili smo se kako to da uradimo i Šemso je briljirao na megafonu. Prenio je sve što smo čuli na sastanku i prepustio ljudima da sami odluče žele li ostati i te napomenuo da su sami odgovorni za proteste i za svoje postupanje. Ljudi su odlučili da ostanu, da traže usvajanje zakona i postupali su divno kao i do tada, zviždali su, vikali, smjenjivali se po punktovima, propustili nekoliko medicinskih evakuacija, dostavu hrane…
Ne možemo preskočiti groznu činjenicu da Slavko Jovičić nije pušten da ode do kola hitne pomoći. Lično mislim da je to moralno najniža točka protesta, da je svinjarija. Radi se o političaru koji je sa svojom sudbinom i aurom logoraša zarobljenog u ratu u logoru u Silosu, dobio od Dodika zadatak da na grub način upire prstom u nezarasle rane ove države i po njima kopa. Kod mene je uvijek izazivao iskreno sažaljenje zbog svoje sudbine, ali kod većine ljudi je postigao željeni efekat i iskreno su ga zamrzili. Jebi ga. Saznali smo da je dobio pomoć od ljekara koji su se zatekli unutra i da nije potrebno da građani propuštaju ljekarsku ekipu unutra.
U mnogim momentima me je bilo strah i za sebe i za ljude koji su došli, i za ljude koji su u zgradama. Volim ljude, ali je bijes nadvladavao taj strah. Kako je protest rastao, pristup GSM mreži i internetu je postajao otežan i nismo znali kakav efekt ima to što radimo. Počelo je spinovanje, kao i obično, ali toga smo bili svjesni kad smo se u ovo upuštali. To što ćemo se „izofirat“ ili će nam online revolucionari reći da nismo dovoljno revolucionarni, ili će nas razni demagozi optuživati da našim činom rušimo državu i ustavni poredak ili neku od komponenti države, ili da je usmjereno protiv nekog naroda, ili da nas plaća neka partija ili strani centri moći…. Sve smo to znali i bilo je irelevantno u usporedbi sa činjenicom da se borimo za život jedne bebe, Belmine, i za prava više hiljada beba za zdravstveno, socijalno i putne isprave.
Pred jutro se pojavljuje Valentin Inzko i pregovara evakuaciju bankara u zamjenu za njegovo obećanje da će sa svojim ovlastima učiniti sve da se zakon o JMBG usvoji. Tu je važno napomenuti da od incijalnih sedam građana, koji su ovo pokrenuli, sve do jednom je potpuno svejedno hoće li se ti brojevi dodjeljivati na državnom, entitetskom, distriktnom, kantonalnom, općinskom, mjesnozajedničkom ili kućnosavjetnom nivou. Kasnije su se pojavile grupe, koje su davale izjave za medije, da je jedino prihvatljivo da sve bude na državnom nivou. To nismo mi. Mi samo hoćemo JMBG za djecu. Hoćemo elementarna ljudska prava i elementarne usluge države koju plaćamo. Kako, ne tiče nas se.
Inzko je posao odradio dobro. Pušteni su stranci, a spretnom varkom policije pušteni su i domaći. Međutim to i nije tako loše, jer je pred jutro većina građana otišla kući, ostali su samo najuporniji i najhrabriji aktivisti, i neke grupice koje je je obuzeo alkohol, neki ljudi koje nismo vidjali prethodnih 30 sati… Bila je velika vjerovatnost da su medju njima i provokatori svih profila.
Tužba protiv Bevande
Ako niko drugi to ne uradi, namjeravam osobno podnijet krivičnu tužbu protiv navedenog predsjedavajućeg vijeća ministara zbog ugrožavanja života svojih tjelohranitelja, čuvara i prosvjednika. Osim nanesenih povreda od strane naoružanih osoba koje su se držale za pištolje, sekunda je falila da ih dohvate ljudi koji su potrčali u pomoć da obrane mladića i djevojku, djevojčicu koje su napali. To ne bi prošlo bez žrtava, možda bi nekoga pregazili ili bi raja prevrnula automobil, a mi koji smo pozvali građane da se okupe zbog beba bi vjerovatno fasovali robiju.
Bevanda ima tu nesreću da se pored ulaza zatekao pravnik Mervan Miraščija,kojeg su gurnuli i koji je spreman svjedočiti o ovom krivičnom djelu. Saznali smo, što je kasnije i potvrđeno od odgovornih osoba, da je prethodno izdana naredba od strane sigurnosne službe da niko ne napušta zgradu iz bezbjednosnih razloga. Pa jebemu, kad mu kažu bezbjednjaci i Obama ide u podrum, ali ne bježi iz podruma na zadnja vrata. Od 1.700 ljudi koji su stoički podnosili brojne neugodnosti proizašle iz ovog razvoja događaja, on je, valjda zbog nekog ego-tripa, htio pokazati da je glavni ali je odabrao pogrešan način, bijegom kao miš kroz podrum. Ne želim da ovu državu vodi ovako bahat i bezobziran stvor.
Ustvari, kad malo bolje pogledam sve njegove kolege – reakcije vlasti u jednom entitetu su bijedne, a u drugom bjednije. Ne znaju šta bi.
Protest je pokrenulo nekoliko ljudi, ali nema nikakvo vodstvo. Svaki građanin je za sebe, ko god hoće može doći pred parlament i dogovoriti se šta i kako dalje, predložiti, govoriti protiv nekog plana ili poteza…
Međutim, prerano je govoriti je li ovo buđenje građana. Mislim da je ovo jedan dobar primjer da se 0,5 posto građana jednog grada može izboriti za svoje pravo ako su složni. I da medjunarodna zajednica treba dogovarati reforme za građanima, a ne sa političkim elitama, jer oni nisu sposobni nizašta, a mi jesmo.
http://www.kontrapress.com/clanak.php?rub=Dru%C5%A1tvo&url=Dnevnik-aktiviste-Kako-smo-poceli-pobunu-u-BiH
VIŠE od deset tisuća građana Sarajeva, ali i drugih gradova Bosne i Hercegovine, okupilo se danas ispred Parlamenta Bosne i Hercegovine i Zgrade prijateljstva između Grčke i Bosne i Hercegovine u Sarajevu tražeći hitno usvajanje Zakona o jedinstvenom matičnom broju (JMB), javlja Klix.ba.
Formalni dio prosvjeda završen je u 16 sati, ali dobar dio prosvjednika i dalje se ne razilazi. Organizatori okupljanja građane nisu ni pozvali da se raziđu. Redarske službe neće rastjerivati demonstrante, ali postoji mogućnost da će organizatore prosvjeda policija kazneno goniti, s obzirom da se prosvjed nastavlja i izvan prijavljenog vremena.
Prosvjednici su blokirali centralnu prometnicu koja vodi prema središtu grada. Zaustavili su i tramvajski promet. Među demonstrantima su i brojne majke s djecom, a na prosvjed je pristigla i kolona od barem stotinu taksista koji su došli podržati prosvjed, kao što su i najavili.
Organizatori su preko razglasa pozivali sve građane Sarajeva, ali i drugih gradova u Bosni i Hercegovini da se pridruže demonstracijama i tako “pokažu volju naroda”. Prosvjedi će se nastaviti i narednih dana.
Političari, odreknite se trećine plaće!
Prosvjednici su pred zgradama institucija BiH pročitali svoje zahtjeve. Parlamentarcima su dali ultimatum da do 30. lipnja usvoje zakon o jedinstvenom matičnom broju. Također traže formiranje državnog fonda solidarnosti iz kojeg bi se pomagalo liječenje građana. Od političara traže da se u korist ovog fonda odreknu 30 posto plaće.
“Sa zadovoljstvom mogu reći da građani dostojanstveno prosvjeduju. Nema incidenata i nema nikakvih problema. Nadamo se da će tako ostati. MUP KS u suradnji s ostalim policijskim agencijama osigurava skup kako bi građani mogli mirno i dostojanstveno iznijeti svoje zahtjeve. Apeliram na građane da ne dopuste da dođe do incidenata”, kazao je glasnogovornik MUP-a KS Irfan Nefić.
Bubnjalo se, pjevalo i plesalo
Među prisutnima su bili i studenti, umirovljenici, poljoprivrednici, glumci… Svi su izrazili bunt, ne samo protiv neusvajanja Zakona o JMB, već i ukupnih prilika u toj zemlji. Prosvjednici su pred zgradama institucija postavili šatore. Pjevali su i plesali uz bubnjeve i trube, a prosvjednicima su najomiljenije pjesme Dubioza kolektiva. “Politika je kurva”, orilo se pred Parlamentom BiH.
U Sarajevo su pristigli i građani Mostara, a očekuje se i dolazak prosvjednika iz Zenice. Stigla su i dva autobusa iz Banje Luke, a očekuje se i jedan autobus iz Prijedora. Također prosvjedi solidarnosti održani su u Mostaru i Banjoj Luci.
Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko neće nametnuti zakon o jedinstvenom matičnom broju (JMB), zaključeno je na sjednici Vijeća za implementaciju mira (PIC) koja je jutros održana u Sarajevu. Inzko je izjavio da se pitanje jedinstvenog matičnog broja mora rješavati na državnom nivou.
Edo Maajka stihovima podržao prosvjede
Prosvjede u Sarajevu podržao je i jedan od najpopularnijih repera u regiji, Edo Maajka. Na Svom Facebooku objavio je prikladne stihove koje je skovao za ovu priliku.
“Moji tata i mama vole gutat i šutit
Mislio sam da ih nikad nista neće naljutit
U biti su ljuti dok slušaju vijesti
Al’ se neće pobunit dok ima mrvica za jesti
Sad smo konačno na cesti ja, tata i mama
Do'će i dedo i nana da budu s nama
Do'će Tinki vinki, Bumba, Šiljo i Miki,
Dolazi novo vrijeme, pa podrži i ti.
Ovako ne može više, to se vidi i zna
Đe'š ba na nas, bebe iz BiH….”
http://www.index.hr/vijesti/clanak/vise-od-deset-tisuca-prosvjednika-pred-parlamentom-bih-u-sarajevu-politika-je-kurva/682727.aspx
Preminula je Berina Hamidović, beba bez matičnog broja
Berina Hamidović, beba od mjesec i po, preminula je u Beogradu, gdje se nalazila na liječenju, saznaje Klix.ba. Otac Edin kaže da je njegovo dijete bilo žrtva administracije.
Berina je rođena 17. marta ove godine. Dijagnosticirana joj je traheoesofagealna fistula na mjestu anastomoze te nije mogla da jede. Nakon što operacija u Sarajevu nije bila uspješna, upućena je u Beograd. Međutim, tada su nastupili novi problemi jer beba, iako hitan slučaj, nije imala matični broj, a samim tim ni pasoš, dok su oboje roditelja nezaposleni. Edin Hamidović u razgovoru za naš portal kaže da je za prikupljanje novca najzaslužniji njegov komšiluk na Ilidži.
Na granici su satima čekali u vozilu Hitne pomoći, u kojem je beba bila priključena na aparate, jer ih policija bez dokumentacije nije puštala u Srbiju.
“Iako je dijete bilo hitan slučaj i Granična policija je trebala biti obaviještena da na tom graničnom prijelazu dolazi sanitetsko vozilo, službenike ni na našoj ni na srbijanskoj granici niko nije obavijestio da dolazimo”, ispričao nam je ožalošćeni otac.
“Rekli su: ‘Otkud mi znamo da vi ne trgujete djecom’. Morali smo u Ministarstvu civilnih poslova tražiti da nam daju bilo kakvu potvrdu. Zatim smo otišli u policiju, gdje su nam rekli da su nemoćni i da ne mogu ništa uraditi. Morali smo ih zamoliti da oni nazovu Graničnu policiju i kažu im da će sanitetsko vozilo doći na taj granični prijelaz”, s tugom se prisjetio Hamidović dešavanja otprije mjesec dana.
Kad su konačno uspjeli doći do Beograda, u tamošnjoj bolnici pojavili su se novi problemi.
“Iz Kantona nisu uplatili 100.000 dinara, što je bila njihova obaveza. U zakonu lijepo piše da ukoliko operaciju nije moguće obaviti u BiH, a dijete ima zdravstveno osiguranje, operacija se obavlja u nekoj drugoj državi. Mi smo dobili odbijenicu. U Kantonu su nam rekli kako oni nisu u mogućnosti da plate liječenje. Puno nam je pomogla jedna pravnica iz Srbije. Objasnili smo joj da je beba tu poslana na operaciju, te su nam rekli kako će to oni riješiti pravnim putem”, rekao je Hamidović.
Berina je potom dobila sepsu.
Preminula je 13. juna, a dženaza će joj biti klanjana u ponedjeljak, 17. juna u 14 sati na groblju Vlakovo.
Malena Berina Hamidović jedna je od beba koje zbog nerada političara u našoj zemlji nisu mogle dobiti jedinstveni matični broj.
Podsjetimo, privremeno rješenje ovog problema Vijeće ministara BiH donijelo je pod pritiskom građana koji su danima protestovali ispred Parlamenta BiH i to nakon vijesti da tromjesečna Belmina Ibrišević ne može na operaciju jer nema JMB. Belmina se s majkom nalazi u bolnici u Stuttgartu.
http://www.klix.ba/vijesti/bih/preminula-je-berina-hamidovic-beba-bez-maticnog-broja/130616012
Blog ambasadora Moona: Mogu li politički lideri bojkotovati svoje građane?
Ambasador Sjedinjenih Američkih Država u BiH Patrick Moon danas se na svom blogu osvrnuo na proteste građana u našoj zemlji potaknute situacijom u kojoj se našla beba Belmina Ibrišević i reakcije političara koji izbjegavaju da se suoče sa stvarnošću. Pročitajte šta poručuje ambasador Moon:
Na prošlonedjeljne proteste u BiH izašli su građani kojima je stalo da se riješe određena pitanja, koji vide da probleme niko ne rješava, koji vide da BiH zaostaje za svojim susjedima i koji žele da se vlast angažuje u njihovom interesu. Naizgled obično administrativno pitanje, dodatno zakomplikovano kroz političke mehanizme u BiH, dovelo je do toga da jedan od najmlađih i najranjivijih bh. građana, jedno bolesno novorođenče, nije moglo otputovati u inostranstvo radi neophodne medicinske pomoći. Pomislili biste da će ovako ozbiljna situacija potaći bh. političku elitu na određena preispitivanja i moguću akciju. Pomislili biste da će se angažovati na iznalasku trajnog rješenja za ovaj relativno jednostavan problem. Međutim, kao što vidimo, reakcija političke elite na proteste ogleda se u pokušajima manipulisanja činjenicama, izbjegavanju da se suoče sa stvarnom porukom koju im šalju građani, omalovažavanju nastojanja građana da zahtijevaju političko djelovanje, te prebacivanju odgovornosti za neuspjeh sa političara na građane.
Prošle sedmice su neki političari govorili da su jedna ili dvije političke stranke tajno organizovale proteste; da je demonstracije naručila i platila međunarodna zajednica; da je cilj protesta svrgavanje određenih političara; da problem jedinstvenog matičnog broja građana nije pravi razlog za ove proteste; da građani ne bi trebalo da protestvuju; da su demonstracije etnički motivisane i ko zna šta još. Trebao bi nam profesionalni kartograf da izradi kartu svih opsežnih, kompleksnih i čisto izmišljenih teorija zavjere koje su se počele širiti dok su majke sa djecom još uvijek dolazile da se pridruže mirnim protestima pred parlamentom, a studenti Banje Luke, 6. juna, tražili bolje uslove smještaja.
Niko ne bi trebao vrijeđati inteligenciju građana. Niko ne bi trebao govoriti građanima da ne učestvuju u mirnim protestima. Rekao sam tada i opet kažem: protesti 6. juna i oni koji su uslijedili u zdravoj demokratiji predstavljaju utjelovljenje građanske odgovornosti. Ovim demonstracijama građani su poslali jasnu poruku. Umorni su od razjedinjujuće retorike, od neaktivnosti i raznih izgovora. Umorni su od političara koji ih nikada ne slušaju i ne nalaze rješenja za probleme. Oni naprosto žele da njihovi izabrani lideri i institucije u kojima oni rade funkcionišu. Ne traže previše.
Ipak, kad su građani izašli na ulice, koristeći svoje ustavno pravo, političari su negdje nestali, a institucije ostale prazne. Moguće je da je BiH jedina demokratska zemlja u svijetu u kojoj je reakcija političkih lidera na proteste pokušaj da bojkotuju svoje građane. To nije način na koji se odgovorni lideri ponašaju u demokratskim društvima.
Pred BiH su ozbiljni izazovi koji zahtijevaju ozbiljno liderstvo i, možda ono što je najvažnije, funkcionalne institucije. Kako bi odgovorili na ove izazove, čak i na najelementarnijem nivou, lideri moraju preuzeti odgovornost i zajedno učiniti institucije funkcionalnim. Neki su rekli da su zabrinuti za ličnu sigurnost. Mislim da se na te primjedbe reagovalo. Rukovodioci u oblasti sigurnosti na državnom nivou zatražili su istragu prošlosedmičnih događaja i lično su garantovali državnim predstavnicima sigurnost pri dolasku i odlasku sa posla, bez ometanja. Aktuelizirana su i pitanja koordinacije. Ova i druge vrste “zabrinutosti” ne bi trebalo koristiti kao izgovor za izbjegavanje angažmana u interesu građana. Parlamentarci Bosne i Hercegovine i članovi Vijeća ministara primaju plate koje su, uz beneficije, među najvećim u BiH. Najmanje što treba da urade je da dođu na posao.
To duguju građanima koje zastupaju. Građani su ti koji će ispaštati zbog bojkota rada na veoma važnim zakonima u parlamentu koji već ima veliki broj prioritetnih pitanja. Građani su ti koji će za dvije sedmice vidjeti EU na svojoj granici i pitati se zašto njihovi politički lideri ne mogu postići dogovor o osnovnim pitanjima koji bi otvorio razgovore o članstvu u EU. Ako građani i dalje budu ignorisani, hoće li dati glas političkim strankama koje odbijaju raditi u njihovom interesu?”
http://www.klix.ba/vijesti/bih/blog-ambasadora-moona-mogu-li-politicki-lideri-bojkotovati-svoje-gradjane/130616011
http://www.vijesti.me/vijesti/fejzic-napustio-crnu-goru-a-porodica-bi-njim-clanak-133033
Nakon bitke svi su generali. I jako pametni. Pa, tako, u skladu sa čuvenim samoispovjednim stihom megacara Ramba Amadeusa “Počeli su progresivno prohtjevi da rastu, navikoh se ja na sapun i na zubnu pastu”, nakon uspješno provedenih prvih (ili da budemo optimistični – prvog talasa) masovnih građanskih protesta u BiH poslije rata, pojavljuje se čitava bujica mudroserskih reakcija, koje organizatorima i demonstrantima dijele packe i objašnjavaju kako je to ustvari trebalo i kako treba. Pa evo još jedna (bez očekivanja da mi se pola oprosti).
NERAD OSLOBAĐA
Recimo da sam čangrizavi starac (jako mi je zabavno kad čika Zdravko Grebo, otimajući se penziji, sebe zove srednjovječnim gospodinom) pa pored svog zadovoljstva što se narod konačno pobunio i što protesti koji su se ovih dana desili u BiH nisu završili na uobičajenih 7 do 77 učesnika, nego smo konačno dogurali do nekoliko hiljada (pa još ujedinjenih “radnika, seljaka i poštene inteligencije”), osjećam “laganu nelagodu” zbog nekih elemenata građanskih protesta koji su ovih dana, na šokiranost vladajućih elita, naviklih na tamnovilajetsku podaničku filozofiju šutnje i trpnje, “pogodili” BiH.
Glavna “nelagoda” (što mi je zapravo lični eufemizam za razočarenje i iznerviranost), tiče se što nesvjesnog što svjesnog uklapanja protestanata u zadatu matricu sukoba na liniji država–entitet, odnosno upadanje u omiljenu klopku bh. klijentilističko-političkih elita kojima je kleronacionalizam omiljeno sredstvo manipulacije, kojim se uspješno održavaju na vlasti već više od dva desetljeća.
U Sarajevskom slučaju patriotski višak (a de ti sad nekom objašnjavaj da je patriotizam višak) danak je nedostatku čvrste organizacije – jer su početni ciljevi bili odlično postavljeni i ticali su se konkretnog problema, čije je rješenje zahtjevano bez upadanja u zamku izražavanja preferencija (jer, za neupućene – Zakon o matičnom broju, oko koga se vrti priča, prethodno se u Parlamentu pojavio u dvije verzije – uslovno rečeno “bošnjačkointegralističkoj” i “republičkosrpskoseparatističkoj”, od kojih ni jedna nije mogla proći). No, omasovljavanjem protesta, zahtjev vlastodršcima “Hoćemo da riješite problem i boli nas kurac kako, jer ste vi plaćeni za to!”, pretvorio se, dobrim dijelom zahvaljujući medijima koji su individualne stavove pretvarali u kolektivne ili čak zahtjeve demonstranata “kreativno” obrađivali (pa je parola “Prestani biti ovca”, dobijala i nastavak “izbori se za svoju državu!”), u zahtjev za neuvažavanjem entitetske podjele zemlje, pri izdavanju jedinstvenih matičnih brojeva djeci.
Tako smo od frontalnog udara na vlast, dobili… nešto drugo, a od mogućnosti da se vlast natjera da konačno počne da radi u interesu građana i rješava njihove konkretne probleme (samo za početak to sa JMBG), što bi, uzgred, kao nus proizvod, samo po sebi predstavljalo integralistički faktor (na identičan način na koji se, planski, neradom vrši rastakanje zemlje), potrebom stanovitog broja demonstranata i lokalnih medija za javnim manifestovanjem svog patriotizma, učinili uslugu bandi na vlasti, koja je na tom momentu mogla da zavrti svoju omiljenu kleronacionalističku mantru o ugroženosti i da aktivira sistem spojenih noćnih posuda, te da profitira na nečemu što je trebalo biti oglašavanje njihove posmrtnice.
U IME SVIH NAS IZ DEVEDESET I NEKE
Banjalučki studentski protesti, s druge strane, nisu imali ni tu startnu ispravnost sarajevskih. I, na izvjestan način, im je primjena upravo onog što je falilo sarajevskim protestima – čvrste organizacije i kontrole i usmjeravanja skupa – predstavljalo najveći nedostatak (život je stvarno čudan), ne dopuštajući da se iz rigidnog nacionalnog okvira zadatog od strane organizatora izdvoje disonantni humanistički i “internacionalistički” tonovi i da se čuje glas generacijske i klasne solidarnosti.
Banjalučki protesti, naime, organizovani su po matrici već viđenoj u totalitarnoj istoriji ovih, ali i drugih psihopatskih prostora (od ’68. naovamo): prvo red zaklinjanja na vjernost Kolektivu, red dokazivanja da nisi izdajnik nego “veći katolik od Pape”, odnosno žešći zagovornik od vlasti projektovanih strateških ciljeva, nego sama vlast, red mahanja zastavama, red “patriotskih” izjava, pa tek onda konačno i neki zahtjev uperen protiv vlasti. Zapravo, imajući u vidu i kozaračko kolo i zahtjev za “uklanjanjem” sporednih igrača (stariji se sjećaju te gluposti: “Nije Tito kriv, krivi su oni oko njega, koji ga lažu”), koji se pretvorio u zahtjev za “čišćenje” redova vladajuće partije (kao da smo u jednopartijskom sistemu, jebote ili na skupu omladinske organizacije SNSD-a), pa onda i pohvale na račun demonstranata iz vrha entitetske vlasti, falilo je još jedino skandiranje “Druže Predsjedniče mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo“ i pjesma “Računajte na nas”, da efekat vremeplova bude totalan.
Što se tiče metafore s Papom – niti su 68-aši, naime, bili antikomunisti, niti su organizatori banjalučkih protesta antinacionalisti (ni jedni ni drugi se nisu borilili protiv sistema, nego protiv “zastranjivanja” unutar njega) – a što je, u konkretnom slučaju, dovelo ne samo do rezolutnog odbijanja ikakve podrške demonstrantima iz, od vlasti im (protiv koje se bune!?) demoniziranog, “neprijateljskog” Sarajeva, nego do čak otvorene podrške organizatora banjalučkih demonstracija dijelu političara protiv kojih sarajevski demonstranti protestvuju. Čime je, dakle, nacionalnoj solidarnosti (sa političarima!) dat primat nad klasnom, generacijskom i solidarnosti između potlačenih i u zdrav(?) mozak od kriminogene klijentilističke političke elite, jebenih. Što nas je ponovo vratilo na iracionalnu suicidalnu startnu poziciju “Nije važno što je lopov ili zločinac, važno je da je naš”, što je i ključni uzrok svih ovdašnjih problema.
Imajući u vidu i kratkoću trajanja ovih protesta, relativiziranje njihovih ciljeva i nedefinisanu budućnost (jel’ to sve?), u načelu, jedini pozitivan momenat banjalučkih protesta je da se uopšte desilo neko brojčano respektabilno okupljanje koje je za svoju osnovu imalo kakvu-takvu kritiku vladajućeg režima (pa ga možemo, s malo nategnutog optimizma, percipirati kao svojevrstan protest upozorenja, odnosno generalnu probu za nešto ozbiljno – a što bi ideološki profilisali, recimo, mozgovi iz Buke i TI, pa da to liči na nešto). I što je sigurno da je u toj masi okupljenih bilo i onih kojima vladajuća kleronacionalistička ideologija režima nije ogledalo intimnih životnih stavova i koji su na protestima bili iz pozitivnih razloga, ali čije neslaganje sa kloniranjem ključnih tačaka filozofije vlasti protiv kojih se buniš, što je bila pozicija organizatora, nije došlo do izražaja na samim demonstracijama, nego se javlja kao dragocjeni niz individualnih istupa u postprotestnom periodu.
ČEKAJUĆI NOVU NOĆNU MORU
Sarajevski protesti, da se vratimo njima, bili su – u dobroj mjeri zahvaljujući euforičnoj reakciji javnih emitera i drugih medija, čija se uloga u čitavoj priči iz nekog razloga ignoriše, a sve svodi na iritantnu reklamu za Facebook – inspiracija čitavom nizu “malih” protesta, po BiH, u nastavku. Ne samo onih koji su se solidarisali sa zahtjevima sarajevskih demonstranata, nego čak i onim koji, na prvu, izgledaju nepovezivo sa njima, kao što su, u krajnjoj liniji pomenuti banjalučki ili kao što su protesti prosvjetnih radnika u Širokom brijegu ili čitav niz radničkih protesta, koji su iskoristili priliku da aktuelizuju svoje probleme i zahtjeve.
Ono što sarajevske demonstracije odvaja od svih koje su se desile u nastavku. jeste faktor spontanog samoorganizovanja. Hronologija događaja je, zahvaljujući detaljnim opisima njihovih učesnika, poznata. Čitava stvar krenula je iz očajničke potrebe nekoliko pojedinaca koji su, suočeni sa bešćutnošću vlasti (čije je političko nadmudrivanje zaprijetilo životu tek rođenog djeteta), odlučili poduzeti akciju (blokirati svojim vozilima izlaz iz garaže Parlamenta), više kao simbolički čin, nego vjerujući u to da će se čitava stvar pretvoriti u proteste, pogotovo ne masovne (jer su neki od “prvoboraca” imali bogato isustvo razočarenja usljed pretvaranja velikih očekivanja, zasnovanih na “lajkanju”, u krajnje skromne rezultate, u vidu 50-ak do najviše 300 demonstranata na mjestu dogovora, u različitim situacijama). No,… desilo se da je, kao u sličnim situacijama na različitim meridijanima, jedna potresna priča, neočekivano, senzibilizirala inače ekstremno apatičnu, javnost i da su protesti narasli do one mjere kad su sami sebi postali “reklama” i kad, u suštini, više nisu imali veze sa proklamovanim zahtjevom. Nego su, naprosto, bili – protesti protiv vlasti. I sistema, u kome je sve to što nam se dešava moguće.
I to je zapravo, u ovoj, fazi “hibernacije”, najveći problem sarajevskih protesta – kako napraviti otklon od početne priče, ka nečem ozbiljnijem. Ka zahtjevu koji će u sebi sublimirati zaista značajne probleme građana, biti realan i čije bi ostvarenje izazvalo ozbiljnu društvenu promjenu. Jer ovo sa JMBG-om treba biti shvaćeno tek kao metafora. To je, naime, problem samo u tom smislu da vam kretenska, disfunkcionalna, od naroda odrođena vlast, opsjednuta sobom i potpuno neosjetljva na svakodnevne probleme građana, od bukvalno svake sitnice može napraviti noćnu moru. Te cilj ovakvih protesta ne može biti otklanjanje jedne sitnice i regulisanje jedne banalne stvari kao što je dobijanje matičnog broja, jer je to zapravo “nepostojeći problem”, u smislu da je potpuno nevjerovatan i moguć, možda(!), u samo još par ekstremnih vukojebina na čitavoj zemaljskoj kugli. I njegovo otklanjanje, bez obzira na način i sadržaj, neće značiti suštinski ništa. Jer već sada u redu stoji beskonačni niz sličnih ili mnogo ozbiljnijih problema.
APOCALIPSA NOW
Zaboga, bukvalno u zadnji čas i to zahvaljujući prije svega interesima Hrvatske i pritisku EU, potpisuju se neophodni sporazumi koji omogućavaju da građani BiH granicu s tom zemljom mogu prelaziti bez viza. A malo je falilo da nas idioti na vlasti dovedu do toga da u zemlju u koju danas ulazimo s ličnom kartom, sutra ne možemo ni s biometrijskim pasošem (zapravo, opasnost još uvijek nije otklonjena jer još nije dogovoreno ko će u ime BiH potpisati taj sporazum – Srbin, Hrvat ili Bošnjak). I, zapravo, prava je šteta što stranci nisu pustili da se ti kreteni suoče s posljedicom svog zajebavanja s ljudima – mislim da bi ponovno uvođenje viza, sa porukom EU “Nije do nas. Mi smo učinili sve što smo mogli.” značio opšti lom. “Mirne i dostojanstvene demonstracije” ustupile bi mjesto neselektivnom premlaćivanju. Kako u Sarajevu, tako i u Banjaluci, Mostaru, Tuzli,…
Dalje, petnaest dana do ulaska Hrvatske u EU, državna vlast (dakle ona protiv koje se protestvuje u Sarajevu, a čijem se srpskom dijelu izražava podrška od organizatora protesta u Banjaluci) još uvijek nije usvojila sve zakone koji bi bh. izvoznicima omogućili da se tog dana hrvatska granica za njih ne pretvori u neprobojni bedem. Što je ludački udar na ionako jedva postojeću ekonomiju i put za daljnje povećanje ionako nevjerovatnog stepena nezaposlenosti. Al’ “dok je MMF-a i kredita, zaboli nas”.
Ili,… u trenutku kad se predstavnici vladajućeg establišmenta žale na demonstrante u Sarajevu, EU obavještava tu vlast da je suspendovana višemilionska bespovratna(!) pomoć za ovdašnju poljoprivredu, zbog njihovog odbijanja uspostave tijela za preuzimanje tih para na državnom nivou. Režim u RS, pod plaštom zaštite nacionalnih interesa, odlučio je uništiti lokalnu poljoprivredu, poručivši: “Naši će poljoprivrednici rađe jesti koru s drveća, nego da donacije iz EU dobijaju preko državnih organa”.
Zatim – tri i po godine od donošenja presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu ”Sejdić-Finci”, država nastavlja funkcionisati kao jedini prostor u Evropi sa otvorenom, ustavom propisanom diskriminacijom svojih građana. Bez obzira na sva upozorenja iz svijeta i na činjenicu da nas implementacija ove presude dijeli od kandidature za članstvo u EU i od pristupa više milijardi vrijednim IPA fondovima, koji nas jedino mogu spasiti od totalnog ekonomskog i socijalnog užasa, lokalna politička oligarhija odbija implementirati presudu. Nego pokušava napraviti budalama i Sud i Evropu i domaću javnost, i presudu, koja zahtjeva poštovanje individualnih ljudskih prava građana, iskoristiti za njihovo još radikalnije kršenje, dalje produbljivanje segregacije u državi i stvaranje sistema koji će, pod krinkom zaštite kolektivnih prava, omogućiti apsolutnu vlast samoproglašenim nacionalnim vođama.
Itd. Itsl. Do beskonačnosti. I ludila.
BIH U EU – 3013-e
Pri svemu tome, umjesto zakona koji su neophodni ovoj zemlji i njenim građanima, u cilju poboljšanja kvaliteta njihovog života (ili bar zaustavljanja daljnjeg pogoršavanja), politički establišment dogovara i usvaja zakone koji ne odgovaraju nikom osim njima, odnosno uskom krugu moćnika i njihovoj klijenteli, zakone kojim se eutanazira pravna država, čini nemogućom borba protiv korupcije i ozvaničava partitokratija i vlast trijumvirata, na razvalinama parlamentarne demokratije.
Sve, zapravo, podsjeća na svojevremenu, predratnu izjavu, ratnog zločinca Biljane Plavšić, da u ratu „može poginuti i šest miliona Srba, ali će preostalih šest živeti u slobodnoj srpskoj državi“. Bosanskohercegovački političari su, evidentno, bez obzira na nacionalnu pripadnost, zarad svojih ličnih interesa (koje naivni godinama zovu “maksimalističkim političkim ciljevima”) skloni žrtvovati živote običnih ljudi. Ali svoj ne – kada je svojevremeno direktor jedne nevladine organizacije predložio tadašnjem „najvećem borcu za jedinstvenu i cjelovitu BiH“ Harisu Silajdžiću, koji je iznio stav da će oni, u naduravanju sa svojim političkim protivnicima, izdržati koliko god bude trebalo, predložio da to „izdržavanje“ izvode neuzimajući pare iz državnog budžeta (za svoje plate i privilegije), te na taj način teret „izdržavanja“ podjele sa građanima, bio je skoro išutan sa sastanka. Toliko, dakle, o žrtvovanju. (Uzgred, danas se ista organizacija nalazi na Dodikovom spisku najvećih neprijatelja, stranih plaćenika koji organizuju demonstracije u Sarajevu, protiv vlasti BiH, da bi naudili – Republici Srpskoj. Da, paranoja je majka. A mjesta na Sokocu ni za lijeka).
Na kraju, pored svih zamjerki koje im cjepidlake, poput autora ovog teksta, mogu naći, ljudi koji su izašli na proteste (i oni koji budu izlazili) zavređuju svo poštovanje, za razliku od konformističkog jada, koji i dalje svoju potrebu da kaže da su „U cara Trojana kozije uši“, upražnjava po kafanama. Ili se i dan danas, dosljedno lobotomizirani, dive carevom novom ruhu. Čovjek koji protestvuje ponovo je pronađena razvojna karika u darvinističkoj evoluciji od majmuna do razumnog, poštovanja vrijednog bića.
A vlasti, nakon JMBG-a, ne treba ispostavljati nove precizne zahtjeve, u vidu konkretnih zakonskih akata (neće nas to nigdje dovesti – osim ako ih prestanemo navoditi jedan po jedan, i pređemo na pakete od stotinu, što, hm… možda i nije loša ideja). Nego joj treba ispostaviti zahtjev da radi. I “mirno i dostojanstveno” oduzeti pravo da neradom uništava naše živote. I da pritom uživa u nevjerovatnim privilegijama.
Podsjetimo, nivo usvajanja zakona bh. državnog parlamenta je takav da bi mu, tempom pokazanim početkom ove godine, za usvajanje pravne stečevine EU trebalo – 1.000 godina. A nije da, kao Partibrejkersi, „Ne želim da živim hiljadu godina“. Nego – ne mogu.
http://www.kontrapress.com/clanak.php?rub=Dru%C5%A1tvo&url=Ne-mogu-da-zivim-hiljadu-godina