La Colectividad Montenegrina de Sáenz Peña (Chaco, Argentina) participó de los festejos por el Centenario de su ciudad.
Nedavno je u Skupštini Crne Gore postavljeno jedno važno pitanje. Upućeno predsjedniku Vlade na premijerskom satu. Odnosilo se na crnogorsko rasijanje (dijasporu). Pitanje premijeru je postavio jedan od njegovih koalicionih partnera. Podaci koje je iznio su uznemirujući. Saopštio je da je u rasijanju skoro još jedna Crna Gora. I da država ne vodi računa o svojim građanima koji su iz različitih razloga vjekovima odlazili.
Sa saopštenom brojkom se ne mogu složiti. Mislim da je ona skoro dvosturka. Ni sa drugim izrečenim, da Crna Gora ne vodi računa o iseljenicima ne mogu se složiti. Brojni su dokazi da je odricanje od svojih građana u rasijanju zvanična državna politika Crne Gore. Jer, da nije tako, postojala bi barem pouzdana evidencija. A nje nema čak ni za posljednji veliki talas emigracije, od početka devedesetih. Za približno posljednja dva vijeka postoje različita svjedočenja i svjedočanstva.
U nekim slučajevima i evidencija o iseljavanju (i useljavanju u druge države). Pažnju velikoj crnogorskoj iseljeničkoj grupi u Argentini, koji su većinom u pokrajini Čako nije prvenstveno obratila država. Već pojedinac, entuzijasta, Gordan Stojović. Tek poslije više godina njegovog rada i rezultata na povezivanju druge, treće ili četvrte generacije iseljenika sa maticom, država se uključila. Mlako. I donekle cinično. Ali ne toliko cinično kao prema građanima iz Crne Gore i njihovim potomcima, koji su se zadesili, u trenutku raspada Jugoslavije, od Triglava do Đevđelije. Zbog čega Crna Gora nije mogla da isprednjači, da humano, građanski, širokogrudo, viteški, kaže:
Svi koji znaju i cijene svoje crnogorsko porijeklo mogu dobiti crnogorsko državljanstvo. Svi koji su veliki dio svog radnog vijeka proveli u Crnoj Gori, radili su za ovu državu i narod, mogu dobiti crnogorsko državljanstvo. Svi koji su rođeni u Crnoj Gori, mogu dobiti crnogorsko državljanstvo. Svi kojima je supružnik crnogorski državljanin mogu dobiti crnogorsko državljanstvo. I to sve automatski, efikasno, civilizovano. Naravno, pravo glasa mogu imati samo oni crnogorski državljani koji su stalno nastanjeni u Crnoj Gori.
Ali, ne! Poslije 21. maja 2006. godine vlast kao da je nastojala da se odrekne što više onih koji žele crnogorsko državljanstvo jer poštuju svoje pretke, jer znaju ko su i odakle su. Jer im je stalo do Crne Gore. Dijalog između poslanika koji je postavio pitanje o crnogorskom rasijanju i predsjednika Vlade, međutim, pretvorio se u ruganje prema istim tim građanima koji su crnogorskim Zakonom o državljanstvu, nakon referenduma, odbačeni. Obostrana konstatacija da je u Republici Srbiji došlo do masovne asimilacije Crnogoraca i iskazana zabrinutost zbog toga, takav je cinizam da ga zdrav razum ne može podnijeti.
Ljudi koji su u jednoj ili dvije ili tri generacije u Srbiji, koji su crnogorskog porijekla i bili upisani u knjigu državljana Crne Gore, ali su im kuće, posao, penzije, zdravstveno osiguranje, djeca, njihova djeca u Srbiji, nijesu asimilovani. Nije srbijanski zakon tražio da se odreknu crnogorskog državljanstva, ako žive u Srbiji i zbog ostvarenja raznih prava traže državljanstvo Republike Srbije. To je tražio crnogorski zakon. A svi su mogli od strane svoje domovine da budu poštovani, makar toliko. I da ne budu ucijenjeni što su se opredijelili da ostanu tamo gdje su živjeli nekoliko decenija ili nekoliko generacija. I u svim drugim jugoslovenskim republikama, možda u nešto manjem broju, ima mnogo crnogorskih građana. Rasijanih, a onda i odbačenih. Po zakonu.
Odlasci iz Crne Gore, koji traju više od dva vijeka se nastavljaju. Ljudska rijeka koja ne presušuje. Odlazi se opet, kao i vazda, iz Crne Gore. Iz raznih razloga. Zbog siromaštva, najčešće. Zbog krvne osvete. Zbog kaznenih pohoda otomanske vojske. Boljih ekonomskih prilika u drugim zemljama. Zbog omraza i osveta. Zbog unutarcrnogorskih antagonizama. Neprihvatanja vlasti Knjaževine Crne Gore nakon Veljeg rata. Zbog Balkanskih ratova. Nepristajanja na prisajedinjenje državi SHS nakon Prvog svjetskog rata.
Zbog pogroma u Vranešu 1924. Zbog rasporeda u državnoj službi Kraljevine Jugoslavije (sudije, finansi, policajci, žandari i dr. nijesu mogli da rade u zavičaju). Zbog poraza u nikad priznatom građanskom ratu u Crnoj Gori, tokom Drugog svjetskog rata. Zbog IB-a. Zbog poslijeratnog entuzijazma izgradnje Nove Jugoslavije. Zbog školovanja. Zbog raspada SFRJ i rata. Zbog međunarodnih sankcija. Zbog neljudskih patnji tokom hiperinflacije. Zbog stravičnog leta Milosrdnog anđela 1999. Zbog nepristajanja na novi totalitarni DPS režim u Crnoj Gori. I svima njima Crna Gora duguje poštovanje i utjehu. Mnogima i satisfakciju i izvinjenje. Nekima i obeštećenje. A to je moglo da se postigne civilizovano i suptilno Zakonom o državljanstvu.
Briga o crnogorskom rasijanju lamentiranjem zbog “asimilacije” ili asimilacije ili povremenim posjetama Vladinih zvaničnika je dodatno vrijeđanje tih ljudi. Te, još skoro dvije Crne Gore, koje su daleko i od srca i od očiju vlasti. I za kojima se prigodno i povremeno proliju krokodilske suze. Kao na navedenom premijerskom satu.
Vijesti.me
javniservis.me 
Odlican tekst
Ja sam ubijedjen da ima preko milion crnogoraca sto su se iselili (ili bili ocerani) otale u zadnjih 100-150 godina.
Po ovom novom zakonu moje dijete nemoze da bude fakticki ono sto jeste.
Necu ni ja moci uskoro.
Ko ne razumije ovaj problem, to vam je kao kad vam neko pokusava da vam okine korijene.
“dzukelo, vraci se odakle si dosao” je nezvanicna politika nase vlasti prema dijaspori izmedju izbora.
da smo bolji ljudi, naslo bi se mjesta za dva miliona crnogoraca koji su otisli iz crne gore u proslom vijeku.
„Ja nisam ni Atinjanin ni Grk, već građanin sveta“ – Sokrat (470. p.n.e. – 399. p.n.e.)
Interesuje me kako je Sokrat mogao biti Grk kad Grka nije bilo?!
A josh kazu da Sokrat nije bijo glup.
Kad sjedes u MRAVINJAK, i ako mi pokazes mrava koji ti izio za guzicu poslije Sokrata 25 vjekova, ja cu pocet vjevrovat u opstanak nacija, CRNOGORSKE, BOSNJASKE, HRVATSKE I DANSKE, sve vise je kafenkastih Danaca kovrdzave kose, samo ce MARSOVCI da se spase kao SVEMORSKA ILI NEBESKA NACIJA..
Ja sam jedno od tih izuzetnih bića, da, gospodine, i ja verujem da se od danas nijedan čovek nije nalazio u položaju sličnom mome. Kraljevine kraljeva su ograničene bilo planinama, bilo rekama, bilo drukčijim običajima, bilo drukčijim govorom. Moja kraljevina je velika koliko ceo svet, jer ja nisam ni Italijan, ni Francuz, ni Indijac, ni Amerikanac, ni Španac: ja sam građanin celog sveta. Nijedna zemlja ne može reći da sam se rodio u njoj. Bog jedini zna u kome kraju sveta ću umreti. Ja usvajam sve običaje, govorim sve jezike. Vi mislite da sam Francuz, zar ne, zato što govorim francuski isto tako lako i čisto kao vi? E, vidite! Alija, moj Nubijac, veruje da sam Arapin; Bertučo, moj upravnik imanja, misli da sam Rimljanin; Hajdeja, moja robinja, veruje da sam Grk, prema tome, vi ćete razumeti da pošto ne pripadam nijednoj zemlji, ne tražim zaštite ni od jedne vlade, ne priznajem nijednog čoveka za brata, mene nijedan od onih obzira koji sputavaju moćne, ili prepreke koje zaustavljaju slabe, ne sputavaju niti zaustavljaju. Ja imam samo dva protivnika; ne kažem da su to dva pobednika, jer ih ja upornošću savlađujem: to su prostor i vreme. Treći, najopasniji je to što sam smrtan čovek. To me jedino može zaustaviti na putu kojim idem pre nego što bih stigao do cilja kome stremim; sve ostalo sam proračunao. Ono što ljudi zovu ćudi sudbine, a to će reći propast, promena, slučajnosti, ja sam ih sve predvideo; i mada me neke od njih mogu da zadese, nijedna ne može da me sruši. Osim ako umrem, ja ću uvek biti ono što jesam; eto zašto vam govorim stvari koje još nikad niste čuli, čak ni iz usta kraljeva, jer ste vi potrebni kraljevima, a ostali ljudi ih se plaše. Ko ne kaže, u ovako smešno uređenom društvu kakvo je naše:
„Možda ću jednog dana imati posla sa državnim tužiocem?”
— Ali i vi sami možete to reći, zar ne? Jer pošto se sad nalazite u Francuskoj, vi ste samim tim podložni francuskim zakonima.
— Ja to znam, gospodine — odgovori Monte Kristo. — Ali kad treba da odem u neku zemlju, ja najpre proučim izvesnim svojim sopstvenim načinima sve ljude od kojih bih mogao imati čemu da se nadam ili čega da se bojim, i ja uspem da ih upoznam isto tako dobro kao što oni sebe poznaju, pa čak i bolje. To ima za posledicu da bi državni tužilac, pa ma ko on bio, s kojim bih ja imao posla, zacelo bio u većoj neprilici nego ja.
— A to bi značilo — nastavi kolebajući se Vilfor — da pošto je čovek slabo biće, svaki je čovek, po vašem mišljenju, učinio… greške?
— Greške… ili zločine — odgovori nemarno Monte Kristo.
— A da ste samo vi među ljudima, koje vi ne priznajete za svoju braću, sami ste to kazali, — nastavi Vilfor pomalo izmenjenim glasom — da ste samo vi savršeni?
— Ne da sam savršen, — odgovori grof — nego nedokučljiv i to je sve. Ali prekinimo ovaj razgovor, gospodine, ako vam je on neprijatan; jer meni isto tako malo preti vaše pravosuđe koliko i vama moja vidovitost. – Aleksandar Dima, Grof Monte Kristo