Blažo Davidović: Muda i mržnja

Povijest svijeta je povijest mržnje, ništa toliko ne determinira našu stvarnost kao mržnja i mrzitelji, ona je mračni pokretač i izvrnuti motiv destruktivnog djelovanja apsurdno ostrašćenih ljudi.Mržnja je sunovrat autentične egzistencije ponižavanje duha i ubijanje sna o slobodi. Utoplili smo mržnju u svoj mentalni sklop, udomili smo je u našu duhovnu matricu kao antropološku grešku, kao poremećaj mentalne ravnoteže i defekt osjećajnosti. Mrzitelji su fanatici. Naime, oni se toliko poistovjećuju sa svojom mržnjom, da bez mržnje de facto ne postoje, stoga na svaki pokušaj da im oduzmete mržnju oni djeluju agresivno i uvrijeđeno. Sa stanovišta smislenosti, konflikti mrzitelja jesu konflikti praznine. Od ništa bit će ništa, piše Nietzsche.
Gdje dominira mržnja, nema dilema, ne postavljaju se pitanja i ne traže odgovori, tu je sve izvjesno i samo se čeka svaka prilika za sotonizaciju drugoga, što dođe kao elementarni hranjivi sastojak mrzitelja. Protagonisti mržnje imaju odbojnost prema kolektivnoj različitosti. Dakako, zar to treba i napominjati, društvo odgaja djecu više za mržnju, nego za ljubav ili racionalno rasuđivanje. Mrzitelji su izrazito homogenizirana skupina. Ako pet ljudi mrzi jednu osobu, budite sigurni da će taj kvintet imati armirano-betonsko prijateljstvo do groba. Svaki oblik društvenog getoiziranja stvara mržnju kao pseudoidentitet, kao oblik raspoznavanja, mržnja postaje ime i prezime, prihvaćena u stvarnosti i u društvu kao statusno respektabilna, najčešće se pozivajući na svetinje krvi i tla, u čijoj međuzavisnosti se najbolje snalazi.
Kako smo svjedoci ideologije uvrede, tako ne treba čuditi što živimo u zajednici koja mrzi, jer je motiv mrzitelja iracionalan, a njihova homogenizacija besprijekorna, tako da ” krivci i griješnici “, ” različiti i drugačiji ” bivaju unaprijed osuđeni na beskonačnu mržnju i svaki upit o tome može rezultirati također mržnjom prema osobi koja se bahato usudila postaviti to pitanje.

Mrzili smo Srbe, mrzimo ih i danas, mrzimo Hajduk, mrzimo Dinamo, mrzimo Muslimane, mrzimo Rome, mrzimo i Židove, Srbi mrze Albance, Crnogorci mrze Srbe,Albanci mrze Makedonce, Makedonci mrze Grke, svi skupa mrze one koji se ne svrstavaju u armije mrzitelja. Havel u ogledu ” Mržnja palog anđela ” kaže : ” Zajednica koja mrzi nudi svojim članovima još jednu veliku prednost : oni jedan drugome lako podupiru osjećaj vrijednosti, bilo izrazima pretjerane mržnje prema odabranoj grupi krivaca, bilo kroz kult simbola i rituala koji potvrđuju vrijednost zajednice. ”
Iako stanovite razlike postoje između kolektivne i pojedinačne mržnje, još uvijek je to isti defekt ljudske prirode koju pokreće ista mašina : mračni duh iz prljave boce izašao je vani i ubija svaku informaciju, racio, apsurdi faraonski vladaju nad zatupljenim mediokritetima.
Eskalacija mržnje akcelerirana je od strane mass medija, Crkve, državnih institucija i birokratskih aparata, mržnja se kao mala beba njeguje u obiteljskim zajednicama samo zato da bi jednog dana i ona bila društveno prihvaćeni mrzitelj koji brani ništa, a napada u svašta, jer drugačije ti sivi umovi ne funkcioniraju.
Glupost i mržnja uvijek se nalaze u blizini, to su, zapravo, kako navodi Dušan Kosović u knjizi ” Dođe mi da poludim “, sestre rođene. Mržnja ima beskrajnu količinu magnetizma na kojeg se, kad je riječ o kolektivnoj mržnji, savršeno prilijepi kontra-mržnja mrzitelja sa neke druge strane. Dakako da ovdje postoji kronični nedostatak emocionalne inteligencije, a sve to je direktna posljedica društvenog sistema koji onemogućava totalnu slobodu pojedincu, koje je zavelo paraintelektualnu diktaturu kriminalističke elite i kompleksnom mrežom, u suštini, jednostavnih indoktrinacija održava mržnju kao neophodnu, a mrzitelje kao uvažene članove društva u opasnosti od onih drugih.
Tu već dolazimo i do Freuda i njegovog ” narcizma malih razlika ” : u nedostatku samopoštovanja, nužna je stranputica mržnje. Durkheim piše da je patološko društvo ono u kojem dominira ekstremizam, a u našim anomalijskim okolnostima eksplodirala je mržnja, razbuktale se nevješto prikrivene strasti, frustracije, kompleksi, zavist i agresija. Politika je učinila sve, ističe Ratko Božović u djelu ” Dominacija i otpor “, da se društvo militarizira i zatvori u “tamni vilajet “. Čovjek je ontološki nabijen agresijom.
Treba se često prisjetiti mudrih riječi Entoni Stora: “Nama kao vrsti prijeti opasnost od samouništenja i nikada nećemo steći moć nad destruktivnošću ako sebe bolje ne razumijemo … ” Delirij proganjanja drugačijih I različitih, onih koji iskaču iz složne zajednice mrzitelja ima za konačni cilj ubijanje “neprijatelja “.
Institucionalna, medijska i vjerska mržnja najgori su oblici mržnje jer su oni fantomski produkti lažno demokratskog društva i hiperprodukcijom mržnje centar vlasti biva ojačan jer se brani izmišljenom funkcijom obrane od onih koji se iracionalno mrze.
Mrzimo debele, mrzimo homoseksualce, mrzimo osobenjake, neobične, mrzimo uspiješne, hrabre, mrzimo sve i svašta, jučer, danas i sutra, svugdje, na svakom mjestu.
Svakako treba pročitati “Moje stoljeće ” Guntera Grassa koje neki nazivaju “romanom stoljeća ” jer se briljantno seciraju užasi ratova, strahovi i mržnja.Nije zalud on napisao da je uvijek bio rat, sa pauzama između. U tom romanu nalazimo na priču o Vilhemu Borgeru koji je izmislio mašinu – ljuljačku kojom je natjerivao zatvorenike da progovore i kad nisu imali što da kažu. Njegov “izum” bio je tako efikasan jer je nesretne ljude nepogriješivo udarao između nogu.
Pravo u muda !
Otklon od mržnje je,dakle, stvar muda.
A to imaš ili nemaš.