Ratimir Vujačić: Darovi

Država na dar

„Čujemo da je on donio i nezavisnost… Ne, nezavisnost su donijeli građani Crne Gore, a on je samo profitirao na njoj – politički, finansijski, istorijski“ (Bojan Baća, naučnik)

Nezavisnost je najpopularniji ovovremeni politički mit i aksiom vladajuće klase. Podrazumijeva se i ne dokazuje – ona je toliko očigledana i nedvojbena – da ju ne vide samo ostrašćeni neprijatelji i bandoglavci – oni i samo oni – koji, ne žele da ju prihvate, smisle i vide. Nikako da se pomire sa političkom realnošću – nezavisnost što se zove. Jedino se stariji independisti spore sa potonjim i naknadnim, oko autorsksih prava na ideju. Implemantacija nije sporna: prvoborci ideje su blagovremeno abdicirali u korist prpošnog i očvrslog vođe, partijskog veterana, obzirno upozorivši pučanstvo o neminovnosti da se stvar prepusti stručnom i iskusnom kadru. Koji zna kako se to radi. Implementacija je prevashodno tehničko pitanje a mi ćemo poslije preuzeti odgovornost i rabotu u svoje ruke. Ako ne odmah a ono malo kasnije – poručivali su independisti. Sve će biti drugačije – samo da se domognemo nezavisnosti, odvojimo od Niša i Beograda. Tako je bauk nezavisnosti počeo da kruži Crnom Gorom.

Vjekovni san

Vladajuća klasa po osnovu implementacije a u svrhu hvale i prisvajanja prava vladanja, suvereno pripisuje sebi ne samo materijalna i duhovna dobra, nego i svekolike zasluge, izvorni naum i vazdakadašnju čežnju k reinkarnaciji plemenske, obaška građanske, slovesnosti i državne samostalnosti. Padaju polako u zaborav sve profitne i neprofitne družine, agenture i pojedinci zanesenjaci – vrli promoteri obnove naše stare slave – dični independisti.

Tek, jedno je nesporno: konačnu presudu po ovom pitanju donijeli su građani Crne Gore. Nije rečeno zaludu: gotovo je kad narod kaže da je gotovo. Istorijsko „da“ , značilo je glas za nezavisnost, odluku o nezavisnosti, istupanje iz dvočlane zajednice kao posljednje karike ka vječnosti i singl poziciji. Riješiti se na punu samostalnost znači stasati i biti spreman na iskušenja koje ona donosi, imati jasnu samospoznaju o svojoj snazi i mogućnostima, samopouzdanje, uvjerenje i povjerenje u svoju samodovoljnost, postojanost i vrijednost… sve su to atributi zrelosti, subjektivni, lični doživljaji i sentimenti – uznapredovale društvene svijesti i tekovine koje odražavaju zrelost jednog društva.

Dušmani će prigovoriti kako rado zaboravljamo da smo društvo koje baštini nekoliko neuspjelih društvenih projekata. Bez valjane pouke i naravoučenija. Sve popularnija 1918, ništa bolja 48 i 88 – čak smo i socijalizam uspjeli da zabatalimo i nagrdimo. Nadalje, nezavisnost nije gotovina pa da se može prigrabiti na partijkoj sjednici, u vili pod Goricom, izglasati, donijeti, pretočiti u zaključak, nezakonito steći, darovati, na mah postići. Odluka o nezavisnosti nije isto što i nezavisnost sama. Koliko smo odmakli – u implementaciji narodne volje i ideje nezavisnosti!? Dovoljno za partiju – premalo za narod – opet će dušmani. Može li da ispadne, po običaju, sasvim suprotno od željenog i očekivanog.

Budućnost je međutim počela

Protivnici ostvarene (ne)zavisnosti spore, s obzirom na okolnosti, slobodu glasača prilikom glasanja ali to je beznačajno sa stanovišta krajnjeg rezultata. Budućnost će sve to pozlatiti i učiniti bezrazložnim strah onih koji su se premišljali: djela će govoriti umjesto nas, pokazaćemo nevjernim Tomama drugu obalu (tako je govorio Britva). Stvarnost će ubrzo odgonetnuti sve naše mogućnosti i sposobnosti koje su čamile u mraku raznih federacija i državnih zajednica.

Poluvjekovno iskustvo u rukovođenju sopstvenim sredstvima rada, privredom, resursima… svim onim od čega se živi, poslužilo nam je taman toliko da shvatimo (tj. onima koji su rukovodili) da to nije za nas – odnosno njih. Ekonomsku osnovu države i naših života organizovano smo prepustili i ustupili stranom faktoru – tzv. investitorima. Kad je u pitanju odbrana nezavisnosti, državne teritorije i vjekovnih ognjišta red je da saslušamo pomoćnika ministra odbrane pukovnika Rifeta Kosovca: “ Imajući u vidu veličinu i stepen ekonomskog razvoja naše zemlje, jasno je zašto je ideja o samostalnoj crnogorskoj odbrani nerealna …“. Pojam „nezavisnost“ očigledno poprima neke nove sadržaje i gubi one uobičajene, poznate iz formalne logike. Svejedno – to samo povećava politički zanos vladajuće partije: ponosno delegiraju osnovne funkcije države, ekonomiju i odbranu, premještaju ih na sigurno – van Crne gore – i predaju u nadležnost vladajućeg kapitala i NATO. Naturamo se, nudimo i namećemo…nikako da nas konačno usvoje: uredite se malo prvo, hlade nas – ne dijele se priganice.

Da li smo glasajući za nezavisnost ujedno glasali da budemo tužni nadničari stranog kapitala & domaćih pomagača i NATO vodonoše? Ako jesmo, čemu onda maskarada i prazno, nadmeno hvalisanje „nezavisnošću“. Vladajuća klasa nudi, doduše, zamjenu – neprestano i bjesomučno nas uči novom pojmu nezavisnosti: to ti je kad si nezavisan od (velike) Srbije i Beograda. Pred ovom fascinacijom koju nam toplo preporučuju u vidu magle, pad u neslobodu koju živimo je beznačajan. Uostalom, drugi se sasvim blagonaklono i nježno brinu o nama; daju nam domaće zadatke i kredite. I što je najvažnije – nijesu toliko veliki i strašni kao Srbija.

Vujačić Ratimir