(Bivši) premijer (ne)će žrtvovati premijera!

Ako neko i nije čuo za Luja XIV (1638-1715), kralja Francuske, uvjereni smo da je za svoga života barem tri puta čuo za njegovu čuvenu izjavu „Država to sam ja“ – L'État, c'est moi! Naravno da je Kralj Sunce – Le Roi Soleil ili Veliki Luj – Louis le Grand, čija je vladavina trajala malo više od sedam decenija i bila najduža u evropskoj istoriji, kao oličenje i primjer apsolutističke vladavine jednog vladara.
Od apsolutističke vladavine Luja XIV do danas protekla su nekolika vijeka, a evropska istorija bilježi mnoge apsolutističke vladare poslije njega. U svojoj dugoj istoriji postojanja i Crna Gora je imala svoga „apsolutistu vladara“ u liku i djelu Nikole I Petrovića, monarha – kralja kao apsolutistu i vladara, koji je njome vladao skoro šest decenija.Ova najnovija – obnovljena nezavisnost Crne Gore (21. maj 2006.) – za sada nema monarha – kralja, ali nešto poput Gospodara kao aposlutiste i vladara moglo bi se reći da ima ili da je na dobrome putu da ga (za)služeno dobije u ličnosti novog – starog bivšeg premijera sa kojim su dobijeni, po deveti put, parlamentarni izbori, a koji će najvjerovatnije ponovo sjesti u premijersku fotelju sa koje će lakše (do)skočiti na predsjedničku u izborima koji će biti održani sljedeće 2013. godine! Politička taktika „mic po mic“ pokazala se za sada veoma uspješnom, plodonosnom i dugotrajnom vladavinom počevši od prvih premijerskih dana na početku njegove radne i političke karijere u posljednjoj deceniji 20. vijeka pa sve do danas u drugoj deceniji 21. vijeka.
Mala ili kraća politička pauza (bivšeg) premijera, uzimana iz dva puta, samo je poslužila kao (pre)dah za osluškivanje političkoga pulsa velikih igrača na evropskoj političkoj sceni među članovima Evropske Unije, a ujedno tobože kao nakana da se uspješno bavi privatnim biznisom, što bi moglo, kasnije, poslužiti kao opravdanje za stečena materijalna dobra sa kojima raspolaže u potpunosti, suvlasnički ili sa nekoliko procenata kao akcionar u nekim kapitalnim investicijama i preduzećima. Naravno, zlu ne trebalo, da sa svim tim dobro dođe i imunitet poslanika-državnika kao sastavni dio potpune pravne i fizičke sigurnosti od onih koji ga sumnjiče za navodni „šverc cigareta“ i druge neke nezakonite radnje u vrijeme kada je Crna Gora bila pod sankcijama evropskih država ili neke druge poslove u prvoj deceniji 21. vijeka.
U skoro dvoipo decenijskoj vladavini u Crnoj Gori bivši premijer je mijenjao samo dvije političke i državničke visoke funkcije usputno obavljajući i stranačku (pod)predsjedničku funkciju: Premijera Vlade Crne Gore i Predsjednika države Crne Gore. U novijoj evropskoj istoriji rijetki su političari i državnici, ne samo na Balkanu nego i u Evropi, koji su u tako kratkom vremenu uspijevali da se po nekolika puta „vrte u krug“ na tim dvijema foteljama odnosno političkim i državničkim funkcijama. U zapadnoevropskoj demokratiji takvi „slučajevi“ bili bi obilježeni kao primjeri iskrivljenih ili znatno poremećenih društveno-političkih i ekonomskih odnosa u jednoj državi i njenome društvu.
U crnogorskoj ekološkoj, proevropskoj, transatlantskoj, reformističkoj, ekonomski-prosperitetnoj i nadasve „demokratskoj“ državi i društvu takav primjer služi kao obrazac tradicionalne i „visokorazvijene“ društveno-političke (s)vijesti i realnosti koje vladaju kao zakonomjernosti u politici i vlasti „političke elite“, nastale još u vremenu „rata za mir“ sa novo-pridošlom generacijom „mladi, lijepi i (još) pametni“.
Ono što povezuje odnosno što je zajedničko između Luja XIV, Nikole I Petrovića i bivšeg -novog – starog premijera i potencijalnog Gospodara Crne Gore jeste apsolutna vlast sa kojom vladaju narodom-građanima u državi iskazana samo u jednoj prostoj rečenici „Država to sam ja“. Nikakva druga usporedba ne bi mogla doći u obzir, posebno ne što se tiče velikih graditeljskih poduhvata, razvoja nauke i tehnike, naučnih dostignuća i ulaganja u razvitak prosvjete, školstva, zdravstva i tako dalje. Nema kraće a sadržajnije rečenice, koja oslikava ukupni život u jednoj državi i kazuje sve o jednoj vlasti i vladaru, kao što je izjava Luja XIV „Država to sam ja“, a da bi se mogla potpuno primijeniti na političku pozornicu u Crnoj Gori u vremenu od početka posljednje decenije 20. vijeka pa sve do danas pri kraju 2012. godine!
Parlamentarni oktobarski izbori u Crnoj Gori su završeni pobjedom koalicije DPS-SDP tzv. „Evropska koalicija za Crnu Goru – Milo Đukanović“, a na sastav nove vlade će se čekati još (ne)koliko dana, sve dok se ne dogovore oni koji (bi da) trguju i oni koji odlučuju sa kim će trgovinu obaviti! Jednima i drugima – i malima i velikima – odgovara trgovima i samo je pitanje dana kada će se nagoditi i koga će sve žrtvovati u cilju preuzimanja vlasti i još jednoga četvorogodišnjeg mandata sa kojim će svoju dugogodišnju vladavinu zaokružiti, pretvoriti u nesmjenjivu i gotovo apsolutističku sa vremenskim trajanjem više od četvrt vijeka.
Oni su tu, kao i do sada, uvijek prisutni da pomognu svome narodu – građanima da im obezbijede „bolji život“, koji im obećavaju više od dvije decenije, nova radna mjesta i visoka mjesečna primanja!? Biće kao i do sada, sve kako su obećali čak više od toga! Ovoga puta građani, posebno nezaposleni, mogu računati na 40.000 (slobodnih) radnih mjesta naravno za njihove članove partije, simpatizere i prije svega za njihovu rodbinu. Od svega je ostalo samo još jedno pitanje, barem što se tiče (ne)zaposlenosti, a to je: Šta će (u)raditi sa preostalih 20.000 nezaposlenih ili kako to da se sada iskazuju podaci o broju nezaposlenih od čak 40.000, kada je na Zavodu za zapošljavanje oko 30.000? Nekome računica ne pokazuje pravo stanje nezaposlenosti! Kome vjerovati? Da li vjerovati onome ko(ji) je vodio izbornu kampanju onako „nadahnuto i agresivnio“ ili zvaničnoj statistici Zavoda za zapošljavanje i Monstatu, koji u dnevnoj štampi građanima javno plasiraju podatke da se stopa nezaposlenosti iskazana u procentima kreće oko broja 12?
Na ovogodišnjim oktobarskim izborima od kolacionih političara nijesu izostala ni obećanja da će ekonomski unaprijediti Crnu Goru, povećati ekonomski rast od cijelih 5 procenata, da će penzije i plate biti redovno subvencionirane i naravno isplaćivane, da će povećati mjesečna primanja zaposlenih, da će smanjiti javni dug države, da će u naredne četiri godine datoga mandata sve popraviti, ispraviti i naravno (po)zlatiti, jer im prethodne 23 godine nijesu bile dovoljne zbog velikih i prioritetnih obaveza prema rasprodaji (tranziciji) svih resursa sa kojima je raspolagala Crna Gora, a oni od toga nijesu imali nikakve koristi, jer su radili sve da se održe na vlasti.
Da je politika surova realnost, a vlast najtrajnija strast pokazuju to postizborni dani u Crnoj Gori gdje male i velike stranke, patuljasti i „dvometrice“ pokušavaju naći za sebe najbolji dogovor za sastav nove vlade i osigurati vlast za još jedan četvorogodišnji mandat. Pitanje novoga premijera je na dnevome redu i ono je u cijeloj priči najpreče u crnogorskoj javnosti, a u stvari ono je tako trećerazredno i gotovo unaprijed u dvogodišnjoj „p(a)uzi i (pre)dahu“ obesmišljeno od strane onoga koji je sada vodio izbornu kampanju (samo se sjetimo „afere Telekom“ ili „slučaja“ i sudske farse od „Zavale“)!
Naravno da neće nastati nikakva politička šteta što će sadašnji Premijer biti žrtvovan u korist novog odnosno bivšeg premijera samom činjenicom zbog prethodnih političkih događaja, „afera“ i brojnih štrajkova, kao i značajnih pitanja u cilju (raz)rješenja oko KAP-a, Željezare i tako dalje, koje su se dešavale u njegovome mandatu, a on se pokazao kao (ne)dorastao problemu koji mu je nametnut! O državnim zaduženjima-kreditima u cilju servisiranja brojnih redovnih izdavanja, potreba građana ili iznuđenih državnih potraživanja za naplatu ugovorom obaveznih kao „garancije države“ Crne Gore.
Ne treba prećutati ni činjenicu da je sadašnji Premijer pokazao solidnu vještinu pregovaranja sa nezadovljnim štrajkačima a posebno je iskazao umješnost komunikacije na svom sajtu ili tviteru. Ipak sve će to biti nedovoljno za novog-starog premijera i sadašnji će se povuću bez i najmanjeg glasa ili pisanoga traga na „kompjuteru“. Da se više bavio pisanjem stihova u proteklom periodu, kada je vršio mandat Premijera, možda bi bilo plodonosnije makar za još jedno posebno izdanje, jer ionako u državnome budžetu-kasi nije bilo ni eura, sem državnih garancija za naplatu dugova!
„Nemam potrebu išta da skrivam. Privatne planove saopštio sam krajem 2010. To je povlačenje iz vlasti sa željom da budem akter političkog života kroz stranačko angažovanje. Tokom ove dvije godine mnogo toga se promijenilo, zahvaljujući tome sam u ovoj kampanji bio više eksponiran nego što sam mislio i želio, što budi određena očekivanja…“. „Okolnost da sam ovako intenzivno ušao u kampanju jasno pokazuje da sam ta vrata već otvorio, a sad treba da vidimo kako ćemo pametno kroz njih proći i predstaviti se ljudima sa sastavom koji će biti u stanju da ispuni njihova očekivanja – rekao je Đukanović“!
U navedeno ne treba sumnjati već samo jače naglasiti da su vrata sobe, u kojoj je premijerska stolica, pune dvije godine temeljno pripremana za široko, bezpogovono i nečujno otvaranje, jer su njegovi politički konkurenti, mladi i stari, veoma uspješno politički sterilisani. A zašto ne reći i čak istaći da ih je po drugi put sve nadigrao kao malu đecu.

Podgorica, četvrtak, 25. oktobar 2012. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović