izvor: Vijesti, piše: Balša Brković, originalni naslov: Britvulin
Britva i britvulin
Tamo, negdje na samom početku Lukšićevog premijerskog mandata napisao sam da, budući da ga je javnost znala i kao pjesnika, te da su ključni trenuci njegovog političkog uspona bili praćeni i novim izdanjima njegove poezije – ono, ne baš u milionskim tiražima kao poezija Mao Ce Tunga, ali za tzv. naše prilike pristojnim, što će reći da su postojali čitaoci koje je zanimala njegova umjetnost stihova – napisao sam, tada, da Lukšić svakako nije novi Njegoš, ali da to i nije najvažnije pitanje njegove političke egzistencije. Čovjek se ipak u poeziji ponaša više kao uporni hobista nego li pjesnik.
Britva i britvica
Najvažnije pitanje za Lukšića bilo je, dakle, ne da li je novi Njegoš (premda vjerovatno ima Crnogoraca spremnih i u to da povjeruju), već – da li je novi Milo. U smislu – praktikovanja primitivnih i osionih modela vladanja, odbijanja da se odvaži na istinske reforme, bolne i neophodne rezove, bliskost sa živopisnim internacionalnim sumnjivcima, i čitav taj spektar stvari koje su, uprkos svemu, Lukšićevog prethodnika degradirale sa nivoa mogućeg značajnog državničkog formata na koloritnog operetskog postmodernog diktatora sa ruba Evrope.
Ovih dana stigla je i konačna potvrda, odnosno odgovor na to pitanje, koje sam, moram priznati više postavio kao retoričko pitanje, naivno vjerujući da je odgovor lako razabrati. Kao, čovjek sluša bolju muziku, zna engleski, autentičan je u svom urbanitetu i modernosti, ali, avaj…
Lukšić daje odgovor, nedvosmislen, kada, sad već u maniru depeesovskog smiješnog trijumfalizma, a sve dijeleći sa cijenjenom javnošću svoja razmišljanja povodom dobijanja datuma za pregovore sa EU, bez problema izgovori da sve to, sigurno, nije po volji dijela medija i NVO sektora. Eto, da usred opštenarodnog slavlja, napomene, da se slučajno ne zaboravi da mi imamo tu i neke izdajnike, i ne treba ih zaboraviti, čak ni dok se slavi velika pobjeda DPS-a.
No da vidimo – da li je iko u crnogorskoj javnosti priželjkivao nedobijanje datuma? Da li je bilo čija reakcija na dobijanje datuma pokazala neku vrstu razočarenja? Ne, naravno. Imali smo, tim povodom, rijedak i ljekovit konsenzus na crnogorskoj javnoj sceni. Uostalom, na duge staze, taj momenat jedino u DPS-u može izazvati nelagodu. Pa zašto onda premijer-pjesnik priča ove stvari. Je li to ta „pjesnička sloboda“? Ako premijer u stihovima izmišlja, zašto to radi? Da li ga nosi neki umjetnički ili kakav drugi impuls? Znate, ti pjesnici baš znaju biti nezgodni.
Što bi, dakle, pjesniku da zvuči kao – Britva. Kad već nije novi Njegoš, da bar pokaže da je – novi Milo.
Da može i on kao onaj pravi. Da je konačno i Britva dobio istinskog nasljednika – Britvulina. Da, to je pravi nadimak za Lukšića. Britvulin, u prevodu – mala britva. Kao u brazilskom fudbalu: kad vidite kako golove daje izvjesni mladić po imenu Romarinjo vi znate da je riječ o sinu onoga Romarija. Tako i za Britvulina odmah znate čiji je.
A sjećam se, poodavno, tada mladi Lukšić, predstavnik „novog duha“ u DPS-u, na nekom kongresu ili sličnom partijskom derneku, javno se založio da se razmisli i o legalizaciji lakih droga. Bio je to prvi takav prijedlog iz vladajuće partije. Pomislio sam – svaka čast ovome momku. Iako nisam znao na čemu je. Počeo je, dakle, kao odvažni prevratnik i vizionar. A vidi gdje je završio. Ali, sad se bar zna na čemu je… Na premijerskom mjestu. Britvulin umjesto britve. (Stara definicija britvulina: britva koja zna engleski i umije da upali kompjuter.)
Ali, zbilja, što bi čovjeku? Koja ga je muka natjerala da u trenutku „svoje velike političke pobjede“ podsjeti na neke, koje to, navodno ne raduje. Da li samo pokušava da imitira odrasle, ili želi da pošalje poruku (Kome? Zašto?) da je zaista odrastao.
A bilo da si Britva ili Britvulin, tvoja verzija hamletovske dileme morala bi da glasi – Sjeći ili ne sjeći, pitanje je sad. Ali, ovdje je očito riječ o britvulinu koji naprosto nije u stanju ništa presjeći…
javniservis.me 
Narandžasta fascikla u lijevoj, rukovanje desnom. Milovi fajlovi je podebeo.
Brkovic je to, ne bojte se. Preko svega, pa i ljudskog zivota ce taj preci da odzivi svoju smjesu interesa i fikcije. Pravi tatin sin.
Od tate ga razlikuje to sto kod njega udio interesa u smjesi preovladjuje nad fikcijom u glavi, ali nijesu mnogo razliciti, tu su. Uostalom, ista je to smjesa.
egocentrizam i narcisizam lokalnih mediokriteta, te njihov upliv u svaki segment zivota i smrti je jedan od najvecih problema bivse jugoslavije i balkana. prezir, totani prezir i bojkot su najbolji lijek, no nema ko, svi su elita ili elita vonabiji, pa da se ne zamjeraju jedni drugima, ko zna sta moze bit ako nesto bude.
Svi desničari i ljevičari, sve demokrate, liberali i socijaldemokrate, svi anarhisti, fašisti, nacisti, uključujući i sve savremene neljude sa dodatkom “neo” ispred, nisu ništa drugo do lažni proroci čovječanstvu za budućnost; nisu ništa drugo do iste maske njihovih ideoloških predaka samo u ruhu dodatka “neo”. Svi su oni tvorci modernih robo-feud odnosa od XV vijeka kada je počeo Novi vijek. Svi njihovi “ideali”, dokazanih promašaja i patnji ljudskog roda, treba da odu u “muzej” prošlosti (zvanim istorija) sramote ljudskog roda, i sjećanja naivnosti naroda na Zemlji u vječitim trijumfima vladara nad masom.
Sve ovo što vam pisah, nije sa naivnošću niti vjerom u promjeni svijeta od strane mene (jer bi mi mjesto bilo u ludari:)), već samo kao ostavština čitaocu da nakon svega sumiranog i sam istraži makar malo, razmisli dublje, i nema sumnje da će doći do istog odgovora – samo neka uključi Majku Prirodu u svojem trećem oku koji spava vijekovima u običnom ljudskom rodu, zbog predane zaokupljenošću spoljašnjim, odvajajući sebe od dubina unutrašnjeg bića.
Sve ovo,
čime sam vas potakao na razmišljanje,
tekstom i komentarima,
metodom monologa i dijaloga,
je znajte,
ono što sami vidite i znate,
jer je pred vama i oko vas,
konstantno,
stotinkama,
sekundama,
minutima,
satima,
danima,
godinama,
decenijama,
vijekovima,
milenijumima,
u ovom ili onom obliku,
uvijek kreirano od svjetske elite, vladara,
umrežene na sve 4 strane svijeta,
kao nizom Pitagore 1+2+3+4,
da se ljudski rod drži beskonačno u pokorstvu,
stereotipima i lažima,
dugim radom i bankovskim kreditima,
huškanjima i ratovima,
poslije svake reakcionarne propagande,
“naduvavanjem psihe” kroz medije,
i samo vam je bilo “trenutno” uspavano
zbog zaokupljenosti u Faradejevom kavezu
zvanom unutrašnji sistem, globalizacija, udica spoljašnjeg.
Moji sugrađani,
svih vjera i nacionalnosti,
moji Balkanci,
građani svijeta,
djeco planete Zemlje,
koja na žalost uvijek kupuje zaborav
i odlaganje problema krucijalne važnosti za civilizaciju,
i najvno potpada,
vjerom u serviranu iluziju i obećanja,
zloupotrebom prirode,
i frekvencija čovjeka ponaosob,
od frekvencija misli i osjećanja
pa do frekvencija uzbuđenja i mozga,
da bi budili elektricitet masa,
držeći ih van frekvencije mirnoće
i opet ljude doveli na isto,
kroz koju deceniju i vijek,
kako bi se elite i njihovi šahovski pioni,
igrali između sebe preko grbače običnog svijeta
gurajući vječno svoj interes,
lični i za svoje potomke,
krvne i druge nasljednike serviranih ideologija – udica,
čineći vječno ljude nesrećnim i nezadovoljnim,
kroz razaranja,
od fizikusa pa do duha i uma,
Probudi te se!
Opametite se!
U suprotnom će elite i dalje crne vijence plesti,
ne samo fizikusu već i onom najtežem – unutrašnjem biću
Vijek je a ne godina rekonekcije!
Ne otuđuj se više,
čovječe od čovjeka.
Ne otuđuj se od prirode više!
Sve što sam vam rekao nije nadobudni i slijepi anarhizam – ne, pogrešno je shvatio onaj koji je mislio da je “shvatio”.
Sve je bilo ka najvišoj ali vrlo teškoj razini mogućnosti.
Znajte da nikad neće, ne ovoj zemlji i regionu samo, nego ni čitavom svijetu biti bolje, dokle god postoji Politika kakvu poznajemo, kao kroz svu istoriju ljudskog roda.
Da su od starta svijet, kao i ovu zemlju i region, vodili ljudi duhovnih i umnih idela, svijetle ideje bi se razmjenjivale kao i rad – ne bi postojala besmislena ministarstva kakva poznajemo, diplomatija kakvu poznajemo, vladari i svakakve službe kakve poznajemo kroz istoriju – ljudi bi SAMO razmjenjivali duhovnjake, umne ljude, umjetnike, sportiste pa čak i zanatlije jer su neki od njih ništa drugo do umjetnici, radili i zajedno i multidsiciplinarno na sve strane svijeta kroz vijeme, ostavljajući pečat pozitive svoje energije – i ljudi bi išli turistički jedni kod drugih, hrišćanski slikar bi uređivao džamiju i obratno, svako bi znao svačiju knjigu, razgovarao o njoj, o međusobnim religijama i stvarao dalje….. to su npr. neke od vrsta recepata, bili i ostali, za gašenje primitivnih poriva huškanja i agresija, pljački i ubijanja, a trijumf duhovno-umnih poriva – mira, morala, etike i blagostanja, ali i hrane, sjedinjujući visokofrekventnim strujama azot i kiseonik u atmosferi za svakog čovjeka ponaosob, a ne samog gladnih po svijetu… Da je od starta – u dubini ljudskog roda tako bilo, ali i od početka XX vijeka kada su se mnoge stvari otkrile kao bitne za civilizaciju, danas bi ljudima rat bio nepojmljiv a ne samo kriminal i korupcija, kao što je nadobudnicima i dalje mir “nemoguć i nerealan”, jer su svojim sljepilom godinama učaurene misli i osjećaja. Čista zamjena mjesta sabiraka i sa njom kritična masa.