Robinson: Kapitalizam je već mrtav

“Ogromne ekonomske razlike među različitim delovima sveta ne mogu više da opstaju zahvaljujući mehanizmima društvene kontrole. Vladajuća klasa je izgubila legitimitet i prisustvujemo krahu hegemonije vladajuće klase širom sveta”, kaže Robinson, profesora sociologije na Kalifornijskom univerzitetu u Santa Barbari.

Iza proklamovane politike „podsticanja demokratije” u nerazvijenim zemljama u stvari se krije želja velikih sila, pre svega SAD, da se u zemljama „trećeg sveta” zadrži postojeće elitističko uređenje, jedna je od nosećih teza Robinsonove knjige „Podsticanje poliarhije: globalizacija, intervencija SAD i hegemonija”.Ko god da pobedi, Barak Obama ili Mit Romni, ne očekujem da se u odnosu prema globalnom kapitalizmu nešto značajnije promeni jer su oba kandidata predstavnici elitne klase koja je na vlasti u SAD. Verujem da će da pobedi Obama, ali on će i dalje u spoljnoj politici nastaviti da promoviše globalnu ekonomiju i ekonomsku integraciju. Jedina razlika među njima su socijalne strukture koje ih podržavaju – Obama će dobiti glasove omladine, žena, crnaca i Latinosa, dok Romni može da računa na podršku konzervativnijih, desnih struja.

Na pitanje kako će doći do kraha kapitalističkog poretka, Robinson kaže:

“Usred krize jedan od oblika promene postojećeg stanja može biti revolucija (mirna ili nasilna) ili da jednostavno dođe do kolapsa kapitalističkog poretka koji neće više biti u stanju da funkcioniše kao koherentan sistem. Smatram da bi bilo dobro kada bi došlo do revolucije, a još bolje ako bi ona bila nenasilna”.

Svetski kapitalizam, kako ističe, mora da bude zbačen i zamenjen demokratskim socijalizmom, u kome profit ne rukovodi svakim aspektom organizacije društva, ali u kojem organizujemo globalno društvo kako bi se zadovoljile potrebe čovečanstva.

“Plašim se da globalni sistem još ne izlazi iz haosa. Nemoć jednog dela čovečanstva da obezbedi puku egzistenciju u istom sistemu koji je nekolicini pružio mogućnost neograničenog bogaćenja ukazuje na to da je sistem u kome živimo definitivno u krizi”, smatra Robinson.

Prema njegovom mišljenju, čovečanstvo se nalazi u sličnom istorijskom momentu kao što je bilo početkom tridesetih godina prošlog veka, a ima i elemenata koji su obeležili svet 1968.

“Početkom tridesetih svet se suočavao sa velikom ekonomskom krizom i izgledalo je da nema izlaska iz nje. To je pogodovalo razvoju levičarskih (komunističkog i socijalističkog) kao i desničarskih (fašističkog) pokreta. Dakle, došlo je do polarizacije društva. Istu situaciju imamo i danas. Rezultati grčkih izbora su najbolji pokazatelj – došlo je uspeha levice i desnice i kolapsa centra”, kaže Robinson.

Na pitanje u čemu vidi paralelu sa svetom iz 1968. godine, Robinson kaže:

“To je doba pobune protiv vlasti širom zemaljske kugle. U Evropi se dogodilo „praško proleće” i studentske demonstracije u Parizu, kulturna revolucija u Kini je te godine bila na vrhuncu, a u Latinskoj Americi, u Meksiku, došlo je do masakra studenata u „Tlateloko masakru””.

“Sjedinjene Države 1968. beleže procvat kontrakulturnog pokreta sa svim njegovim varijantama od protesta protiv rata u Vijetnamu do crnačkog pokreta. Svojevrstan pandan šezdesetosmoj je 2011. gde smo bili svedoci „arapskog proleća”, kao i pokreta „Okupirajmo Volstrit” i „Indignados””, smatra ovaj američki profesor.

izvor: b92. net

Comments

  1. nekad se govorilo da nema budale dok fakultet ne zavrsi, sad je hiperprodukcija podigla skalu pa nema budale i pokvarenjaka dok ne doktorira i pocne druge da uci.
    “desničarskih (fašističkog) pokreta.”

    e, da, kad ovakvi sahranjuju kapitalizam, nema zime za kapitaliste i multinacionalne grabljivice, taman da ce se u svom akademskom narcisizmu na percin popecit.

    • Darko Bulatovic kaže:

      Ima li ovaj Robinson ime ili je Kruso?

      Ma sto je bitno ime, bitno je da ce bee92 da oraspolozi sve srbe sto Santa Barbara propade.

      A nije da nisu im par lokalnih banaka u krizi…. No propast sto je jednima drugima je smijurija.

  2. Kapitalizam da propadne? Nema sanse i ne treba da propadne, jer boljeg sistema od kapitalizma nema, samo ako kapitalista nije Crnogorac.

    • LAISSEZ - FAIRE kaže:

      Moze iako je Crnogorac kapitalista, bolje i to no da je socijalista.

      Kako godj obrnes prevrnes mnogo je postenije rjesenje za nas narod.

      Ali ima mnogo zavedenih izlazanih prevarenih dje im svaki dan bombarduju glavu tim
      crvenim parolama ” Kapitalizam je već mrtav’ jer to im je viza da zive na grbacu drugih da drugi placu njihovu ,vodu ,struju ,i sve ostalo da drugi vrcu kredite ,sve je SAKRIVENO u tom sloganu – kapitalizam je vec mrtav-, treba se boriti hrabro kao mi manjina ovdje svakodevno da dokazujemo da su te njihove opcije LAZNE i PREVARANTSKE , treba ih argumentima pritiskati i onda kada dobijete uzvratne komentare tipa ……….magarac,krele,licimjer.fukara i druge crnogorske ‘argumente’ kada cujete te odgovore znajte da ste ih nagrdili razgolitili svukli do gole koze, pa se zato ti vajni intelektualci tim intelektom i brane.

      ZIVIJO KAPITALIZAM !

    • A sta to zboris jado..?

      • LAISSEZ - FAIRE kaže:

        Naravno to su vase poreke ,prepoznajete se u CRVENOJ BOJI !
        ZIVIJO KAPITALIZAM !

      • У кафани Србија избор за певача,
        певају у глас, далеко се чује,
        ко ће кога ту сада да надјача,
        док не каже жири какав план се кује.

        Запевао Тадић, седокоси младић,
        запевао Тома, ‘нако из свег гласа,
        гласај за нас Србијо, ил’ ти нема спаса.

        У кафани Србија, избор за певача,
        смеше нам се лица са ТВ екрана,
        текстови су сумњиви, ал’ можда и прођу,
        за музику не знам, посве нам је страна.

        Пева један Зоран како је он оран,
        да у ову земљу дође ред и рад,
        сада хоће Србију, а био је скроман,
        до сада је хтео само Београд.

        У кафани Србија жестоко се кува,
        не зна се ко пије, камоли ко плаћа,
        само слушај Србијо, ко то тамо пева,
        друго није важно битно је да грува.

        Од истока, југа, свевера,
        пева Млађа ал’ га претера,
        да Србија не скрене са курса,
        и не оде тада све то урца.

        У кафани Србија не мож’ битри лажи,
        фарбати је лакше,
        зато мажи, мажи, мажи.

        Запевао и онај студент драматургије,
        њему је до истине и он би све друкчије,
        али ето Вука да му само каже,
        провидна ти фарба, то се јаче маже.

        У кафани Србија све је транспарентно,
        провиди се све, од почетка до краја,
        велики је празник, није само Ускрс,
        мада и тај празник тражи тврда јаја.

        Запевале Двери, а и радикали,
        запевао муфтија и Ивица мали,
        а различку изгледа ништа то не смета,
        певају по народу, а то није штета.

        У кафани Србија за све има места,
        за најбољег певача, а и оно ресто,
        ко ли ће то бити, питања су честа,
        док не каже Хилари где је коме место.

        Милутин Маринковић Мики

      • LAISSEZ - FAIRE kaže:

        Kao najslobodnije drustveno uredjenje koje je covjek moze imati .

        Ne dozvolite da opet pod okriljem slabosti i zlouputreba u nasem socijal-kapitalizmu pobijede komunisti.

      • LAISSEZ - FAIRE kaže:

        JAVNI SERVIS ME ?

        Nije valjda da vi podrzavate ovakav vid poruka i “demokratije” sa neisto misljenicima , a vidim i reagovanja ostalih komentatora dobro sam rekao crnagora u malom ,
        znaci sutnja, potpora DRUGU LULU !

        Svaka cast, mada ja znam psihologiju nasih “POSTENJACINA” dobro !

    • “Podučavam i pišem o Marxu dugi niz godina i upravo pripremam jedan projekt kako bi shvaćanje Marxa učinio lakše razumljivim mnogim ljudima. Osobno smatram kako je Marx imao najsofisticiranije shvaćanje kapitalizma i kako isti funkcionira – kao i shvaćanje brojnih problema koji su vezani uz funkcioniranje takvog sistema – od bilo kojeg drugog autora koji je ikada pokušao zaista izvesti pravu disekciju kapitalizma.

      Imate 11,000 ekonomista u SAD-u i nijedan od njih nije predvidio ovu ekonomsku krizu. No, u Marxovoj teoriji možete točno vidjeti gdje se stvaraju tenzije – ili prema njegovim riječima – gdje se stvaraju kontradikcije. Nastojim ove stvari maksimalno pojednostavniti i pojasniti, no također uputiti ljude da se vrate Marxu jer je on zaista imao izvanredna shvaćanja ovog sistema.
      Primjerice, prije aktualnog financijskog kaosa, stavljali bi novac u štednju i očekivali rast od nekih 3%. Dok bi za novac u mirovnim fondovima očekivali rast od 4 do 5% godišnje. Nikad se nismo zapitali – od kuda dolazi tih 4 ili 5% novca? Kao da se sve događa uz pomoć nekakve čarolije, potpuno se gubi spona s ljudima u tvornicama, na poljima i rudnicima – tamo gdje se ta dodatna vrijednost zaista i stvara.

      Ono što Marx radi je da spaja ovo dvoje i poručuje nam… gledaj, ako se događa nekakav porast, to onda znači da netko negdje taj porast i stvara. Tko ga stvara? Naravno, radnici – u tvornicama, poljima, rudnicima…
      Iz toga onda izrasta financijski sistem, banke posuđuju bankama i tako postaju strašno bogate. Menadžeri Hedge fondova mogu ostvariti i po nekoliko milijardi dolara godišnje. Od kuda to silno bogatstvo dolazi? Marx uvijek postavlja to pitanje. No, mi danas živimo u svijetu gdje je taj fiktivni kapital postao sveprisutan, Wall Street funkcionira na način da više nitko zapravo ne zna na kojim je osnovama sav taj kapital utemeljen. To je onaj svijet u kojem se Marx jako dobro snalazi, zna u njega penetrirati i obrazložiti ga.”

      Aaron Leonard: “U knjizi se pitate – ‘Gdje je naša 68-a?’, ili još dramatičnije – gdje je naša verzija Komune? (Pariška Komuna 1871). Što želite time reći?”
      David Harvey: “Šokiran sam nevjerojatnim nejednakostima koje postoje u našem društvu. Uzmimo kao primjer New York City – najbogatijih 1% zarađuju u prosjeku oko 3,7 milijuna dolara godišnje. To znači da zarade oko 10,000 dolara dnevno. U isto vrijeme imamo 3 milijuna stanovnika koji pokušavaju živjeti s 10,000 dolara godišnje. Preko pola stanovnika u gradu zarađuje ispod 30,000 dolara godišnje.

      Ovakve nejednakosti nismo imali još od 1920-ih. No, u prošlosti ovakve nejednakosti su u jednom trenutku dovodile do revolta. Već nekoliko godina gledam uokolo – gdje je taj revolt? Bilo je nekakvih anti-globalizacijskih pokreta i sada imamo Occupy Wall Street, ali do sada nismo imali nikakav masovni ustanak populacije koja poručuje – ‘sada je dosta ! Prestanite !’. Jedan od razloga je svakako i činjenica da politikom danas apsolutno upravlja isključivo novac. Najbogatiji sloj u potpunosti kontrolira politički diskurs, medije i svaki utjecaj na Kongres. Vjerujem kako se ispod svega toga nalazi jedan vulkan koji će doslovno eksplodirati. Čekam da se to desi i iznenađen sam činjenicom da se to još uvijek nije desilo.

      Gdje je naša 68-a? Gdje je naša Pariška Komuna? Još nisu stigle, barem ne kod nas. Znatne stvari se događaju u Čileu, studentski pokret je okupirao sva sveučilišta. Mislim da se mora desiti neka vrsta koherentnog protunapada na koncentraciju ogromne političke i ekonomske moći koja danas postoji diljem svijeta. Jedini način je da iskoristimo jedino što imamo, a to je da preuzmemo ulice i gradove. Stoga i postavljam pitanje – kako možemo organizirati cijele gradove u svrhu stvaranju pravednijeg svijeta, drugačije i alternative forme društva? Istina je kako zapravo ni sam ne znam kako bi se to trebalo izvesti, no nastojim pokrenuti to pitanje, da razmišljamo o tome, da raspravljamo o tome.”

      Aaron Leonard: “Zbigniew Brzezinski – prijatelj američke globalne dominacije – u svojoj knjizi, ‘Strateška Vizija’ piše: ‘Ukoliko Amerika nastavi odgađati provođenje važnih reformi, koje simultano smanjuju potrošnju i povećavaju dobit, SAD će najvjerojatnije zadesiti ista sudbina kao i prethodne fiskalno osakaćene sile, bez obzira radilo se o drevnom Rimu ili Velikoj Britaniji’. Koliko vi vidite implikacije aktualne krize na pojedina dalekosežna globalna pitanja?”
      David Harvey: “Samo pogledajte podatke. SAD ima masivnu nezaposlenost i izuzetno mali rast. Što se u Kini događa? Kina je izgubila 30 milijuna poslova na početku krize, ali uskoro ih je vratila 27 milijuna i ponovno rastu za 10%. Događa se veliki transfer bogatstva i moći na Daleki istok. Nekoć je zapad cijedio istok, sada se događa obrnuto.

      Giovannia Arrighi ima tezu o tome kako se hegemonija prebacuje s jednog mjesta na drugo i to obično biva u vrijeme nagle financijalizacije. Transfer nizozemske hegemonije na britansku hegemoniju desio se u vrijeme financijske ekspanzije. Transfer iz britanske na američku također je nastao nakon financijske ekspanzije. Financijska ekspanzija SAD-a u proteklih 30 godina dovela je do deindustrijalizacije SAD-a i do prebacivanje ekonomske snage na Daleki istok. Da, upravo nazočimo tom transferu. S time da ja nisam jedan od onih koji smatra da je ovo ujedno i kraj SAD-a. Zapravo, jedan od glavnih problema je to što SAD još uvijek ima ogromnu vojnu snagu, čak i kada gubi ekonomsku moć, moralni utjecaj i sve drugo.

      No, pogledajmo urbane karakteristike u Kini. Pogledajmo Šangaj ili bilo koji od novih kineskih gradova koji se upravo podižu, urbanizacija Kine je ogromna. Dimenzija urbanizacije je značajna i proizlazi pitanje – koji model koristi Kina? Nažalost, koristi isti model kao i SAD 50-ih i 60-ih, grade se zatvorene zajednice, predgrađa, svugdje se ide automobilom. To je ekološka katastrofa, a socijalne nejednakosti eskaliraju. To je ozbiljan problem koji već sada stvara socijalne tenzije u Kini. Smatram da bi se mogle desiti urbane pobune u Kini. Često govorimo o stanju u državama, no mislim da bi se trebali fokusirati i na same gradove.”

      Aaron Leonard: “Zar nije jednostavno dovoljno biti ‘anti-kapitalist’? Treba li nova paradigma organiziranja društva biti zasnovana na većoj smionosti, vizionarstvu? – uz sve rizike koji pritom postoje.”
      David Harvey: “Da, biti će potrebna radikalna prekretnica. Biti anti-kapitalist je raspravljati o pronalaženju načina kojime bi se izmjenio fundamentalni put kojim dobivamo ručak na stolu – put koji uključuje tržišni sistem, korporativnu moć, korporativnu poljoprivredu, oglašavanje i sve druge elemente. Biti anti-kapitalist znači biti protiv svega navedenog.

      To ujedno znači da moramo pronaći adekvatnu alternativu koja je u stanju prehraniti 7 milijardi ljudi na planeti Zemlji. Kako im dati krov nad glavom? Kako da imaju razuman životni standard bez akumulacije kapitala? Kako postići sve to bez uporabe tržišta o kojem sada ovisimo? Ne vidim da se to može postići na način da jednostavno odemo na barikade ili da upadnemo u Zimski dvorac (op.a. referenca na rusku revoluciju 1917). Moramo razgovarati o tome kako cijelu jednu novu generaciju prebaciti na daleko drugačiju konfiguraciju svijeta po pitanju ekonomije.

      Sada smo došli do te točke u povijesti kapitalizma, i to sam navodio već i drugdje, smatram da se nalazimo u trenutku kada se kapital jednostavno više ne može akumulirati nužnim stopama rasta koje bi održale ovaj socijalni ili politički poredak. Unutar sistema događaju se veliki stresovi i sada upravo gledamo zadnji segment tradicionalnog kapitalizma dok se seli na Daleki istok i u isto vrijeme nastupa stagnacija u Sjevernoj Americi i Europi. Alternativa će se morati pronaći i moramo početi kolektivno razmišljati o tome.

      Problem je u tome što trenutačno imamo sveučilišta u kojima dominira neoliberalna ideologija, menadžersko korporativna ideologija, i gotovo svi mediji su dominirani istom. Jednostavno ne možemo otvoreno ni porazgovarati što bi zapravo značilo biti anti-kapitalist niti ne možemo imati široku diskusiju s inteligentnim ljudima po pitanju kako stvoriti sistem koji može nahraniti 7 milijardi i osigurati kvalitetan život za svih.
      Da, biti će nužna radikalna promjena, ali takva u kojoj će sudjelovati cijela jedna generacija. Moramo početi razmišljati o organizacijskim alternativama. Mnoge organizacije se već trude, stvaraju manje solidarne ekonomije, komune… mali komadići organiziranja već postoje. Treba podići te inicijative na masovnu razinu, od lokalnih do globalnih, no to će biti zaista velik izazov.”

      • Plannco Wallach S. kaže:

        gospodichna, uhopce nije problem da neko “pravi” $10.000 milja dnevno a neko $0. problem je da neko toliko zaradi praveci finansijske BALONE tj. BALUNE iza kojih stoji obmana tj. prevara, a ne stvarna vrijednost. ustvari, pod palicom “liberalnog” kapitalizma svijet upravo plovi na mjehuru sapunice, koji svakog momenta moze da prsne. nama u lice. pravilnije bi bilo da koristite termin ANARHICNI kapitalizam namjesto “liberalni” jer to sa slobodom nema nishta.

  3. Pa, sta fali “crvenoj boji”..zar zastava CG nije “crvene boje”..?, zar kapa CG nema crvenu boju..nije li “kraj Sutjeske hladne vode barjak casti i slobode”..uklonio “italijanske makarone”..?

    • LAISSEZ - FAIRE kaže:

      Ta prica sa, ZABOM i BABOM , je poznata pokusajte mase privuci necim inteligentnijim uvjerljivijim od ,makarona barjaka casi i slobode , postenja itd….
      CRVENOJ BOJI ne hvali nista kada nije u ruke , fasista i komunista.

      • Papa i kardinali su se docepali crvene boje, a nisu komunisti…?
        ………………………………………………………………………………………….
        talijanski forenzičari otvorili su kriptu Bazilike svetog Apolinara u Rimu i ekshumirali telo mafijaša Enrika de Pedisa, a pored njegovih ostataka pronašli su kosti za koje se sumnja da su nestale devojčice Emanuele Orlandi.
        Predstavnici Vatikana su poručili da čine sve što je u njihovoj moći u rešavanju slučaja i odbacili optužbe da žele da zataškaju još jedan skandal.Emanuela Orlandi imala je 15 godina kada je nestala 1983. godine na putu od stana u Vatikanu do mesta u Rimu gde je išla na časove muzike.Bivša devojka De Pedisa je nekada priznala policiji da je devojčicu oteo njen momak, koji je ubijen 1990. godine. Predstavnici Vatikana potvrdili su pre nekoliko dana da su pristali da sahrane zloglasnog mafijaša De Pedisa pre 22 godine pored brojnih papa i kardinala, jer su za to dobili 660.000 dolara.

  4. A, tooo, pa sto odma ne kazes i ukazes na “fasiste” crvene maskirne boje

  5. Darko Bulatovic kaže:

    Kapitalisti su Titu dali nedje 10 Billiona dojaja(sto bi reka bivsi sef crnogorske komunisticke policije) sudeci po novinarima BBC-a.
    OD kojih ste napravili faktorijale koje ste posle prodali za par miliona.

    nebiste da ste ih sami zaradili tako rasprodavali o vi Komunisti koji volite dojaje.

    A zaboravio sam vi ste sad demokratski socijalisti i socijalne demokrate, preimenovali ste se.

    • Vratite nam jagnjeće brigade

      Izgradnja tri najskuplja vojna objekta u Jugoslaviji, luke Lora u Splitu, Titovog atomskog skloništa u planini Prednja kod Konjica i čuvenog bihaćkog podzemnog aerodroma, koštala je bivšu državu skoro 18 milijardi dolara!
      Ta prokužena SFRJ je prema procenama nekih istraživača potrošila neverovatnih 90 milijardi dolara na četrdesetak objekata strateške namene! Hoćete brojevima – 90.000.000.000 dolara. Nekih 80 puta više nego što je Srbiji ponuđeno za 51 odsto „Telekoma”.

      Sad verovatno mislite da ću ostatak teksta da optužujem vođstvo nekadašnje države za rasipništvo. Ne, hvaliću ih za neverovatno dobro organizovan ekonomski sistem koji je uspeo da napravi tolike pare. A kako odmah ne bi skočili netalentovani kritičari društvene i državne svojine i plaćeni pobornici liberalnog kapitalizma, valja podsetiti da je SFRJ svoj životni vek završila sa spoljnim dugom od oko 20 milijardi dolara, što će reći da je ogroman deo svega što je napravljeno finansirano sopstvenim parama! A pomenuli smo samo strateške vojne objekte, šta je sa kompletnom industrijom, tolikim putevima, prugama, mostovima, hotelima duž Jadrana…

      Zaključak nije teško izvesti. U poređenju sa današnjom jadnom srpskom privredom, efikasnost ondašnje ekonomije bila je kolosalna! Sve još više dobija na težini ako se zna da je ostvareno u komunističkom režimu, koji svojim građanima nije garantovao neke osnovne slobode, pa se s pravom postavlja pitanje – kako je moguće da su ljudi u ovoj zemlji pre tridesetak godina bili toliko organizovaniji i pametniji od nas danas?

      A stvar je relativno prosta – ondašnja država napravila je bar po jednu fabriku za sve proizvode koji su građanima bili potrebni i strogo kontrolisala uvoz. I to je sve. Rezultat su bili ogromna proizvodnja i izbalansiran spoljnotrgovinski bilans. Nije, doduše, u prodavnicama bilo popularne zapadne uvozne robe, ali je standard građana bio neuporediv.

      Danas bi naravno bilo potpuno deplasirano zabranjivati uvoz bilo čega, ali bi skoro isti posao napravile pametna carinska i poreska politika, uz bilateralne sporazume o uvozno-izvoznim kvotama. Jer, insistiranje Zapada, koje mi bespogovorno potpisujemo, da Srbija potpuno otvori svoje granice za svu njihovu robu, a sve u uslovima njihove apsolutne tehnološke superiornosti, ima svoje pravo ime – ekonomsko porobljavanje.

      MILAN GRUJIĆ

      • sve je to fino, samo se nije grujic sjetio da objasni i dogovornu unutrasnju ekonomiju i njena ogranicenja, te konkurentnost samoupravljackih proizvoda na ne-domacem trzistu, narocito sad kad i bracki zair i zimbabve kupuju kinesku robu jer je jeftinija, a ne nasu preskupu, sguzova pravljenu i suzama tetkica preko domace hrane iz radnickih menzi oplakanu kao najkvalitetniju i najteze napravljenu robu nasvijetu u titogradu i ivangradu,a Boga mi i niksicu? divna li je sloboda, mila majko, no guzonje ne znaju sta ce s njom?! i neradnici su ljudi, prava i za njih! jeftinije zdravstveno osiguranje za maturante, a dzabe za polumaturante, buduce studente i buduce maturante.
        i proizvodjaci i stvaratelji kapitala su ljudi! zenu za sekretara! gravitacijom na samouporavljace i (ne)radnicke savjete!
        ja sam predlagao da neo-samoupravljaci razviju telefonske aplikacije po kojima ce nasu preskupu i sa zakasnjenjem robu kupovati kinezi za velike pare, pa je onda valjati trulom zapadu i njegovim saveznicima jeftino, da bi ih na taj nacin nacinili robovima konzumerizma nase robe, a ne kineske, al nece kinezi da se sloze i nece da kupe te aplikacije ni bracki za sto evra po komadu.

  6. Darko Bulatovic kaže:

    U porodicu koju sam postao zet, njihov pradjed je trazio od sestre da mu da 20$(to je bilo masu tad) da pocne biznisom da se bavi, koje mu ona nije dala. To ga je naceralo da od sredisnje USA podje trbuhom za kruhom ka istoku. Poceo je da se bavi raznim stvarima (ne da krade no da radi) i danas njih par stotina clanova familije imaju 5 FABRIKA od kojih su 3 VECE OD KOMBINATA ALUMINIJUMA U PODGORICI a 2 nesto manje.

    Svaka radi skoro punim kapacitetima. Poveli su me da vidim to cudo sto su generacijama pravili. Hiljade ljudi su zaposljeni, skoluju se i opismenjavaju imaju svoje zdravstvene ustanove i programe za svoje zaposljene da se obrazuju i da postanu bolji i na poslu i da imaju mogucnost progresa u karijeri.

    Ko zna koliko su Miliona kuca do sad napravili i ko zna cega sve ne. Imaju svoje RESEARCH kompanije koje se bave ISTRAZIVANJE ALTERNATIVNIH ENERGIJA, investiraju u BUDUCNOST.

    Niko u toj Familiji ne kopa oci jedan drugome niti se otimaju medju sobom. Izabrali su medju sobom NAJBOLJE U TOME i njima ostavili da vode poslove a ostali svojim poslom se bave.

    A vidjite sto ste VI NAPRAVILI?

    Rasprodali djedovinu i ocevinu, prokockali i propili i jedno drugo za gushu ufatili.

    SLIJEPI!!!!!!

    Svoju kucu ste unistili i tudjinu podali.
    Zavrshicete na ULICU ako se ne OPAMETITE!!!! Ako VEC nije KASNO.

    • LAISSEZ - FAIRE kaže:

      Kasno, N…………….i smo !

    • Plannco Wallach S. kaže:

      dobro si se udao, Bulatovicu!

      • Darko Bulatovic kaže:

        5 kuca sam dobio skraja na kraj amerike! I sad sam josh jednu dobio na poklon svadbeni. 7 soba 5 kupatila, bazen i hot tub sa akrom zemlje prelijepom vocnaku i basti.

        A 31 godinu sam zivio u 45m2. I nije mi malo to bilo.

        Ja ti garantujem da nisam se uda, no ozenio i oni su pocastvovani sto sam im u familiju dosha. A ti vjeruj kako zellish.
        Ja sam ti onome Obradovicu, sto ga sad prozivaju da je uzeo pare za prodaju telekoma, kad sam prslija patika bio reka: “Nemate vi toliko para”, kad je rekao jednu opasku o tome “kako bi bilo dobro kupit moje vjestine-mene” . Drustvo mi se smijalo zbog toga… Neki sto me poznaju a neki sto me ne poznaju.

        Milo sa svom skupstinom i partijom moze samo sanjat ovo! No ni ne moze vishe ni to. Sad gleda kako glavu da sacuva, pusti kuce, pare i matrake.

        A nije mi to moje bogastvo koje mi je najmilije.

        Bog mi je sve to dao. Ja nisam trazio.

        Ove rijeci Njegove ja osjecam da su i meni upucene:

        O ljudi vjerujte u moga i svoga Gospodara, ne budite od onih koji ne vjeruju.

      • Ambasador Nemačke u Podgorici Pijus Fišer ocenio izjavio je danas da Crna Gora ima dobre zakone, ali da je neophodno poboljšati njihovu implementaciju, posebno u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije

      • bombardujmo svabe, dok ima vremena! kako su krenuli, kod nas ce se morat postovat nasi zakoni, ka da je to njihov posao sta mi radimo po oslobodjenim teritorijama.
        niti ruska, niti turska, ova zemlja bice pruska!

  7. Plannco Wallach S. kaže:

    valja obratiti paznju na to da Kina milijune tona prirodnih sirovina i zemaljskih bogatstava pretvara u obichno smece radi profita.

  8. Plannco Wallach S. kaže:

    svakog jutra kasicicu meda i chashicu rakije, Bulatovicu! naoshtri ga dobro, valja to sve sachuvat! to shto si lako zaradio lako moze otic. nebo nema miljenika a zenska cud je rana naopaka.

  9. Plannco Wallach S. kaže:

    chu’ sad; ima dobre zakone al’ ih ne koristi!

  10. Plannco Wallach S. kaže:

    “Ja ti garantujem da nisam se uda, no ozenio i oni su pocastvovani sto sam im u familiju dosha.”

    Bulatovicu, ti si “u familiju DOSHA” znachi UDAO si se.

    • A sta drugo mozes ocekivati od jednog Bulatovica, no da se nedje dobro uvali. Znam jednog koji se tri puta udavao, ali kako nije mogao imati djece,svaki put ga vrcali nazad. Sad ceka vizu za Ameriku, jer kazu tamo je potraznja za nasim mudoodivama.

      • KRATKA ISTORIJA IZDAJE REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE
        Piše: Ratko Ličina, ministar Vlade Republike Srpske Krajine u izgnanstvu
        Deveti januar 1993. je zlokoban za Republiku Srpsku Krajinu i sveukupne
        srpske interese. Toga dana, za okruglim stolom u Beogradu, sedale su
        vođe: Jugoslavije,
        Srbije, Crne Gore, Republike Srpske i Republike Srpske Krajine. Ništa nije
        nagoveštavalo da će državnici, najavljenim savetovanjem, usloviti skori srbski
        poraz na svim poljima. U prvom redu, na ratištima – od višestruko slabijeg
        neprijatelja.
        Ne verujem da je iko od istraživača jugoslovenskih zbivanja nazreo šta se toga
        dana desilo u svečanoj sali Saveznog izvršnog veća na Novom Beogradu (kako se u
        bivšoj Jugoslaviji zvala ta zgrada).
        Možda se ništa nije ni desilo – bar ne nešto neuobičajeno. Tako su izgledali
        svi susreti srbskih vođa posle razbijanja SFR Jugoslavije. Pokazaće se da im je
        (VOĐAMA), u to vreme, um bio ili nezreo, ili pomućen – predodređen za nanošenje
        štete sopstvenom narodu. Ta pomućenost je, siguran sam, posledica i ophrvanosti
        navikom da će se svaki državni ili nacionalni problem, na neki nejasan način – a
        zadovoljavajuće, rešiti i da oni tu ne treba ništa da preduzimaju.
        Bilo je to jalovo
        intelektualno nasleđe iz pedesetogodišnjeg perioda komunističke
        vladavine, kad je,
        za svaki društveni, državni i bilokoji problem, rešenje donosio Jospi Broz Tito,
        ili njegov partijski Centralni komitet. Deo tog jalovog
        (intelektualnog – može se
        reći i nacionalnog) nasleđa je i bolećivost prema braći muslimanske i katoličke
        religije i opasno srbsko zatvaranje u zavičajne granice – s nehajnošću
        prema drugim
        srbskim etničkim zemljama.
        Da ove ocene nisu bez uporišta, pokazaće i ovo savetovanje srbskih prvaka i
        potonje ponašanje stranačkih vođa i uticajnih intelektualaca.
        Od ovog dogovora (uzimajući u obzir odnos vojnih snaga sukobljenih strana)
        mogle su se očekivati samo odluke o vojnim operacijama protiv hrvatskih i
        muslimanskih separatističkih snaga i – srbska pobeda. Uslovi za to su bili
        izvanredni. Prvi put u istoriji, nametnuti rat Srbima, trajao je bez uobičajenih
        srbskih podela na dve (međusobno) sukobljene vojske. Bilo je to veliko srbsko
        (nacionalno) dostignuće ratnih godina 1991 – 1995. Prevazilaženjem te strašne,
        samoubilačke, srpske boljke iz davnije i novije prošlosti (Srbi i u turskoj i u
        austrijskoj vojsci, Srbi u vojsci Austrougarske protiv Srbije i Crne
        Gore, Srbi u
        partizanima i četnicima, Srbi infobirovci i Srbi titovci), verovalo se, biće
        omogućene lake pobede na bojnom polju protiv muslimansko-hrvatskog
        neprijatelja. S
        takvim predubeđenjem su pošli članovi delegacije Republike Srpske Krajine iz
        Knina u Beograd.
        Srpske vođe su se okupile i raspravljale o prilikama na ratištima oko
        Republike Srpske. Ovako je formulisana jedina tačka dnevnog reda, tog 9. januara
        1993:
        1) Situacija u Republici Srbskoj.
        Podrazumevala je mere protiv hrvatsko-muslimanskih napada na srbska naselja
        i granične položaje Republike Srpske. Tih dana su jedinice Republike Hrvatske i
        one iz Hercegovine i Bosne pljačkale i palile srbska sela u Hercegovini,
        usmeravajući svoj prodor prema Trebinju i Nevesinju. Rušile su
        pravoslavne hramove
        i skrnavile grobove srbskih civila, pobijenih u Drugom svetskom ratu.
        U isto vreme,
        mirovni posrednici su predlagali kantonalno ujedinjenje tri verske zajednice u
        Bosni i Hercegovini – u jednu državu, umesto da, tih dana, zaprete
        Hrvatskoj zbog
        etničkog čišćenja Hercegovine od Srba.
        2
        Delegacija Republike Srpske Krajine (premijer mr. Zdravko Zečević, ministar
        inostranih poslova Slobodan Jarčević i savetnici u Vladi Dušan Starević i Boro
        Martinović) pošla je u Beograd sa stavom da se hrvatska ofanziva
        zaustavi uvođenjem
        u borbu jedinica: Jugoslavije, Republike Srpske i Republike Srpske Krajine.
        Jugoslovensko vojno angažovanje, omogućavao je Vensov plan i ugovor o
        povlačenju JNA
        iz Bosne i Hercegovine – u oba slučaja je jugoslovenskoj strani dato
        do znanja da može
        upotrebiti svoju vojsku ako srbskom narodu u RSK i RS bude zapretila
        opasnost. To su
        predstavnici vlasti SR Jugoslavije, napadno, isticali za skupštinskom
        govorinicom, na partijskim skupovima i u izjavama za novinare.
        Delegacija Republike
        Srpske Krajine je polazila od toga da će neukroćena Hrvatska ojačati
        na bojištima
        Bosne i Hercegovine i da će se, kasnije, obrušiti na Republiku Srpsku Krajinu.
        Posebno je to izvesno, ako vojska Jugoslavije ostane neaktivna i ako mirovni
        posrednici takvo stanje počnu tumačiti obaveznim pravilom pri svakom sledećem
        napadu Hrvata i muslimana na Republiku Srpsku Krajinu i Republiku Srpsku.
        Što se tiče stvaranja jedinstvene Bosne i Hercegovine s pravoslavnim,
        muslimanskim i katoličkim kantonom, delegacija RSK je pošla iz Knina
        sa stavom da
        je takvu državu nemoguće stvoriti, jer bi ona, u pravom smislu, bila monstrum
        država. Spremili smo se da obrazložimo da ona ne bi mogla imati ni zajedničku
        zastavu, ni grb, ni jezik, ni obrazovni sistem – posebno ne istovetne
        udžbenike iz
        istorije, itd. U međuanrodnim previranjima, zaključili smo, Srbi Bosne i
        Hercegovine bi tražili saveznike u srbskim državama, Hrvati u Hrvatskoj, a
        muslimani u Turskoj i drugim muslimanskim zemljama. Krajišnici su, zato, imali
        nameru da zastupaju gledište o ujedinjenju Jugoslavije, Republike
        Srpske i Republike
        Srpske Krajine.
        Delegaciju Republike Srbije, činili su Slobodan Milošević, predsenik i
        Vladislav Jovanović, ministar za inostrane poslove; Republiku Crnu Goru: Momir
        Bulatović, predsednik i Milo Đukanović, premijer; Republiku Srpsku: dr Radovan
        Karadžić, predsednik, dr Nikola Koljević, potpredsednik i Aleksa Buha,
        ministar za
        inostrane poslove i SR Jugoslaviju: Dobrica Ćosić, predsednik i general Života
        Panić, načelnik GŠ Vojske Jugoslavije.
        Kad smo ušli u salu, za stolom je bio samo general Života Panić. Pored njega
        su seli Kninjani: Boro Martinović i Dušan Starević, a do ove dvojice, levo,
        premijer Zečević i ja. Martinović i Starević su razgovarali s
        generalom Panićem o
        potrebi da se, zajednički, zaustavi hrvatska ofanziva u Zapadnoj
        Hercegovini i da se
        Hrvatima zapreti da ne čine slične korake – ni protiv Republike
        Srpske, ni protiv
        Republike Srpske Krajine. General Panić se ponašao kao da mu ovo govore nestašna
        deca. Nehajno je odgovarao da Vojska Jugoslavije nema snage za tako nešto. Na
        Martinovićevu primedbu da je ona brojnija, opremljenija i snažnija od hrvatske,
        general Panić je, opet nehajno, dodavao da jugoslovenska vojska nema,
        ni približno,
        tehniku kakvu ima NATO. Razgovor je prelazio i na međunarodne odnose, o kojima
        general nije detaljnije raspravljo, ali ih je komentarisao tako kao da
        su, prethodno,
        Krajišnici od njega tražili da objavi rat NATO-u. Videlo se da general
        Panić daje
        do znanja da se Vojska Jugoslavije neće mešati u srbsko-hrvatske i srbsko-
        muslimanske oružane sukobe – kao da se radi o ratištima u nekim prekomorskim
        zemljama, a ne u srbskim (evo, general Panić ispoljava spomenutu
        srpsku zavičajnu
        skučenost – kod njega nema ni nagoveštaja o brizi za celinu srbskih nacionalnih
        interesa).
        U toku ove blage (ali zlosutne) prepirke, ušla je delegacija Republike Srpske,
        pa smo ustali da se pozdravimo. Karadžić, Koljević i Buha su seli
        preko puta naše
        delegacije, desno od generala Panića. Zatim su stigli Crnogorci i,
        posle rukovanja,
        3
        zauzeli mesto levo od Krajišnika. S Bulatovićem i Đukanovićem su došla još dva
        člana, ali ih nisam poznavao, niti sam im znao zvanja.
        Uz više živosti, dočekali smo dolazak predstavnika Srbije: Slobodana
        Miloševića i Vladislava Jovanovića. Jovanović se rukovao sa svima, a
        Milošević je
        stao nekoliko metara od stola – držeći u desnoj ruci zapaljenu kubansku cigaru.
        Pozdravljao se podizanjem leve ruke prema svakoj grupi za stolom. Nije
        se rukovao ni
        sa kim. Malo je stojao, pa je najbližima i Vladislavu Jovanoviću nešto rekao,
        okrenuo se i izišao iz sale. Republiku Srbiju je ostao da predstavlja
        samo ministar
        Jovanović. Seo je između delegacije Republike Srpske i generala Panića.
        Poslednji je ušao Dobrica Ćosić, vođa delegacije Savezne Republike
        Jugoslavije i predsedavajući na ovom srbskom samitu. Pozdravio sa sa
        svima i zauzeo
        mesto između delegacija Republike Srpske i Crne Gore. Nije pitao zašto nema
        Slobodana Miloševića.
        Otvorio je sednicu i dao je reč dr Radovanu Karadžiću. Predsednik Republike
        Srpske je govorio o pregovorima za uređenje bivše Bosne i Hercegovine, iznoseći
        detalje iz predloga mirovnih posrednika i svoje stavove o njima. Nije pokazivao
        strepnju za sudbinu srbskog naroda u Bosni i Hercegovini i to je bilo
        iznenađenje za
        nas – Krajišnike. Mi smo s tom strepnjom stigli u Beograd i bili
        uvereni da će se
        doneti odluke o suzbijanju svakodnevnih ofanziva muslimana i Hrvata, ozbiljnim
        angažovanjem potrebnih vojnih snaga svih srbskih država, posebno iz Jugoslavije.
        Posle je govorio i Vladislav Jovanović, pa nešto i general Panić. No, sve
        izgovoreno je bilo bez znakova da će srpske vođe doneti bilo kakvu
        značajnu odluku.
        Onda je, u ime delegacije RSK, zatražio reč Dušan Starević. Prethodno je davao
        znake meni da govorim i iznesem iluzornost stvaranja kantonalne Bosne i
        Hercegovine, što sam, još u Kninu, predstavio kao gradnju monstrum države.
        Stareviću se sviđalo ovo određenje, pa je želeo da ga obrazložim.
        Priznajem, nisam se
        usudio da govorim. Imao sam tremu od pomisli da nisam dorastao skupu gde će se
        doneti sudbonosne odluke. Zato je Starević rekao nešto o nemogućnosti
        funkcionisanja jedinstvene Bosne i Hercegovine posle ovako krvavog obračuna među
        njenim religioznim grupama. Dodao je: ”Naš ministar inostranih
        poslova Jarčević je
        pravilno zaključio da bi to bila monstrum država”. Starević je
        ukazivao na potrebu
        da se neprijatelj mora pobediti na frontu (jer nas napada), ali je klima, posle
        Karadžićevog izlaganja, pokazivala da se o nekom zajedničkom vojnom angažovanju
        protiv muslimana i Hrvata neće ni raspravljati.
        Posle Starevića je govorio premijer RSK mr. Zdravko Zečević. Pozivao je na
        slogu među srbskim zemljama, zajedničku strategiju i zajedničke mere protiv
        neprijatelja. On je bio čovek koji ništa nije prećutkivao. U tom
        momentu, nije otrpeo
        ni ponašanje članova crnogorske delegacije. Sedeli su i nezainteresovano pratili
        izlaganja ostalih. Milo Đukanović je češće gledao preko drugih
        delegacija, a Momir
        Bulatović pred sebe, u svoje šake. Zečević je, povišenim glasom, ovako
        završio svoje
        izlaganje:
        ”A sada, neka mi kažu braća – Srbi iz Crne Gore – zašto ništa ne govore?”
        Milo Đukanović se trgao i malo nakrivio glavu. Videlo se da se čudom čudio –
        otkuda pravo ovom Kninjaninu da (tako drsko) proziva rukovodioce Crne Gore, koje
        tema na sastanku i ne zanima. Da je ovakav zaključak o tadašnjem premijerovom
        premišljanju (i premišljanju ostalih iz Crne Gore) tačan, pokazaće reč
        predsednika
        Crne Gore Momira Bulatovića. Nije pokazivao iznenađenje posle pitanja krajiškog
        premijera. Za razliku od Đukanovića, ostao je miran. Nemarno je digao ruku i
        zatražio od predsednika Ćosića reč. Tiho je govorio i videlo se da je
        želeo da ostavi
        utisak dobrog i mudrog govornika. Ohrabrio ga je i prethodni tok rasprave.
        4
        Očigledno, bio je zadovoljan što radikalni stav Republike Srpske Krajine prema
        neprijatelju, niko ne uzima u obzir. Ovakva atmosfera sa skupa će ga navesti da
        izgovori nešto čega bi se morao zastitdeti i čovek koji nema nikakve
        veze s državnim
        funkcijama.
        Mora mu se priznati da je umeo lepo da se izražava, bez obzira što u tom
        izražavanju nije bilo ni traga od državničke (i nikakve) mudrosti – u
        koju je on bio
        uveren. Govorio je o poznatim činjenicama – vezanim za pregovore o Bosni i
        Hercegovini u okviru Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji. A posle toga
        neobavezujućeg monologa, povisio je glas. Želeo je, tako, da uverljivije ostavi
        povoljan utisak na većinu prisutnih – na sve osim na Krajišnike.
        Znajući da je kod
        članova ostalih delegacija našao istomišljenike, izgovori je i sledeće:
        ”Pa vidite. Situacija je tako nejasna, da ja i ne znam ko mi je neprijatelj.
        Prosto, ne znam u koga da uperim pušku”.
        Zatražio sam reč. Predsednik Ćosić mi je rekao: ”Izvolite”.
        Više nisam imao tremu. Ovako izgovorena rečenica me je uverila da sedim s
        ljudima koji i ne naslućuju kakve su ih istorijske okolnosti zatekle na kormilu
        država. (Kako sam naveo na početku – s umom koji očekuje da će sve nedaće i
        predstojeće srpske tragedije otkloniti neko – kao Josip Broz Tito i nešto – kao
        partijski Centralni komitet).
        Obrušio sam se na predsednika Momira Bulatovića. Pitao sam ga zar mu nije
        jasno da mu je neprijatelj onaj ko ubija njegov (srbski) narod.
        Skrenuo sam mu pažnju na
        trenutna nedela hrvatske i muslimanske vojske u Hercegovini i drugim srbskim
        krajevima. Na kraju sam mu objasnio:
        ”Vaši neprijatelji su muslimanska i hrvatska vojska. U njih uperite puške. I
        znajte, to su prvi ešaloni NATO-a, ali ako pobedite te prve ešalone, neće
        Zapadnoevropljani i Amerikanci slati protiv Vas decu iz utroba svojih žena”.
        Svi prisutni su bili iznenađeni. Mora da sam govorio i glasno. Nastao je mali
        tajac, a Momir Bulatović, suprotno svojoj navici da ne dozvoli da ga
        iko nadgovori,
        nije zatražio reč da polemiše sa mnom. Pognuo je glavu i ćutao. Nije
        se snašao ni
        predsedavajući Ćosić. Uzeo sam ponovo reč. Obratio sam se predsedniku Ćosiću:
        ”Gospodine Predsedniče, Vi ste dužni da pošaljete armiju u Hercegovinu i da
        tamo slomite hrvatsku ofanzivu. Posle toga, Hrvatska se više neće usuđivati da
        napada Republiku Srpsku i Republiku Srpsku Krajinu. Onda će se sporovi moći
        rešavati pregovorima”.
        Ćosić se vidno zbunio. Čak mu je i brada malo zadrhtala. Izgovorio je, samo:
        ”Vi mene pozivate u rat!?”
        ”Da! Pozivam Vas u rat!” – odgovorio sam.
        ` Želeo sam da nastavim dijalog sa njim, ali je to onemogućio dr Radovan
        Karadžić. Do tada smo svi govorili sedeći, a on je sad, naglo, ustao.
        Da bi me sprečio
        da još nešto izgovorim, brzo je dobacio predsedniku Ćosiću:
        ”Mi Vas ne zovemo u rat, gospodine Predsedniče! Nama takva pomoć od
        Jugoslavije nije potrebna. Jedino što tražimo od Vas, gospodine
        Predsedniče, je da
        nas Jugoslavija prizna u granicama koje imamo…”
        Predsednik Republike Srpske je još govorio i otvorio neke nevažne teme,
        kojih se više i ne sećam. Posle njega je zatražio reč Momir Bulatović, ali nije
        polemisao sa mnom. Nije se osvrtao ni na svoju malopređašnju
        zbunjenost – da ne zna ko
        mu je neprijatelj i da ne zna u koga pušku da okrene. Opet je govorio
        tiho, podvlačeći
        da Crna Gora nema nikakve posebne interese, nego da će delovati onako
        kako to budu
        činile i druge: Srbija, Republika Srbska i Republika Srbska Krajina.
        Time je sastanak završen.
        5
        Dokument Predsednika Ćosića o obavezama Jugoslavije
        Jednom prilikom sam, koju godinu kasnije, video u Saveznom komitetu za
        saradnju sa UNPROFOR-om dokument iz kabineta predsednika Dobrice Ćosića, od 12.
        januara 1993. Verovali ili ne, bila je to zabeleška o sastanku Predsedništva
        Jugoslavije od 8. januara 1993. godine – samo dan ranije od ovog
        srbskog samita. I što
        je najzagonetnije – u njemu je ubeležen zaključak da će Vojska Jugoslavije
        intervenisati protiv muslimana i Hrvata ako ugroze srbski narod u Republici
        Srbskoj Krajini i Republici Srbskoj. Eto, 24 časa posle takvog
        zaključka, predsednik
        Dobrica Ćosić se iznenadio kad sam mu predložio da pošalje vojsku, tih
        dana, protiv
        Hrvata u Hercegovini. A da mu nikad nije ni bila namera da se drži
        odredbe iz ovog
        svog dokumenta o obaveznoj odbrani srbskog naroda, pokazaće i događaji
        od 22. januara
        1993. godine. Toga dana je predsednik Ćosić doputovao u Beograd iz
        Ženeve, a Hrvati
        su izvršili agesiju na Republiku Srpsku Krajinu – u Ravnim kotarima, u okolini
        Masleničkog mosta i na područje hidroelektrane Peruće.
        Po nalogu Vlade u Kninu, trebalo je da stupim u vezu sa rukovodiocima Srbije
        i Jugoslavije, radi zahteva za hitnu vojnu pomoć. Odlučio sam se da potražim
        predsednika Srbije Slobodana Miloševića. Bilo je jasno da je najuticajniji
        državnik u Srbiji i Jugoslaviji. Ali, niko nije želeo da kaže gde se
        nalazi i na koji
        telefonski broj mogu da ga pozovem. Nekoliko puta sam zvao njegovu sekretaricu.
        Bezuspešno. Posle mi se javio predsednik Vlade Republike Srbije Radoman Božović.
        Izrazio je zabrinutost za narod u Krajini i promrmljao – da on nema nikakvu
        nadležnost oko slanja jugoslovenske armije u pomoć Krajišnicima.
        Uveravao me je da
        ne može da stupi u telefonsku vezu sa Miloševićem, jer je ovaj
        napustio Beograd i
        nije obavestio kuda je otišao. Dodao je da je za vojsku nadležan njen Vrhovni
        komandant – Dobrica Ćosić.
        Bio sam ministar u Vladi RSK tek treći mesec i do ovog momenta nisam
        verovao da bi državnici u Beogradu mogli ovako da postupaju. Ali, eto,
        uverio sam se.
        Svi će pokazati isti nivo neozbiljnosti, poput Radomana Božovića – koji se igrao
        nadležnostima, kao da je u pitanju omladinski slet, a ne prolivanje
        krvi sopstvenog
        naroda.
        Od sastanka Vrhovnog saveta odbrane (što se očekivalo), vidim, nema ni
        pomena.
        Telefonirao sam predsedniku Ćosiću. Odazvao se. Tek je došao iz Ženeve, gde
        je imao susret s funkcionerima Ujedinjenih nacija. Počeli smo razgovor
        s razmenom
        pozdrava i ljubazno. Obavestio sam ga dokle je hrvatska vojska napredovala na
        teritoriji RSK, da ruši naselja i ubija civilno stanovništvo. Zatim sam izneo
        mišljenje da Vojska Jugoslavije treba da pritekne u pomoć krajiškoj i
        zamolio sam ga
        da izda, istog dana, naređenje u tom smislu. Posebno, za dejstva ratnog
        vazduhoplovstva. Preklinjao sam da to bude odmah, aludirajući svojom molbom na
        dijalog oko neprilika na frontu srbskih oficira iz Prvog svetskog
        rata, u jednom od
        njegovih romana. Od tog momenta razgovor je postao drukčiji. Dodao sam
        da prepusti
        generalima vreme i mesto napada na hrvatske oružane snage. Predsednik Ćosić se
        iznenadio predlogu, istovetno kao i 9. januara. Možda se i prenerazio, kad sam
        izgovorio da generali donesu operativnu odluku. Počeo je da objašnjava
        da to ne može
        da učini, da je u pitanju veliki rizik i da će Međunarodna zajednica osuditi
        Hrvatsku i ova će biti primorana da povuče vojsku iz Krajine. Rekao sam mu da su
        operacije hrvatske vojske u toku i da postoji opasnost da uklešte Knin
        sa dve strane.
        Upozorio sam da će Hrvati napraviti, u tom slučaju, masovni pomor
        Srba, a da od njih
        osvojene teritorije nikad nećemo vratiti. Ako ih ne pobedimo na bojnom
        polju. Nije
        6
        se obazirao na mogućnost ovako tragičnog ishoda. Počeo je da govori na
        takav način da
        sam mogao zaključiti da se pokajao što je pristao na razgovor sa mnom.
        Na kraju je
        rekao da vojsku neće slati u pomoć Krajini. To mu nisam oćutao, dobacio sam mu:
        ”Tako nešto, Vi ne biste napisali u svojim romanima”.
        Tad je izgubio kontrolu nad sobom. Viknuo je u slušalicu:
        ”Mislite li Vi da ste veći patriota od mene?!”
        Razmenili smo još nekoliko rečenica, ali one više nisu imale nikakav značaj
        za ugrožene Srbe u Krajini. Predsednik Ćosić je zaboravio zbog čega
        sam ga zvao i
        govorio je kao da je u pitanju rasprava o nijansama naših karaktera, a ne o
        krvoproliću na delu nacionalne teritorije.
        (Dok sam razgovarao s predsednikom Ćosićem, u mojoj kancelariji je bio
        novinar Zoran Bogavac. Video sam da beleži moje reči ovog razgovora. Rekao je:
        ”Neka ovo ostane za istoriju”.
        Kao i svaki novinar, nije održao reč. Za nekoliko dana je objavio ovaj
        telefonski razgovor u časopisu ”Duga”. Naravno, nije doslovno, jer
        mu nisam preneo
        šta je govorio predsednik Ćosić. Zbog članka me je zvao savetnik
        Predsednika Ćosića
        Svetozar Stojanović i ozbiljno mi zamerio što sam razgovor ustupio
        novinaru. Rekao
        je da je skoro doslovno prenesen – znači da ga je Bogavac prilično uspešno
        rekonstruisao, ili ga je dobio od Državne bezbednosti Srbije. Ne znam. Uglavnom,
        odgovorio sam Stojanoviću da nisam znao da je neko moj i Predsednikov razgovor
        snimao i ustupio novinaru. Uveravao sam dr Stojanovića da nisam učestvovao u
        obelodanjivanju razgovora s Predsednikom Ćosićem).
        Zvao sam, telefonom, generala Životu Panića, ali mi u Generalštabu nisu
        davali vezu. Uzeo je slušalicu general Domazetović. Iznenadio se da ministar
        Krajine nešto pretražuje po Generalštabu Jugoslavije. Ipak je pristao
        na razgovor i
        bio je prilično korektan – rekao mi je da su krenuli na ratište kamioni ”dobro
        natovareni”. Ali, dodao je nešto u smislu da svako treba da se bavi
        svojim poslom, a
        to su vojna lica, u to vreme, često ponavljala – kada bismo mi iz
        Vlade tražili neko
        objašnjenje, ili izražavali sumnju u spremnost naše vojske da odbrani zemlju.
        Za razliku od državnika i generala, građani Srbije i Crne Gore su drukčije
        reagovali na hrvatsku agresiju od 22. januara 1993. Sami su išli na
        ratište, a oko
        25.000 ih je otišlo preko našeg vojnog predstavnika u Beogradu. Svoje
        dobrovoljce su
        poslale: Srbska radikalna stranka, Stranka srbskog jedinstva, Srbski
        pokret obnove,
        stranke Milana Paraškog i Mirka Jovića, i još neke. Preko našeg
        punkta, otišao je
        na front i Kapetan Dragan – samo sa dvojicom saradnika. Nažalost, Generalštab
        Srpske vojske Krajine ih nije iskoristio u okršajima. Posle dve tri
        nedelje, skoro
        svi su vraćeni kućama, a najveću netrpeljivost oficiri u Krajini su
        pokazali prema
        Željku Ražnatoviću Arkanu i njegovim momcima.
        Čudna odluka Generalštaba Srpske vojske Krajine
        Činjenica da desetine hiljada dobrovoljaca (pored spomenutih 25.000, u RSK su
        stizali i drugi, iz: Srbije, Crne Gore, Republike Srpske i iz
        inostranstva) nisu bile
        iskorišćene na slamanju hrvatske ofanzive i izbacivanju okupatorskih trupa s
        državne teritorije, govori o nemaru prema nacionalnom interesu i na nekim nižim
        nivoima u vlasti tadašnjih srbskih država – upravo, onako kako se taj nemar
        iskristalisao na sastanku srbskih vođa 9. januara 1993, u Beogradu.
        Očigledan primer
        je ponašanje vojnih krugova Republike Srpske Krajine u vreme spomenute hrvatske
        agresije na RSK, 22. januara 1993.
        U to vreme je ministar odbrane Krajine bio pukovnik Stojan Španović. Imao
        je česte susrete sa predstavnicima UNPROFOR-a i mnogi su ga uvažavali. Jedan od
        7
        njih mu je dao planove predstojeće hrvatske agresije i obavestio ga da
        će uslediti 22.
        januara 1993. Ministar Španović je, u tajnosti, mobilisao Benkovačku brigadu i
        pripremio je hrvatskim trupama zamku u Ravnim kotarima. Tri dana pre agresije,
        načelnik GŠ Srpske vojske Krajine general Mile Novaković, pismenom naredbom,
        demobiliše vojnike i oficire ove brigade. Ministar Španović je bio zaprepašćen,
        konsultuje Vladu i piše pismo generalu Novakoviću da se mobilizacija ponovi i
        brigada hitno vrati na položaje. Usledilo je nešto što se više ne može oceniti
        rečju ”zaprepašćenje”. Ko zna koji pojam treba upotrebiti – general
        Novaković je
        odgovorio ministru vojske da Generalštab Srpske vojske Krajine ne
        obavezuju naredbe
        ministra odbrane i da on ne dozvoljava obavljanje mobilizacije.
        (Kopije oba pisma,
        srećom, sačuvao je ministar Španović i sklonio ih na nekoliko mesta). Uglavnom,
        general je ovakvom odlukom odbio nadležnost Vlade RSK, a može se samo
        pretpostaviti da je oko ovoga bio konsultovan i Vrhovni komandant, Predsednik
        Goran Hadžić. On je, verovatno, podržao stav Generalštaba, a ne Vlade
        – inače se ne
        može drukčije objasniti ovakav ishod razilaženja Vlade i Generalštaba u vezi sa
        preduzimanjem (nepreduzimanjem) mera za odbranu zemlje.
        Usledila je hrvatska ofanziva – tačno onako kako je jedan od oficira
        UNPROFOR-a obavestio ministra Španovića, 22. januara. Prema dostavljenom planu,
        glavnina hrvatske vojske je upala u Ravne kotare – u nebranjen
        prostor, opljačkala i
        popalila sela, a zatečene civile pobila.
        Nešto slično se desilo i pred hrvatsku agresiju 8. septembra 1993. Nekoliko
        dana pre ovog datuma, srbska vojska je uklonila zaprečne pešadijske i
        tenkovske mine
        u području Medačkog džepa. Tako je hrvatska vojska prešla bezopasan
        granični pojas i
        upala u 11 srbskih sela i zaselaka, ubijajući zatečene civile. Hrvati
        nisu poštedeli
        život ni domaćim životinjama, a sve srpske kuće su popalili. Bio je to
        najočigledniji poduhvat ”spržene zemlje” – pojam u hrvatskoj vojnoj
        terminologiji,
        koji će biti primenjen i u kasnijim napadima na Republiku Srpsku Krajinu.
        Na dan hrvatske agresije, Vlada RSK je napisala naredbu Generalštabu da
        preduzme sve da bi se neprijatelj izbacio s državne teritorije. U isto
        vreme, Vlada je
        odbila svaku pomisao na pregovore s Hrvatskom dok se ne eliminišu sve posledice
        ovog hrvatskog napada. U isto vreme, teritorijalna odbrana Like (pod četničkim
        znamenjima), na čelu sa Radetom Čubrilom, krenula je u Medački džep.
        Doborovoljci su
        se javljali, ponovo, sa svih strana. U isto vreme, Generalštab, po nagovoru
        UNPROFOR-a, počinje posredne pregovore sa Hrvatima. Garantuje se povlačenje
        hrvatske vojske, ali se, u isto vreme, zabranjuje povratak srpske
        vojske i policije u
        Medački džep. Vlada ne prihvata uslove, ali Generalštab potpisuje
        takav sporazum, ne
        obaveštavajući Vladu. Vojska, u isto vreme, hapsi Radeta Čubrila.
        Umalo nije došlo
        do međusrbskog obračuna. Srećom, izbegnut je – a njega se srbski narod
        plašio više
        od rata sa Hrvatima. Iz tog razloga, Rade Čubrilo i pripadnici ličkih
        teritorijalnih jedinica su se primirili, ali su ispisivali parole o
        ”izdajničkoj
        Vladi” i ”izdajničkim generalima”.
        U ovakvoj situaciji, kad se odustalo od obračuna s agresorom na bojnom polju,
        Vladi je preostalo da na pregovorima pokuša povratiti suverenitet nad
        teritorijama
        koje su Hrvati zauzeli u junu 1992 (Miljevački plato), u januaru i
        septembru 1993. I
        kao što to biva, mada je uspevala da neke povoljne sporazume i
        potpiše, situacija je
        ostajala onakva kakvu su uspostavile vojne snage na terenu – a one su
        bile u korist
        Hrvatske.
        Kad se govori o Srbskoj vojsci Krajine u ovo vreme, bio bi greh ne spomenuti
        vojni poligon Kapetana Dragana, u Bruški, u Dalmaciji. Kad su ga posetili visoki
        službenici američkog Kongresa i jedan od bivših zamenika ministra inostranih
        8
        poslova SAD, bili su zaprepašćeni visokom obučenošću vojnika i oficira. Kapetan
        Dragan je demonstrirao vojne veštine maladih kursista i Amerikanci su mu uputili
        čestitke. No, Amerikance je najviše iznenadio sadržaj jedne video
        kasete. Prikazan
        je sa nje film o Draganovim vojnicima – snimljen u okolini Splita i
        Šibenika. Da ne
        bi bilo prevare, oni su se slikali u Splitu s hrvatskim novinama, na
        kojima se video
        datum. Bili su obučeni u hrvatske uniforme i čak su, iznad Splita,
        razvlačili žicu
        svog poljskog telefona. To su bili mladići rođeni, uglavnom, u
        Dalmaciji, pa Hrvati
        nisu mogli ni da pomisle da su mogli biti Srbi. Bilo ih je i iz
        mešovitih brakova
        (srbsko-hrvatskih). Jedan dobrovoljac među njima bio je iz Smedereva,
        ali je morao da
        ćuti da ne bi izgovorio koju reč tipičnu za svoj daleki zavičaj, što
        bi odalo celu
        grupu.
        Kad je bilo odlučeno da se, posle hrvatske agresije od 22. januara 1993, napadne
        hrvatska vojska oko Šibenika i Zadra, ovi momci Kapetana Dragana su već bili
        stigli do hrvaske artiljerije (kao hrvatski dragovoljci) i iz topova su izvadili
        udarne igle. Međutim, ovaj protivnapad srpske vojske je otkazan kad je
        već počeo.
        Nikad, niko od oficira nije obavestio Vladu po čijem naređenju.
        Predložio sam Vladi da se Kapetan Dragan naimenuje za glavnog inspektora
        vojske i da se pri svakom korpusu otvori po jedan njegov centar za
        obuku. Vlada je
        usvojila predlog i prosledila ga Generalštabu. Posle izvesnog vremena, Kapetan
        Dragan je otišao na odmor u Beograd, a njegov kamp je neko od oficira zatvorio,
        odnevši svu opremu – neznano kuda.
        Mere Međunarodne zajednice protiv Republike Srpske Krajine
        Posle odluke da se protiv Hrvata ne ulazi u veće okršaje u septembru 1993,
        bilo je jasno da će se hrvatski rukovodioci odlučiti za konačni vojni obračun sa
        RSK. No, do tada je Srbska vojska Krajine još uvek predstavljala
        ozbiljnu pretnju za
        agresora. Imala je oko 50.000 vojnika (Krajišnika i dobrovoljaca) i solidno
        naoružanje, a još je bilo raspoloženja u drugim srbskim krajevima i
        inostranstvu da
        se, po potrebi, broj dobrovoljaca višestruko poveća.
        Hrvati su računali s tri svoje prednosti u bliskoj budućnosti:
        1) Jugoslavija i Republika Srbska neće pomoći Republici Srbskoj Krajini u
        slučaju opšte hrvatske ofanzive,
        2) Vojska Krajine će se osipati, jer će stroge sankcije Saveta bezbednosti
        oslabiti privredu i dovesti do potpunog siromaštva stanovništva, a
        3) Vojska Hrvatske će, za to vreme, brojčano i stručno jačati i naoružavati se.
        Ovi zaključci nisu posleratna mudrost. Odmah posle hrvatskog napada u
        septembru 1993, Ministarstvo za inostrane poslove RSK je procenilo da će
        zapadnoevropske i prekomorske zemlje, u najkraćem roku, početi sa
        izdavanjem viza
        porodicama iz Republike Srpske Krajine i Republike Srpske. Upozorili smo vlade
        Jugoslavije, Srbije, Crne Gore i Republike Srpske da će se to činiti s
        namerom da
        što više vojnih obveznika napusti dve zapadne srpske zemlje i da vojna
        premoć počne
        prelaziti na hrvatsku i muslimansku stranu.
        Ovaj dokument Vlade Krajine nije pomogao. U Srbiji i Crnoj Gori su izdavani
        pasoši svim srbskim izbeglicama, a vize stranih zemalja su im utiskivane po
        skraćenom postupku. Istovremeno, mnogi Krajišnici su lako nalazili
        posao u Srbiji
        – u redovima policije, drugim državnim službama, pa čak i u kasarnama Vojske
        Jugoslavije. Bežanje vojnih obveznika iz Srbije (Srbijanaca) u
        inostranstvo (na što
        su ih ohrabrivale mnoge opozicione partije), omogućavalo je Krajišnicima da
        postanu profesionalni vojnici u Srbiji. Tako je Srbska vojska Krajine
        ostajala sa
        9
        sve manje vojnika. Vlada u Kninu je tražila od SR Jugoslavije da se
        svi sposobni za
        vojsku vrate u Krajinu, ali jugoslovenske vlasti nisu htele da
        razgovaraju o tome.
        Samo su činile markentiške korake. Obavljale su popis vojnih obveznika među
        srbskim izbeglicama iz Hrvatske i Republike Srpske Krajine i uveravale Vladu u
        Kninu da je ”odbrana Krajine pod kontrolom”.
        I opozicione stranke i intelektualci u Jugoslaviji (kao i vlast) protiv
        državnih i nacionalnih interesa
        Demokratska opozicija je učinila najveću čast Slobodanu Miloševiću kad ga
        je optuživala – da je zagovornik rata protiv muslimanskih i hrvatskih
        separatista.
        Vlasti u Sarajevu i Zagrebu, nema spora, imale su u programu pogrom
        nad Srbima, pa
        svako ko je promovisan za njihovog protivnika, zaslužuje oreol rodoljuba i
        pravednika – u ovom slučaju (s tačke gledišta demokratske opozicije u
        Jugoslaviji),
        to je Slobodan Milošević. Tako su demokrati, tražeći da se
        jugoslovenska vojska ne
        meša u međuverske i međunacionalne sukobe zapadno od Drine i Dunava, samo
        podržavali politički program Slobodana Miloševića, ili (da budemo pravedniji)
        programe vlada: Jugoslavije, Srbije i Crne Gore (jer, ko god je
        zauzimao položaje u
        njima, odgovoran je, a ne samo jedan – najuticaniji).
        Ukratko, vlast Slobodana Miloševića je samo glumila da će braniti srpske
        zemlje zapadno od Drine i Dunava, a tu glumu je opozicija (njena
        većina) napadala kao
        stvarnost. Tako su i vlast i opozicija vukle ista antidržavna i
        antinacionalna kola.
        Da se, nekim čudom, opozicija opredelila za patriotska pregnuća, pa da
        je od vlasti
        tražila da pokaže na delu da je pripremila sve da odbrani, recimo, Republiku
        Srpsku Krajinu, Milošević ne bi mogao uzmicati (jer je u njegovim redovima bila
        patriotska većina – s kojom je, uz ovakvu opoziciju, uspšno manipulisao). A
        spremnost na odbranu ove srpske države (ili pokrajine), bila bi najprikladnije i
        najprirodnije rešenje. Mi, Srbi, treba da se zamislimo zašto smo prepustili deo
        svoje teritorije agresoru – iako smo od njega vojno bili nadmoćniji.
        Delovanje opozicionih lidera je imalo velike štete po srpske interese, mada
        se to, na prvi pogled, ne bi moglo zaključiti. Obično se misli da samo
        partije na
        vlasti mogu biti krive ili zaslužne za štete ili dobiti u državi.
        Primer iz 1991. i
        1992. pokazuje da je postupak Vuka Draškovića naneo neizmerljivu štetu srbskom
        narodu Bosne i Hercegovine, a, time, i Srbima u ostalim krajevima, kad
        je pozvao svoje
        pristalice da ne glasaju. Tad je njegov Srbski pokret obnove bio jedna od
        najmasovnijih partija u srbskim zemljama. U Bosni i Hercegovini, druga po snazi,
        posle Karadžićeve Srpske demokratske stranke. Pristalice je imala,
        uglavnom, među
        mlađim pokoljenjima. Posle takvog uputstva SPO svojim članovima u Bosni i
        Hercegovini, tamo je glasanje prošlo bez učešća velikog broja Srba. Ne
        zna se koliko
        su Srbi izgubili, takvim postupkom, poslaničkih mesta u Skupštini.
        Činjenica je da
        su Srbi imali veći broj populacije starijih godišta, a muslimani onih ispod 18
        godina i da se na popisima stanovništva u BiH, pre 1991, krivotvorilo
        – prikazivalo
        da je muslimana više, nego što ih je bilo. Na osnovu ovoga se može
        zaključiti da su
        Srbi, možda, mogli imati polovinu poslanika da su svi glasali. Tada poslanici
        Hrvata i muslimana ne bi mogli izglasati izdvajanje Bosne i Hercegovine iz SFR
        Jugoslavije, pa je postojala mogućnost da se, srbskim glasanjem protiv
        separatizma,
        izbegne međuverski rat 1992. godine. Mnogo godina kasnije, Vuk Drašković će
        izjaviti da SPO nije izišao na izbore u BiH – ”da ne bi podelio srbsko biračko
        telo”. Užasna tvrdnja! Pa ako deo Srba nije glasao – a nije, onda je
        najdirektnije
        podeljeno srbsko biračko telo. Da je SPO izišao na izbore i osvojio, recimo,
        dvadesetak poslaničkih mesta u Skupštini Bosne i Hercegovine, ti poslanici bi, u
        10
        kaoliciji sa poslanicima Srpske demokratske stranke, činili parlamentarnu većinu
        i imali bi vlast u državi. Šteta zbog ove greške Vuka Draškovića, događaji su,
        možda, mogli krenuti sasvim drugim (miroljubivijim) tokom – da muslimani i
        Hrvati nisu imali većinu u Skupštini.
        Isti prekori se mogu uputiti

Odgovorite na splendido Poništi odgovor

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.