Iako se ježim od “depresivnog optimizma” svojstvenog izreci “što gore, to bolje”, zbilja izgleda da jedino radikalne formule poput ove funkcionišu kao pokretač ili katalizator promjene u našoj sredini. A goreg nam, sva je prilika, neće faliti.
Dugo već vremena vučem nelagodan osjećaj permanentnog recikliranja naše društvene zbilje, “dana mrmota” koji ne prestaje da sviće. I pored i uprkos egzotičnom novumu u našem društveno političkom krajoliku – šestomjesečnom organizovanju protesta od strane naizgled ohrabrujuće kombinacije sindikat-studenti-nvo – ovaj osjećaj hinjenog, već viđenog i na ponavljanje osuđenog ne jenjava.
Ritmičnim, skoro hipnotičkim udarima svako me malo poklopi rezignirajući val, pa se kradom stidim svog pretjerano želećeg, na trenutke namjerno naivnog, a na koncu otužno usiljenog optimizma u čije generisanje investiram značajnu energiju. Ali, uglavnom ne volim da mračim na sva zvona iz istog razloga iz kog ne bih smjela zaspati u sniježnoj mećavi ili piti morsku vodu dok skapavam od žeđi – jer je onda gotovo. Jer je patnja bila uzaludna. Jer sam se, možda, mogla spasiti.
Jedan od uzroka apatije i apstinencije od političkog života, pored pljačkaške proleterizacije nazovi građanstva, svakako je vulgarno poimanje političkog koje se nameće kao jedino realno od strane onih koji monopolišu javnom stvari i javnom sferom, ali i – dosada. Opustošena politička arena u kojoj kao navijene trčkaraju očerupane marionete više nije u stanju izmamiti nijedan uzdah osim onog dosade.
Ne bi to bio prevelik problem da nismo, kojim slučajem, upravo mi (poreski obveznici) producenti ove smaračke farse. Isti obrasci mišljenja i međusobnog saobraćanja mogu se, doduše, odvijati po donekle drugačijim scenarijima, ali ne uspjevaju izmijeniti vlastitu logiku.
Neubjedljivo djeluje nadgornjavanje “žute revolucije” koja iz nepoznatih razloga decidno odbija epitet političkog i žutog premijera koji joj ga pošto-poto namiče, spočitavajući joj paralelu sa “Đeknom” . Muka je što smo i tu seriju mahom gledali kao plošnu komediju, što smo se grohotom smijali ili narcisoidno durili, propuštajući da ponešto, daleko bilo, i naučimo, makar da se ne ponavljamo.
Iako se ježim od “depresivnog optimizma” svojstvenog izreci “što gore, to bolje”, zbilja izgleda da jedino radikalne formule poput ove funkcionišu kao pokretač ili katalizator promjene u našoj sredini. A goreg nam, sva je prilika, neće faliti. Sve represivniji i nervozniji potezi vlasti najbolje svjedoče o tome. Pitanje je samo dokle će se opljačkani stidjeti svog siromaštva, koliku smo količinu poniženja kadri podnijeti i koliko smo još u stanju držati dah nad smradom iskrpljene frankenštajnovske tjelesine kojoj tepamo demokratskom državom. Međutim, ono što je “demokratsku državu” ostavilo na listi lijepih želja jeste jedan od najblistavijih sofističkih bisera ove vlasti – “Prvo država, onda demokratija” – koji je direktno onemogućio, faktički prevenirao izgradnju istinski demokratske države.
Kada se slegnu dimne zavjese više na mrtvo dosadnih identitetskih višečinki dolazi vrijeme da se otplate nagomilane hipoteke. Ali, kesa je bušna i prazna, a nevolja je u tome što se imovina, što privatna, što društvena, može prodati samo jednom. Posljedice ove notorne činjenice već nam se lome o glavu, prognoze su sve crnje ili što bi resorni ministar rekao – sve realnije, glad se sve bjelodanije i brže spušta sa sjevera i daje nam, čini se, posljednju šansu da radikalno mijenjamo ono što više malo ko, čak i u ovaj i ovakvoj zemlji može da trpi.
Vijesnici budućeg društvenog poretka su oni koji imaju malo što izgubiti u sadašnjosti, podsjeća Eagleton. Ispašće, paradoksalno, da je ova vlast matirala samu sebe. Pomozimo joj makar malo u tome. Nije li već to razlog za diskretni optimizam?
javniservis.me 
“Pitanje je samo dokle će se opljačkani stidjeti svog siromaštva, koliku smo količinu poniženja kadri podnijeti i koliko smo još u stanju držati dah nad smradom iskrpljene frankenštajnovske tjelesine kojoj tepamo demokratskom državom. Međutim, ono što je “demokratsku državu” ostavilo na listi lijepih želja jeste jedan od najblistavijih sofističkih bisera ove vlasti – “Prvo država, onda demokratija” – koji je direktno onemogućio, faktički prevenirao izgradnju istinski demokratske države.”
Sjecajuci se Beograda devedesetih, siguran sam da dna nema i da uvijek moze gore nego sto se nadaju oni koji su sacuvali bokunic dostojanstva, odnosno gradjanske svijesti i hrabrosti. Tako da meni depresivni optimizam nikad nije imao smisla. Da, siguran sam da ce se ova vlast urusiti sama od sebe, da ce samu sebe matirati (iako mi nije do kraja jasan posljednji pasus), ali ce to biti vise posljedica nekih globalnih neminovnosti nego cinjenice da je narodu prekardasilo i da je odlucno rekao ‘dosta’. No way Jose, nema kod nas te svijesti i u nju se (nazalost) nema svrhe nadati. Iako je, naravno, porazno da ce nam promjene (kao, uostalom, i u Srbiji) donijeti neko drugi a ne da ce biti neminovnost unutrasnjih kretanja.
Sto se tice sofistickog bisera “prvo drzava, onda demokratija”, nisam upoznat sa time da li je mozda skovan u odajama vlasti, ali je propagiran i punih 10 godina koristen kao opravdanje za pakt sa istom tom vlascu – od strane onih za cije novine Paula pise i ovaj clanak, a koji su sada smislili novi revolucionarni slogan, prvo EU, pa onda demokratija.
“Prvo drzava pa demokratija” je vrlo korisna pokrivalica onih koji danasnjim kolumnistima Pobjede opalise po LSCG i Slavku Perovicu onomad…
Sad im drzava puca po njuskama i dzepu pa bi demokratiju…
Ne znam moze li to tako, da potpises ugovor sa Djavolom a ne platis nista, ali znam da nema demokratije za dzabe (a ni za 0.5€). Mozda je cijena 0.7€ dnevno, ko zna, ali ako je tako – popisam se na nju. I na Djavola.
“Vijesnici budućeg društvenog poretka su oni koji imaju malo što izgubiti u sadašnjosti, podsjeća Eagleton.”
Dobar tekst!
Svaka cast Paula!
Tekst je daleko od odlicnog jer upravo vjerno oslikava crnogorsku zbilju:
Lijepo slozene frazetine i frazice, koje postuju estetiku rama u koji su postavljene, a potpuno su bez zivota. Prazna estetika postmodernisticke pobune, u kojoj je STIL PISANJA I GOVORA SVE.
To vam je i cg pokret otpora: gomila isfrustriranih picaka (cast izuzecima!) koja se po netu igra bunta i koja u civilizaciju pakuje svoje vrlo sitne i sebicne, kao i krajnje heterogene ciljeve.
Muka mi je od salonskih kolumnista kojima se digne kosa na glavi kad zamisle molotovljev koktel u svojoj ruci.
Ajde ti napisi nesto – kriticaru?
Svi cekamo! ;o))
Grijesite u slucaju Paule, jer ja mislim da onako daleko odskace od salonskih intelektualaca crnogorskog tipa, iako se slazem da joj ovo nije najbolji tekst. Jedino sto mogu je uputiti vas na druge njene clanke, koji nisu cisti formalizam i koji su po meni puni zivota.
Danas sam kazao ostre stvari,
citali su ljudi,
komentarisali.
Pripalih cigar,
pogledah guzvu,
pogled djevojaka rece mi da znaju ko sam,
hrabar,
britke rijeci,
u pozi k'o Kami,
dignute kragne,
ozbiljan.
Sve je stil.
Sjetih se one knjige,
one,
davno to bi,
koja mi isprica
kako su krvarili u Spaniji,
borci za ideale.
I gladovali,
za tudju zemlju,
i ginuli,
za jednu slobodu,
i drzali za ruke jedni druge dok umiru.
Slali unaprijed napisana pisma
koja su kroz stotine ruku
nosila rijeci
zivjela sloboda.
Pijem li danas espreso zbog njih?
Ili sto su porazeni?
Jer nasi su vlasnici
njezniji no ondasnje drugarstvo.
Tada su morali preci sve granice da bi bili ljudi,
a mi danas postovati svaku da bi bili gradjani.
Amin za pocivse,
za njihove bitke.
Zivio racunar,
stisak ruke,
prijekor,
postmoderna,
i ostra rijec!
Ovo je dobro, cije su ovo rijeci?
Mora da baca molotovljeve koktele, cim ti se ne javlja?! ;o))
Moje. Napisana za 3:49 min :D kao lirska posveta danasnjim kolumnistima kojima je stil sve.
Bogu hvala, nisu svi takvi, pa je to jos jedan prilog tezi o pogubnosti generalizacije.
A cutanje je odgovor na profanizaciju.
E pa nije uopste lose za 3m49s, Fowler, svaka cast! ;)
Ne znam cemu prozivka. Komentarisemo napisano, svako iznosi svoje vidjenje. Meni se smuci od kolumnista bez zivota, jedan od razloga zbog kojeg vise ne pisem za ovdasnje medije.
Sreca pa sam to odmah shvatio i nisam usao u glib licemjerja.
Toliko_
What Did You Learn in School Today?
What did you learn in school today,
Dear little boy of mine?
What did you learn in school today,
Dear little boy of mine?
I learned that Washington never told a lie.
I learned that soldiers seldom die.
I learned that everybody's free.
And that's what the teacher said to me.
That's what I learned in school today.
That's what I learned in school.
What did you learn in school today,
Dear little boy of mine?
What did you learn in school today,
Dear little boy of mine?
I learned that policemen are my friends.
I learned that justice never ends.
I learned that murderers die for their crimes.
Even if we make a mistake sometimes.
That's what I learned in school today.
That's what I learned in school.
What did you learn in school today,
Dear little boy of mine?
What did you learn in school today,
Dear little boy of mine?
I learned our government must be strong.
It's always right and never wrong.
Our leaders are the finest men.
And we elect them again and again.
That's what I learned in school today.
That's what I learned in school.
What did you learn in school today,
Dear little boy of mine?
What did you learn in school today,
Dear little boy of mine?
I learned that war is not so bad.
I learned of the great ones we have had.
We fought in Germany and in France.
And some day I might get my chance.
That's what I learned in school today.
That's what I learned in school.
Za bacaca molotovljevih koktela:
Ovaj [email protected] sam bio ja! :o))
fowler, dodji na Cuce, bas nam treba jedan takav kolumnista koji ne pise za ovdasnje medije,a nijesi ni licemjeran koliko vidim…toliko_
Paula izgleda ne zna da su parolu “Prvo država pa demokratija” smislili oni sa čijeg medija se glasnula. To je ozbiljan previd jer je ova parola smišljena za opravdavanje saveza sa lopovima, šovinistima i prevarantima.
Iritirajuće je i njeno izvođenje zaključaka u prvom licu množine. Ipak, mora se priznati da je, kako Fauler reče, bar ispoštovala estetiku rama. Puleni otporaša Druge to nisu u stanju da izvedu.
Donekle ste u pravu, jer iako se ne slazem da se radi o praznom ramu, njegova estetika iskace iznad prosjeka Druge. No ja tvrdim da je i ono uramljeno posebno. Prije svega, vrlo je iskreno (u svim clancima), sto se ne moze reci za ufurane folirante kakvi obicno defiluju kroz CG medije. Previd jeste ozbiljan, ali Paula je neko kome je dovoljno jednom na to ukazati.
Ako svijest o tom prividu iskaže u nekoj od sledećih kolumni, ispuniće ram i po mom ukusu. Kada bi, uz to, prihvatila da MI postojim samo zbog interesa a ne kao kolektivno biće, pa svoje stavove publici iznosila kao lične, ne bih imao zamjerki.
Ovo “Mi” me podsjeća na “liriku” kojom su svojevremno plijenili kolmnisti crvene Borbe, i doskora Danasa, a koje se danas drže Miletini intelektualci klase “Milorad Popović”. Ti umjetnici su uvijek lične doživljaje prezentirali u formi dogme, uramljene u ovo “Mi”. To “Mi” sadrži istu poruku koju je i ona legendarna definicija dosljednosti iz vizure KPJ: “Biti na liniji”.
Vidim da se shvatilo da sam Paulinom tekstu dao 100% negativnu ocjenu.
“Tekst je daleko od ODLICNOG”
Kome je potrebno objasnjavati razliku izmedju DOBAR i ODLICAN – nije mu potreban odgovor.
A zatim sam se osvrnuo na estetiku vecine domacih kolumnista, za sta drzim da sam u pravu zbog obilja neinventivnih tekstova bez kapi zivota koji idu u prilog samo Vorholovoj tezi (jeftinija varijanta – roto papir – urednik – prelom – kiosk – 28 citalaca).
Suprotno od tog trenda kod nas je – Misko Djukic.
Vidim da se shvatilo da sam Paulinom tekstu dao 100% negativnu ocjenu. Nije tako, mada sam daleko ‘od odusevljenog’.
“Tekst je daleko od ODLICNOG”
Kome je potrebno objasnjavati razliku izmedju DOBAR i ODLICAN – nije mu potreban odgovor.
A zatim sam se osvrnuo na estetiku vecine domacih kolumnista, za sta drzim da sam u pravu zbog obilja neinventivnih tekstova bez kapi zivota koji idu u prilog samo Vorholovoj tezi (jeftinija varijanta – roto papir – urednik – prelom – kiosk – 28 citalaca).
Suprotno od tog trenda kod nas je – Misko Djukic.
Naprotiv.
Ja sam napisao da je TEKST DOBAR.
Ali si onda ti osuo paljbu s molotovljevim koktelima o Armchair-Revolucijama i —————-Revolucionarima.
Ne smeta!
To si ti – i tvoj Maljeshni EGOIZAM!
Ne bjezi se od toga tako lako! ;o))
Ne.
Egoista (a svaki egoista je nistavilo duha) je onaj koji shvati da je odgovor – na javnom forumu! – upucen njemu iako ne sadrzi NITI JEDNU negaciju njegovih rijeci i nicim nije pomenut, vec se odnosi (i to samo prvim pasusom!) na autorski tekst trece osobe.
A kad se na to nadoveze jos komunikacija bez nivoa, pretencioznost bez logike i dijalog bez poziva – dobije se rezultat bez smisla. Prizemno.
Polemika (potpuno Nezeljena i nelogicna) s Vama je zavrsena.
Samo da prije toga zakljucimo ono sto je bilo napisano:
Ja sam citirao Paulu i napisao sam da je tekst “DOBAR”, nasta si ti reagovao da je “daleko od ODLICNOG” i ostalo povezano sa egom?
Znaci, niti sam ti se prvi obratio, niti sam trazio tvoje misljenje!
Egoista ne mora da ima nistavan duh, ali da mu je malo zamagljen je pravilo – a ne slucajnost!
U svakom slucaju, beze se uci i bolje cuje, ako ga nemas!
Pa-pa i tebi!
Imamo li otvorenosti i za one stvari koje nam se bas do kraja i ne svidjaju? I, mora li sve do kraja da nam se svidja da bi imali tu otvorenost?
Citam vase komentare na Paulin tekst i pomalo vas sve razumijem, a opet i ne razumijem. Reci cete: Ova blage veze nema koji je danas dan ili jos bolje sa koje je planete pala! Bravo. U pravu ste ali je to vasa zajednicka zasluga, a i Paulina.
Kad odlucim da procitam neciji tekst, samim tim mu dajem vaznost. Ali, zar moram biti 100% zadovoljna? Ne moram. Moram li se 100% sloziti? Ne moram. Moram li pokazati svoje nezadovoljstvo? Ne moram. Moram li nesto prokomentarisati? E moram ponekad, evo bas kao sada. Ali ne zbog Paule, koja me umorila ovim tekstom, koji je na istu temu mogao lakse da klizne, nego zbog komentatora koji su mogli pomoci kod varenja teksta. A nisu nego su samo otezali.
Vratimo se na pocetak i moje pitanje: Imamo li otvorenosti? Pomozite mi da vas shvatim. Da shvatim i sebe i slozim utiske nakon citanja!
Šteta što i ja nemam neki tekst, pa da ga eventualno pročitaš i daš mu važnost ……. tada bih umro srećan skroz ……… ovako ću pod zemlju tužan …… pu! ….. :)
@Vladimir Nedovic:
Hvala Vam postovani Nedovicu.
Fantom ne umire… luta nesrecan, tuzan i zao… a ovo zao mu posebno znaci!
Tužan i zao prašumom lutam, dok Mira važnost pridaje postu,
mnogo mi znači što ona pažnju, pridaje meni ka’ glavnom gostu ….. :)
Ovo drugo “pridaje” znači “poklanja” …… :))
Mira Arsovic: “Vratimo se na pocetak i moje pitanje: Imamo li otvorenosti? Pomozite mi da vas shvatim. Da shvatim i sebe i slozim utiske nakon citanja!”
A sta je po Vama problematicno u Paulinom tekstu?
Paula se nije nasminkala?
Salim se!