Vladimir M. Vukićević: Bomba, pepeo

Vladimir je telefon redovno, po običaju, puštao da zazvoni dva puta. Podigao je tešku slušalicu. Sa druge strane se nazirao poznati glas. Iako se nisu čuli nekoliko dana, odmah, bez i onog jednostavnog ’’halo'’, pitao ga je da li je M. došao sa posla.

’’Jeste.’’

’’Daj mi ga hitno, nemam puno vremena.’’

Atmosfera u kući poslednjih mjesec dana je bila naročito usijana, čudnog agregatnog stanja, onogneposredno ratnog, kao i u cijeloj zemlji.  Rem je bio par stotina kilometara daleko od kuće. Kratki telefonski razgovori su bili sve rjeđi, a ovaj je bio- najkraći.

’’Da li je ograda previše visoka?’’, pitao je M. i poslije dobijenog odgovora, promptno dodao:

’’E pa, onda preskači’’.

Rem je trčao skoro sat vremena, nadajući se da će na poznatoj adresi, naći svog prijatelja iz studentskih dana. Lupao je na vrata, udarao. Stan je bio izdat mladom bračnom paru, koji je vireći kroz otvor, vidio izbezumljenog mladića u vojnoj uniformi. Nije im trebalo puno da zaključe o čemu se radi. Poslije mučnih pregovora, sličnih onima koji su samo dva dana ranije bezuspješno vođeni u Rambujeu kod Pariza, ušao je u stan. Na njegovu sreću, rezultat je bio pozitivan. Odmah je utrčao u kupatilo i sprao sa sebe odvratni miris tenka i kasarne u Uroševcu, uniforme koja se lijepila na tijelo poput čokoladnog preliva, kao i somnabulne naredbe pretpostavljenih na vojnim vježbama. Javio se sjutradan i rekao M.-u kad će se ukrcati na voz. Ilegalno, bez bilo kakvih dokumenata, u tuđoj odjeći i obući.

Te najavljene večeri je voz, uz kašnjenje od 180 minuta, konačno ušao u stanicu. Ljudi su užurbano poput mrava, sišavši sa voza, pretrčavali preko šina i kretali se u svim pravcima. M. i Vladimir su pokušavali da uhvate pogledom  poznato lice, ali- ništa. Na stanici su pored njih dvoje, ostali samo radnik na pruzi i gladna mačka.

Na povratku kući, bez Rema u autu, puste ulice i trotoari samo su još više pojačavali nemoć i strah. Vladimir, četrnaestogodišnjak, potpuno je bio svjestan činjenice da ga je neka rutinska vozna kontrola mogla odvojiti od Rema, možda i- zauvijek. M. nije izgovorio ni jednu jedinu riječ.

Kada je Vladimir tužno zakoračio u stan, ugledao je tuđe patike u hodniku, a kroz vazduh se probijao i  meki Remov glas.

’’Stigao si! Živ si!’’, uzviknuo je Vladimir.

Dok su bili u zagrljaju koji će vječno pamtiti, na TV-u je prenošena izjava generalnog sekretara NATO-a koji je objavio da su počeli vazdušni napadi na SRJ. Bila je to noć, 24. marta 1999. godine.

Poslije nekoliko dana skrivanja u stanu, M. je na insistiranje drugih, ipak odlučio da Rema skloni na sigurnije mjesto, negdje gdje ga vojne milicije neće pronaći. Ili tražiti. Operaciju odvođenja u tačku B je odradio po noći, krijući ga na zadnjem sjedištu, ispod ćebeta.  Rem će na tom mjestu ostati sve do kraja bombardovanja i Miloševićeve konačne predaje.

Grad je tih dana bio poput jedne velike mentalne ustanove sa kapacitetom od sto hiljada ležajeva. Ludilo je dostiglo vrhunac. Na ulici je bilo onih koji su govorili- zašto i nas ne bombarduju kao Srbiju?! Nismo gubavi!

A bili smo bombardovani, i bilo je poginulih. Napetosti između oružano slabijih Đukanovićevih policijskih snaga i još uvijek moćne Miloševićeve armije su prepričavane svaki dan. U Prijestonici i na sjeveru Crne je posebno podizana temperatura.  Ljudi su se okretali jedni protiv drugih, dijelili na patriote i izdajnike. Svakodnevno, na centralnom gradskom trgu, hiljade ljudi, pretežno mladih, protestvovali su protiv NATO agresije.

12. aprila, dan nakon Uskrsa i strijeljanja slobodnog novinara Slavka Ćuruvije u jednom beogradskom haustoru, savezna skupština donosi odluku  o pristupanju SRJ Savezu Rusije i Bjelorusije!

22. aprila savezni premijer Bulatović na gradskom trgu otvoreno prijeti da će se Đukanovićeva policija morati potčiniti Miloševićevoj vojsci ili je neće biti. I u svom maniru odleti za Beograd, ostavljajući svoje pristalice. Iste noći ginu ljudi u zgradi beogradske televizije. Ostavljeni i žrtvovani. Smrt i Mržnja harajudržavom mrtvih.

Školska zvona tih nedjelja mijenja tupi zvuk sirena koje najavljuju nevidljive napade iz vazduha. Direktorica škole, novopostavljeni partijski poslušnik, juri učenike po dvorištu, moleći ih da uđu u prazne učinioce. Nastavnik matematike, izbjeglica iz nesrećne Bosne, drži čas predvojničke obuke, govoreći da ćemo se i ovog puta odbraniti i- pobijediti. Vladimir ga posmatra kao nesretnika koji nema šta da izgubi, jer je izgubio- sve. Nastavnik istorije ga vodi na republičko takmičenje. Na putu za Bar, u vozu je glavna zvijezda jedan propali doktor nauka koji truje mladež svojim pogubnim idejama i vizijama sreće. Vladimir sluša svog nastavnika koji mu govori o Sv. Savi i srpstvu, a na upaljaču koji je prislonjen na nastavnikov ’’marlboro’’ primjećuje znak mafijaške koalicije ’’Da živimo bolje’’- Milo Đukanović. Odmah ga naziva lažovom i prevarantom i prekida svaku komunikaciju. U Baru, tokom pismenog rada, nastavnica koja je održavala red u holu škole, majčinski toplo sugeriše:

’’Djeco, slobodno pored naziva Njemačke ili SAD dodajte- kukasti krst!’’

Vladimir je uvijek bio u sukobu sa lažnim školskim autoritetima. U šestom razredu je na času fizike, na nečije pominjanje Arkana, lako konstatovao da je u pitanju običan lopov, kriminalac i ubica. Fizičarka je urlala:’’Aaa, za tebe je vjerovatno Tuđman heroj?! Tuđman, je li?!’’

U Baru je odlučno odložio olovku u stranu i sa nestrpljenjem čekao povratak i ponovno viđenje sa Remom, u tajnom skrovištu, noseći mu kafu i cigarete.

Za subotu, 29. maja Liberalni savez na trgu Slobode zakazuje miting. Moto je bio znakovit i proročki- ’’Au revoir Montenegro’’. Vladimir na skup ide sa svojim drugom iz školske klupe. Za njih je to bila zamjena za otkazano malo matursko veče. Gledaju u binu, primjećuju Nebojšu iz Monteniggersa. Voditelj obavještava okupljene ljude da su stotine automobila, čuvene liberalne kolone Slobode iz pravca Juga i Cetinja, po ko zna koji put- blokirane. Slavko Perović poziva ljude na ljubav i toleranciju. Opominje. Prstom pokazuje na četiri velika portreta iza sebe uokvirena crvenom bojom- Miloševića i njegove političke i ideološke kerbere- Bulatovića, Đukanovića i Marovića. Označava ih kao glavne krivce za sve što se odigrava pred očima svih, a crvenu boju kojom su uramljeni objašnjava kao- krv i komunizam. Vladimir primjećuje da je većini ljudi koja ga okružuje neugodno Perovićevo isticanje komunizma kao zlikovačke ideologije koja je nanijela Zlo ovim prostorima i narodima, nesagledivo i nemjerljivo Zlo. Shvata da je ovo, ipak, Crvena Gora. Kući je vidio svoj lik na snimku državne mafijaške televizije. I nije bio previše srećan zbog toga. Uveče, BBC je zabilježio:

’’ Several thousand people have taken part in an anti-war demonstration in the Montenegrin capital, Podgorica.

The rally was organised by the opposition Liberal Party, which wants Montenegro to end its federal links with Serbia and restore its historic independence.

Demonstrators denounced both President Slobodan Milosevic and the Montenegrin leader, Milo Djukanovic’’.

Samo britanska preciznost i hladnoća može u tri rečenice sabiti kompletnu decenijsku političku i ljudsku borbu. Ali, i u te tri rečenice rečeno je sve ili gotovo- sve.

Samo par dana kasnije, poslije dodjele ”Luče”, kako su u najavi rekli- prve sa crnogorskim državnim grbom- a u stvari sa onom lažnom Žižićevom kokoškom, i to manjom od istorijskog grba- privjeska na Vladimirovom lančiću, on je sa Željkom i njegovom prijateljicom bio svjedok Perovićevog demostenovskog nastupa u Nikšiću, kada je ‘’Milovim psima’’, koji su svojim tijelima opisali krug oko gotovo kompletne mase i stvorili jedan živi mafijaški prsten, poručio: ‘‘Onaj vas je poslao! Jeste li došli da branite Crnu Goru od nas?! Sram vas bilo! Skidajte te policijske uniforme!’’ Iza tih riječi je svako mogao da osjeti- snagu. Okupljeni ljudi su u pojedinim momentima plakali. Da, plakali.

Na Vladimira je poseban utisak ostavio Kotor. Autobus, Trg od oružja, šetnja starim gradom, baklje, i to one najbolje ‘’bengalke’’, atmosfera koja je bila najbliža onoj sa argentinskih fudbalskih arena.

Na svom rodnom Cetinju, Perović je pozvao cetinjsku omladinu da nipošto ne oblači bilo kakve uniforme, da ne biva ponovno uvučena u kobne i mračne crveno-crne podjele, da ne dozvoli još jednu prevaru. Bilo je tih nedjelja smišljeno i planski odrađenih incidenata, a sve za račun podgoričke i beogradske Mafije. Na sreću, nije bilo žrtava, a Vladimir je bio siguran da su tome, makar malo doprinijele i poruke Liberalnog saveza.

U srijedu, 10. juna, nakon potpisivanja kapitulacije, Miloševićeva vojska i policija se povukla sa Kosova. Poslednjih pet NATO projektila je palo na Kosovu, na kasarnu u Uroševcu.