Okupacija proljeća: Sloboda po Kamiju

Jedna od važnih zapovjesti novinarske profesije je da se nikada ne pada u beskorisno jadikovanje nad stanjem stvari koje ne mogu da se promijene. Nije pitanje kako očuvati slobodu štampe. Naprotiv, novinar bi morao da pronađe način kako da se, pred potiskivanjem tih sloboda, održi slobodan.

Tek prije nekoliko dana,73 godine pošto je napisan, objavljen je u pariskom „Mondu“ zagubljeni manifest Albera Kamija o slobodi štampe i integritetu novinara. Pronađen je u Nacionalnom arhivu u Eks en Provansu, zahvaljujući jednoj novinarki pariskog „Monda“, koja ga je iskopala iz crne rupe, da bi, kao savršeno aktuelan danas, bio objavljen na naslovnoj strani uglednog francuskog dnevnika.

U vrijeme kada je pisan (novembar 1939) Francuskom je vladao strah od njemačke invazije, a politička i novinarska elita se spremala za besramnu predaju Trećem rajhu. Kami je tekst napisao za „Soar republiken“,list koji je izlazio u Alžiru, gdje je pisac „Stranca“ bio jedan od urednika.

Cenzura je tada vladala Francuskom i tekst nikada nije objavljen, što je i logično jer je ovaj neveliki pledoaje, u stvari,odbrana prava na slobodu mišljenja u konfliktnim vremenima. Još više od toga, Alber Kami poziva svakog pojedinca da se izdigne iz kolektivnog stanja svijesti i da u datim okolnostima sam sebi stvori sopstvenu slobodu. Kako se to postiže?
„Jedna od važnih zapovjesti novinarske profesije je da se nikada ne pada u beskorisno jadikovanje nad stanjem stvari koje ne mogu da se promijene. Nije pitanje u današnjoj (ondašnjoj, prije 73 godina, prim. nov.) Francuskoj kako očuvati slobodu štampe. Naprotiv, novinar bi morao da pronađe način kako da se, pred potiskivanjem tih sloboda, održi slobodan.“

To bi morala biti pojedinačna, individualna, a ne kolektivna bitka, insistira autor „Mita o Sizifu“. Kami, majstor filozofije apsurda, ipak daje recept kako da se ovaj Sizifov posao učini smislenim čak i u jako ograničavajućim okolnostima:

Po Kamiju četiri tačke moraju da obavezuju nezavisnog novinara kako „pred ratnim huškačkim okolnostima“ ne bi izgubio svoju slobodu.
1.Lucidnost– Zato što to podrazumijeva „otpornost prema mehanizmima mržnje, osvetoljubivosti i fatalističkog mita“.Po ovom Kamijevom ranom radu, „novinar u 1939. ne očajava, već se bori za ono u šta vjeruje i traži način da njegovo individualno djelanje bar malo utiče na razvoj događaja“.Zbog toga ne objavljuje ništa što bi moglo da podstakne mržnju ili očajanje.

2.Otpor – „Pred rastućim morem gluposti, neophodno je da novinar aktivira otpor i izvjesnu neposlušnost“, savjetuje Kami. Ni svi pritisci ovog svijeta, nastavlja u pledoajeu o novinarstvu, ne mogu jednog iole čistog novinara da natjeraju da prihvati nepoštenje.
Lako je, kaže francuski pisac koji je u 46. godini poginuo u saobraćajnoj nesreći, prepoznati autentičnu informaciju. „Ako ne može da kaže sve što misli, bar ne mora da kaže ono što ne misli, ili ono u čiju istinitost ne vjeruje“.Pisac pridaje najveću pažnju ovoj „negativnoj novinarskoj slobodi“. Jer ona pojedincu koji se bavi novinarstvom dozvoljava da „bar odbije, ono na šta ga nijedna vlast ne može natjerati, da prihvati da služi lažima“.

3.Ironija –Neophodna: ona je„nezamjenljivo oružje protiv moćnika. Upotpunjava nepokornost tako što omogućava da se odbije ono što je lažno, i često da se ubjedljivije iskaže ono što je istinito“.

4.Upornost –Da bi se sva tri prethodna (zlatna) pravila sprovela, neophodno je biti uporan, kako bi se otklonile prepreke koje najviše ometaju posao: tvrdokorne budalaštine, organizovana bezvoljnost, agresivni prodor svakakvih gluposti“.

Francuze je zapanjila aktuelnost Kamijevog teksta. Francuska nije u ratu i zvanično nema cenzuru, kao ni većina evropskih zemalja danas, ali vlast nije izmijenila svoj monarhistički odnos pred medijima, niti je nestala promiskuitetna veza između političke, korporativne i medijske klase.
Tada,prije 73 godine,Kami je ocijenio da najhrabrije i najistinitije tekstove objavljuje mali nezavisni list od četiri stranice, bez fotografija i bez ijedne reklame „Okovani patak“ („Kanar enšene“,osnovan pred Prvi svjetski rat).I danas, marta 2012,dva mjeseca pred francuske predsjedničke izbore, pored onoliko blogova, tvitera, fejsbuka, televizijskih kanala, poruka, medijskih pravila, tačno određene, podjednake minutaže za svakog kandidata, stvari stoje kao u vrijeme ranog Kamija pred Drugi svetski rat. Ako pitate Francuze, većina će vam reći da je „Okovani patak“ jedini medij kome vjeruju i za koji znaju da „nikome ništa ne duguje“.
Prije nekoliko mjeseci razgovarala sam s jednim urednikom „Okovanog patka“ u njihovoj redakciji (zgrada, ime i cjelokupna oprema je u vlasništvu svih novinara) u centru Pariza i pitala ga kako to da Francuzi koji žive u razvijenoj demokratiji, po svim anketama, najviše povjerenja imaju u crno-bijeli satirični nedjeljnik bez nagih žena i bez ikakve internetske prezentacije. Odgovorio mi je skoro doslovce istim receptom –onako kako je Kami propisao u predratno vreme prije sedam decenija.

„Izvori nam vjeruju jer znaju da nismo povezani ni s kim ni s milijarderima, ni sa političarima, ni sa finansijskim centrima moći. Svoji smo na svome, cilj nam je razotkrivanje veza i borba za drugačiju Francusku. „Patak“ se prodaje u 700 hiljada primjeraka, i živimo s pristojnim platama isključivo od prodaje…”

A humor, to je kao po receptu Kamija, ozbiljna stvar, jer „ništa ne može tako da vas nasmije kao istina“ . Da su naše informacije neistinite, mi ne bi smo mogli da preživimo, dodaje urednik lista, čiji je tiraž porastao za 30 odsto otkako su otkrili nekoliko istinitih afera povezanih sa Sarkozijem i vladom.
U Srbiji, kao i u Francuskoj izbori su u maju. Medijska okupacija je počela prije dolaska proljeća. Kamijevski monarhistički odnos prema „sredstvima oglašavanja“ je u punom cvatu. Gotovo da nema jačeg političara koji sa sobom na put ne vodi svoju televiziju i svog izabranog novinara. Bira se po poslušničkom redu. Informiše se ono što svaki od njih želi da čuje o sebi.

„Miljacka“se pjeva na sav glas u Briselu, a taj narodni melos prija uhu televizijskih gledalaca. Golotinje ima koliko god hoćeš. Ova je raskinula, ova se pomirila, ova je koketovala, ova je ugradila najveće silikone u Srbiji. Zelena kafa je ponovo na tržištu, nema veze što je komisija utvrdila da šteti srcu. Ko da povjeruje toj, a ne nekoj drugoj komisiji. Važno je tijelo, biračko i svako drugo. Nemamo „Okovanog patka“, imamo gole patke.

I globalna kriza nam je dobro došla. Britanci kupuju vodene topove i suzavac da bi se branili od demonstranata koji bi mogli da okupiraju i razruše gradove pred Olimpijadu, baš kao što se to desilo prošlog ljeta. Pokret „Okupatora“sprema se za proljećnu eksploziju. Pukotine se naziru u mnogim koalicijama ili, što bi rekao Kami, u promiskuitetnim vezama između bankarske, političke i medijske klase. Valjda će nešto od tog proljećnog evropskog vihora zazviždati i kroz naše razvaline. Ako već ne može kolektivno da se okupira proljeće ili Volstrit, krajnje je vrijeme da se čuje aktuelni Kami. Da pojedinac i pojedinci shvate da ih niko ne može natjerati da iznose neistine. Jer poslije izbora će na sve moći da nas natjeraju a mi njih ni na šta.

izvor: politika.rs (Zorana Šuvaković)