Ne kažu uzaludno da ko je jednom bio u vlasti za lako se ne odriče te najtrajnije čovjekove slasti! Primjera ima nebrojeno, a naša istorijska praksa iz ne tako davne prošlosti to pokazuje. Najbolji primjer i ujedno „svjež“ dokaz su ovi iz generacije „mladi, (s)lijepi i (još) pametni“, koji se za lako ne odvajaju od fotelja i privilegija, a sve o trošku narodnome, odnosno poreskih obveznika. Neće da pušte vlast iz svojih ruku, iako su došli trkačke sa radničkim protestima po drumovima, ulicama i trgovima. Kasnije, kad zajačiše zakonima sve ozvaničiše i učvrstiše. Pozivaju se na evropske standarde i demokratska načela ili principe! Kažu da ih nezadovoljni i ekonomski osiromašeni građani mogu smijeniti sa vlasti samo na legalan i legitiman način mirnim putem na izborima, a što su došli sa ulice i na to sve „zaboravili“ nikome ništa!
U nešto više od dvije decenije, navikli na sopstvenu vladavinu države u kojoj vrše vlast, na narodu izvode eksperimente kao sa pokusnim kunićima. Nova „politička elita“ umislila da je bogom data da i dalje bude na grbači napaćenih građana. Još se i osokolila da zaposlenim i nezaposlenim, osiromašenim i onemoćalim govori da su sve (u)činili samo da bi „njima“ dobro bilo, a kome se ne sviđa neka se politički angažuje osnivanjem stranke preko koje će se boriti za smjenu vlasti ili neka preko granice traže bolju koru hljeba! Namjerno zaboravljaju sopstvenu prošlost, ne tako davnu, dugotrajnu, oporu i gorku sa više od dvije trećine građana koji žive u ekološkoj i još nezavisnoj (u)zor državi u susjedstvu i regionu!
„Politička elita“ nastala iz „rata za mir“ svoje građane stisla sa svih strana, jer je „legitimno i na legalan“ način došla i od njih izabrana. Može joj biti da građanima steže kajiš iz godine u godinu raznoraznim nametima, sve sprovodeći transparentnu tranziciju i rasoprodaju „neiscrpnih“ prirodnih resursa, dokle im rtenica za kičmu ne prijene.
Od skoro je primorana od zapadnoevropskih zemalja da „otkriva“ brojne ugovore, koje je sklopila sa ko zna sve kojim i kakvim inostranim i domaćim tajkunima, biznismenima, ozbiljnim i odgovornim investitorima, pa na vidjelo stidljivo izlaze mutne radnje oko prodaje ili rasprodaje sopstvenih resursa! Naravno sve je za sada bez imena i prezimena prebačeno na kolektiv, pojedince u bordu direktora i raznim komisijama ili savjetima za privatizaciju, a oni svi peru ruke od prljvih poslova, štiteći svoje gazde u vrhu državnih i političkih organa.
Sudski i ostali istražni oragni dugo i predugo se „informišu“ o svemu, „savjesno“ prate i „proučavaju“ obim i značaj privatizacije! Afere se smjenjuju a nikako u njima da se nađu kriminalni elementi ili radnje koje bi mogle poslužiti da se procesuiraju pojedini predmeti i provjeri enormno bogatstvo mladih, spretnih i umnih crnogorskih biznismena, koji do „rata za mir“ nijesu imali gaća na sebi, a stručnoga znanja i visoke školske spreme bili su skoro potpuno oslobođeni. Takvi su u prethodne dvije decenije uspjeli ne samo da na „legalan“ način steknu kapital i brojne nekretnine nego i da dođu do fakultetske diplome, a izvjesni pojedinci čak da pođu korak dalje pa da postanu doktori nauka, visoki stručnjaci i eksperti u svojoj „profesiji“!
Prethodno su se domogli i visokih direktorskih, ministarskih položaja i udobnih fotelja. Obezbijedili sebe i svoju djecu prostranim stanovima, vikendicama, poslovnim prostorima, bankovnim računima, naravno u inostranim bankama i možete zamisliti baš na Devičanskim ostrvima ili Sejšelima! Siguran sam da što se tiče nekadašnjeg njihovog srednjoškoskog znanja iz geografije mnogi od njih nijesu znali nabrojati ni kontinete, a kamoli reći nazive okeana u kojima se ta ostrva nalaze.
Neštedimice „uče“ svoje građane da se „znanje stiče cijeloga života“, pa je njihovo stručno usavršavanje dostiglo (za)vidni nivo kao „rezultat“ njihove „visoke“ inteligencije i lične harizme! Naravno, ovladali su i brojnim „vještinama“ koje su stekli u političkim partijama! Oni su danas postali (visoko)umni, kreativni kadrovi i biznismeni, nezamenjivi kulturni stvaraoci i pojedinci, koji svojom „umnošću“ kreiraju javno mnjenje i društveno-politički život u Crnoj Gori.
Da li je narod konačno shvatio da je nova generacija takozvanih „mladi, (s)lijepi i (još) pametni“ u stvari jedna generacija političkih apartčika nezrelih, nadobudnih i pod srećnom zvijezdom rođenih individualaca, kojima je „rat za mir“ donio mnogo „znanja“ te im je zapalo da međusobno (po)dijele narodno blago, koje je stvarano u nekoliko prethodnih generacija, a mrvice sa stola ostavljene njihovim saučesnicima i izvršiocima. Drže se (u)vezano i čvrsto, zadovoljni i jedni i drugi.
Na jednoj strani su napaćeni i osiromašeni građani Crne Gore, koji mirno sve podnose! Veliko je pitanje dokle će tako izdržati, jer se siromaštvo uvuklo u svaki ćošak kućni i svakim danom sve teže se živi, a nezaposlenost ogromna. Ni zaposleni ne mogu više da izdrže sa svojim mjesečnim primanjima, koja ni za minimum potreba nikako da dohvate. Znatno umanjeni lični dohoci, koje je država zbog „rješenja“ recesije prije nekolike godine uvela kao mjere štednje, ostali su u mnogim državnim institucijama i niko se ne čini „vješt“ da vrati zarade makar na prethodni nivo. Na drugoj strani je „politička elita“ nastala u „ratu za mir“ mnogo dobro situirana, a bogme pojedinci u njoj raspolažu sa enormnim kapitalom!
Rat, inflacija, privatizacija, vaučerizacija, devalvacija, politizacija, recesija, demokratizacija, eksperimentalizacija, naotoizacija, reforme društvene i državne, političke i moralne, za nešto više od dvije decenije dobro su (pro)tresle i rastresle najveći broj domova i porodičnih domaćinstava ostavljajući ekonomsku pustoš za sobom i pad životnog standarda za više od dvije trećine stanovništva u Crnoj Gori. Međutim, „politička elita“ kaže da smo „ekonomski prosperitetna“ i sa prirodnim resursima „neiscrpna“, nadasve ekološka i održiva zemlja sa „evropskim prosijekom“, naravno sa neviđenom i netaknutom „divljom ljepotom“!? To im priznaju članice Evropske Unije ili visoki zvaničnici njeni, pa mogu sa tim da se diče!
Predsjednik države kao da lobira kada ovih dana u medijima iznosi svoje lično mišljenje, uvjerenje ili zvaničan stav Crne Gore da je sve više pristalica za NATO alijansu i da bi trebalo u Parlamentu crnogorskome postići saglasnost većinsku, naravno „bez referenduma“ i prava građana da o tome odlučuju! Pitanje za Predsjednika i za sve one koji na njegov način razmišljaju glasi: Na osnovu kojih se jakih argumenata i statističkih pokazatelja temelji takav stav ili izjava? Ako je riječ o ličnim emocijama Predsjednika ili negovoj naklonjenosti, „zbog benefita“ koji se očekuju, onda je to sasvim razumljivo i bespredmetno komentarisati.
„Politička elita“ nastala u „ratu za mir“ sada trenira strogoću, ubjeđuje svoje građane da su stvoreni uslovi za „bolji život“ koji su im nekad obećavali, pa ga sada svesrdno njima prepuštaju da ga stvaraju kako znaju i umiju, jer sve od njih zavisi!? Uče svoje građane i edukuju ih da je strpljene umjeće i da dugo treba čekati da se stvore uslovi za „bolji život“, jer je privreda uništena, investicija nema kao nekad, a za to su odgovorni oni koji su ih birali!
Demagogija, koju „politička elita“ svakodnevno širi u medijima, postaje osnova političkog djelovanja koalicije na vlasti, a reforme koje se predlažu i sprovode samo su šmikanje stvarnosti i izgovor za „demokratske“ promjene koje traže odgovornost za društvenu, privrednu i političku zbilju u kojoj se nalaze osiromašeni građani. Brojni pregovori, koje Vlada Crne Gore vodi i na kojima insistira, sa onima koji štrajkuju u pojedinim opustošenim preduzećima ili odavno stavljenim pod stečaj, samo je puka kupovina vremena od izbora do izbora u cilju spašavanja političkih pozicija koalicije na vlasti. U tome im dobrim dijelom pomaže razjedinjena opozicija, koja je odavno izgubila povjerenje građana.
Ukupno političko i ekonomsko stanje građana, malene i nezavisne, nadasve demokratske i proevropske države Crne Gore, je takvo da se jedva održava kupovinom nekog socijalnog mira sa kojim se otpuštenim radnicima daju simbolične otpremnine. Nezadovoljstvo građana sve više raste, iako je još u fazi nekog mirnog trpljenja i dugog čekanja, a kada će kap toga nezadovljstva preliti čaš pitanje je na koje za sada nema odgovora. Zimske hladnoće i snijeg, koji je ovih početnih februarskih dana napadao po cijeloj Crnoj Gori, donekle će primiriti nezadovoljnike i osiromašene građane da odlože svoje proteste za neke bolje vremenske uslove. Predah je dobro došao koalicionoj vlasti i samome Premijeru koji ne razumije „malo nagaravene … protestante“! „Nije sistemsko rješenje da mi subvencionišemo bogate, što nam predlažu protestanti…!?
Dakle, na jednoj strani je ogromna većina „malo nagaravljenih“ građana „protestanata“, koji imaju svoj „performans“ pa štrajkuju kao „nezadovoljni i osiromašeni“ ili brojna omladina koja „sjedi po kafićima“, a neće da se prekvalifikuje i da radi kod „domaćih i stranih“ investitora za bijedne dnevnice! Socijalni bunt koji „protestanti“ iskazuju na ulici nije po volji „političke elite“ i enormno bogatih pojedinaca, a Premijer i ministar Rada i socijalnog staranja nikako da razumiju „protestante“ zašto ne prihvataju dijalog, kao u prethodnih dvadeset godina!? Za narastanje socijalnog bunta kod osiromašenih građana dobrim dijelom su „krivci“ i novinarii koji postavljaju (ne)zgodna pitanja, snimaju razgovore, pa sve to podgrijava i raspiruje ionako zagrijanu atmosferu građanskoga nezadovoljstva.
Šta li je imao na umu ministar Rada i socijalnog staranja kada je Premijerove „protestante“ prepoznao kao „malo nagaravljene“? Ne vjerujem da je imao namjeru da Premijeru i javnosti skrene pažnju na „protestante“ koji imaju drugačiju boju kože, pokazujući na njih kao „malo nagaravljene“!? Pitanje za ministra Rada i socijalnog staranja glasi: „Šta podrazumijeva pod slikovitim riječima „malo nagaravljeni“? Javnost bi rado čula odgovor ili objašnjenje na postavljeno pitanje.
Premijer se trudi da u svojim govorima i odgovorima na „fejsu“ objasni realnost „ekonomskog trenutaka“ i da primiri nezadovoljne građane koji prijete novim protestima i štrajkovima. On se naglas pita zašto su „novinari sve snimili“, jer „Vrlo sam spreman da imajući u vidu poremećaje na tržištu, iako je gorivo veći luksuz od struje,…“ i ujedno traži „…da se u susretu novoj metodologiji koja treba da bude primjenjena od 1. jula, raspon između više i niže tarife smanji…“!
Mogao bi Premijer i sada da se zapita: „Otkud pravo „protestantima“ da su neposlušni, a prethodnom premijeru su bili mnogo vjerni i poslušni? Naravno da bi poslije toga logično uslijedilo pitanje zašto je „gorivo veći luksuz od struje“, što drugim riječima ili indirektno znači da je struja, koju troše i plaćaju građani, jedna vrsta „luksuza“ posebno u ovim zimskim mjesecima? A, nikako da se Premijer glasno zapita zašto se u milionskim iznosima struja subvencioniše privatnom vlasniku KAP-a i drugim preduzećima i zašto dobar dio tih subvecija upravo pada na teret građana, koji „enormno“ troše struju u ovim zimskim mjesecima!?
Da li je Premijer imao priliku da sebe čuje ili pročita ono što malo prije izjavljuje i što je objavljeno, ili se samo „ozbiljno“ zadovoljava time što kaže: „… moj razgovor sa aktivistima MANS-a je bio vrlo ozbiljan, iako ne bih rekao da je jednako tako tretiran u medijima…“! Kada je naš Premijer tako „ozbiljan“ u razgovorima sa aktivistima MANS-a i „protestantima“, otkud novinarima da kažu: „…danas smo vidjela dva lica Premijera… da mu je stalo… do socijalnog stanja…, da je ovo igra sa medijima…, da se Premijer sprda i da je to Premijeru smiješno“!? Da li naši premijeri pokazuju da gube strpljenje ili im može biti da se tako arogantno ponašaju, sprdaju ili „protestantima“ podsmjehuju? Da li se nešto samo omaklo ili je nešto krupno izmaklo kontroli? Dali su „malo nagaravljeni … protestanti“ iznenadili Premijera i ministra Rada i socijalnog staranja svojim izgedom ili su ih iritirali svojim zahtjevima i masovnim protestima?
Na drugoj strani koaliciona vlast sa „političkom elitom“ iz „rata za mir“ živi na visokoj nozi u enormnom bogatsvu sa pokretnim i nepokretnim dobrima, a o državnome trošku prokrstariše ne samo Evropu nego i cijeli svijet trošeći ogromni novac svojih poreskih obveznika i građana. Njima gorivo i struja nijesu veliki „luksuz“, jer oni tu „robu“ ne plaćaju, a troše je u velikim količinama! Oni se ne žele odreći takvoga života zarad poboljšanja životnog standarda svojih građana. Moguće je da se za sada ne vidi izlaz, ali ako jednoga dana pretegne „tovar“, koji je na leđima velikog broja građana, teško da će biti kontrolisati dalja društvena i politička kretanja.
Osnovne namirnice ili kako kažu potrošačka korpa za četvoročlanu porodicu odavno je prešla 740,00 eura i već nekolike godine nije ispod toga nivoa. Na drugoj strani, građanstvo nema dodatnih prihoda niti rezervi unutrašnjih, jer su iscrpljene sve kreditne mogućnosti. Sve su to ozbiljni faktori koji nagovještavaju mijenjanje ustaljenog i neodrživoga stanja, bez obzira na posljedice po samo društvo unutar države. Ko će izdržati i do kada će se takvo stanje održavati teško je precizno reći, ali je jedno posigurno, ubjedljivo i uvjerljivo da se dalje nema kud, da je građanstvo u stanju socijalne bijede, a da oni na vlasti i dalje tvrdoglavo ne odustaju od „mijenjanja“ stvarnosti i izlaska iz krize koja isuviše dugo traje. Krivci za takvo stanje naravno da su oni koji su se enormno obogatili i svoj kapital najvećim dijelom iznijeli iz države. Sada se nema kud jer pričom se više ništa ne postiže, a strpljenju će ipak doći kraj, pa je moguće opet očekivati masovne proteste na uluce i trgove.
„Politička elita“ na vlasti svakim danom postaje sve više nezainteresovana za rješenje teškog socijalnog statusa svojih građana i pokazuje neodmjerenost u svojim pregovorima, izjavama i savjetima, a grubim i uvredljivim ophođenjem prema sve brojnim „protestantima“ iritira njihov ionako nezavidan položaj bez osnovnih sredstava za život. Dokle će takvo stanje trajati i da li će se Vlada ozbiljno, ne deklarativno, založiti za mijenjanje stanja i poboljšanje uslova života svojih građana? Dnevni odnosno mjesečni režijski troškovi po jednome domaćinstvu prevazilaze jednu trećinu ukupnih mjesečnih primanja za zaposlene, a ostale osnovne namirnice neophodne za održavanje minimuma života su odavno ispod toga minimuma.
Šta reći na samo neke podatke uzete onako nasumice, a koji govore o sasvim neskromnom životu i privilegijama onih koji rade u pojedinim državnim ustanovama a koji se odnose na visoke državne ili političke ličnosti, poslanike, ministre, direktore ili lica koja su u nekim komisijama, bordu direktora i tome slično? Evo par primjera koji su uzeti iz dnevne štampe a odnose se na mjere „štednje“ koje je država preduzela a koje su poštuju shodno položaju u državnoj hijerarhiji. „Vlada dva miliona eura potrošila na vozila… Ministarstvu kulture kupljeno šest „mercedesa” u iznosu od skoro 120 hiljada eura. Dinoši kupljen džip od 53.000 eura Vlada je od 2010. godine, pa do januara ove godine, za potrebe 25 državnih organa nabavila 83 automobila, što je poreske obveznike koštalo skoro dva miliona eura, a pojedinačno najskuplje vozilo kupljeno je za Ministarstvo za ljudska i manjinska prava – „mercedes benz ML 35”, koji košta 53.000 eura. Veliki broj skupocjenih vozila nabavljen je za Ministarstvo kulture, crnogorsko tužilaštvo, Upravu policije, Agenciju za nacionalnu bezbjednost, zaštitnika imovinsko-pravnih odnosa, Zavod za statistiku, diplomatsku misiju u Njujorku, ali i Ministarstvo održivog razvoja i turizma…“!
Najodgovorniji faktori i nadležne institucije o tome ćute kao da ih se ništa ne dotiče, jer „mjere štednje“ za njih ne važe, barem gledajući prema spisku kupljenih automobila i utrošenih finansijskih sredstava. O dnevnicama i brojnim putovanjima „političke elite“ da ne govorimo i troškovima koje pojedinci iz državnih organa potroše sa svojom brojnom delegacijom.
Šta reći za subvencije koje država Crna Gora daje za pojedina preduzeća, koja su u većinskom vlasništvu inostranog partnera i zašto to godinama čini na teret svojih poreskih obveznika? Zašto te silne novce, na desetine i stotine miliona, nije dala na druge mnogo važnije investicije u cilju poboljšanja socijalnog statusa građana i povećanju mjesečnih zarada ili na zapošljavanje velikog broja nezaposlenih i zbrinjavanju brojnih socijalnih slučajeva.
Ekološka i nezavisna, „ekonomski prosperitetna“, proevropska država Crna Gora i njena „politička elita“ nikako da pokažu svu odgovornost i ozbiljnost za primjenu strategije sa kojom će znatno promijeniti socijalno stanje njenih građana na bolje! Mjere koje je do sada preduzimala ostale su bez ikakvih dobrih rezultata i pokazatelja, a što se odrazilo na ionako ugroženi životni standard više od dvije trećine njenih građana. Do kada će „politička elita“ opipavati puls svojim osiromašenim građanima stežući im kaiš sve više i jače?
Moglo bi se desiti da „poskupljenje struje“ bude kap koja će preliti času strpljenja, sve većeg osiromašenja i izgladnjavanja velikog broja njenih dostojanstvenih građana. Možda se na proljeće „malo nagaravljeni … protestanti“ ozbiljno zapitaju: „(NA)RODE TREBA LI TI (N)OVA VLADA?
Podgorica, nedjelja, 05. februar 2011. godine dr Momčilo Dušanov Pejović
javniservis.me 
Komentariši